1              Poslovni broj: Gž R-447/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-447/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Denis Pancirov-Parcen, kao predsjednice vijeća, te Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. T., iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., protiv tuženika V.-M. d.o.o., OIB: …, M., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i naknade štete,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu,poslovni broj: Pr-359/15, od 2. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pr-359/15, od .od 2. ožujka 2020. u dijelu pod točkom I. 2 izreke kojim je nalaženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime neimovinske štete iznos od 10.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom,

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda preinačava u dijelu pod točkom I. 1. izreke i u dijelu točke I. 3 izreke te u odluci o troškovima postupka (točka II izreke) i u tom dijelu sudi:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo utvrditi ništavim članak 3. Sporazuma o prestanku ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice R. T. iz M., OIB: … i tuženika M. V.-M. d.o.o., M., OIB: … 18.01.2008. te naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 121.363,68 kn na ime imovinske štete.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 14.187,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više dosuđeni iznos od 65.937,50 kn zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan."

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da je ništav članak 3. Sporazuma o prestanku ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice R. T. iz M., OIB: … i tuženika M. V.-M. d.o.o., M., OIB: … 18.01.2008. (točka I. 1. Izreke).

U odluci pod točkom I. 2. izreke nalaženo je tuženiku u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 10.000,00 kn na ime neimovinske štete s kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do 31.07.2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 121.363,68 kn na ime imovinske štete zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku koje se od 31.07.2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno pod točkom I. 3. izreke dok je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu više zatraženog iznosa od 10.000,00 kn na ima naknade neimovinske štete.

U odluci pod točkom II izreke nalaže je tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 80.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 2.3.20120. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Protiv navedene presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, podredno preinači shodno žalbenim razlozima. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Pobijana presuda može se ispitati jer nema proturječja kakvog ima u vidu propisa iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te za sve odlučne činjenice ta presuda sadrži valjane razloge. Pritom je ocjena provedenih dokaza izvršena sukladno članku 8. ZPP-a a sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima.

Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava u konkretnom slučaju dopuštenost preinake tužbe pozivom na odredbu članka 190. stavka 2. ZPP-a, prema kojoj tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave , a nakon zaključenja prethodnog postupka.

Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, to je u konkretnim okolnostima slučaja moguće i dopušteno.

Naime, poštujući odredbe ZPP-a, preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ne bi bila dopuštena. Međutim, odredbom članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 70/19, dalje u tekstu: ZID ZPP-a) u članku 190. ZPP-a iza stavka 1. dodan je novi stavak 2. koji glasi: “Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.” Odredbom članka 117. stavka 2. ZID ZPP-a predviđeno je da se citirana odredba primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku.

Imajući u vidu naprijed citiranu odredbu članka 39. ZID ZPP-a, kao i činjenicu da su nalaz i mišljenje vještaka dostavljeni tužiteljici nakon zaključenja prethodnog postupka, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda ostvareni su uvjeti za dopuštenost preinake tužbe, pa su utoliko u tom pravcu bez osnove navodi žalbe.

S pravom žalitelj u žalbenim navodim ukazuje da poslovni pravni subjekt u odnosu na koje je donesena presuda prema izvatku iz registra Trgovačkog suda u Splitu pod nazivom M. V. d.o.o." ne postoji jer je pravi naziv tuženika V.-M. d.o.o. , kako je to naznačeno i u tužbi tužiteljice. U navedenim okolnostima sukladno pravnoj shvaćanju s osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/18) održane 17.12.2018. u Zagrebu broj: Su-IV-4/18-19, sud je ovlašten po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ispraviti presudu na temelju odredbe iz članka 342. stavka 1. ZPP-a,. Naime, sukladno izraženom pravnom stavu" u slučaju postojanja pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom, odnosno pogreške suda koja je nastala prilikom pisane izrade presude, a ne i pogreške koje su posljedica dispozicije samih stranaka, ali nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 342. stavkom 1. ZPP- a, ako je sud primjenom članka 342. stavka 1. ZPP-a, u situaciji kada tijekom postupka uopće nije bio sporan stvarni identitet stranke, ispravio oznaku imena ili prezimena stranke (ili OIB-a), iako je ta okolnost posljedica pogreške same stranke" Utoliko je ovaj sud sukladno izvatku iz registra odluku donio u odnosu na u tužbi pravilno označenog tuženika, radi čega su neosnovani navodi žalbe u tom pravcu. Isto tako obzirom na nesporan identitet tužiteljice pogrešna oznaka adrese prebivanja ne čini pobijanu presudu opterećenu bitnom povredom postupka u smislu članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju žalitelj upućuje žalbenim navodima.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim članka 3. Sporazuma o prestanku ugovora o radu sklopljenog između stranaka 18.1.2008., te njen zahtjev za naknadu neimovinske štete i imovinske štete s osnove izgubljene zarade kao posljedice profesionalnog oboljenja nastalog radom kod tuženika.

Iz stanja spisa je razvidno kako je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao na temelju Sporazuma od 18.01.2008, koji je bio predmetom prethodnog raspravljanja u postupku vođenom pred Općinskim sudom u Makarskoj pod poslovnim br. IP-364/08, u kojem je tužiteljica zahtijevala od tuženika isplatu otpremnine, regresa, božićnice, solidarne pomoći i naknadu umanjene plaće i u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžri-166/09 od 4. veljače 2010.

U obrazloženju drugostupanjske odluke kojom je potvrđena citirana prvostupanjska presuda navedeno da je radni odnos među strankama prestao sporazumom na temelju članka 110. točke 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04, dalje u tekstu: ZR/04)., a kojim sporazumom se tužiteljica odrekla svojih prva koja su nastala u radnom odnosu do trenutka potpisivanja Sporazuma od 18.01.2008. , čija pravna valjanost nije dovedena u sumnju tvrdnjom tužiteljice da bi se radilo o ništavom sporazumu obzirom na postojanje zablude na strani tužiteljice prilikom njegova zaključenja.

U navedenom pogrešno sud prvog stupnja smatra kako je u ovom postupku moguće ponovno ocjenjivati pravnu valjanost spornog sporazuma, unatoč tomu što isti nije bio predmetom posebnog zahtjeva u navedenom postupku. Iako valjanost spornog Sporazuma u predmetnom postupku nije bila predmetom posebnog zahtjeva tužiteljice o pravnoj prirodi samog Sporazuma u navedenom postupku raspravljalo se kao o prethodnom pitanju o kojem je ovisila i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu utuženih iznosa.

Naime, odredba članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO-a) ne daje ovlaštenje sudu da suprotno članku 2. stavku 1. ZPP-a odlučuje o onome što nije u granicama tužbenog zahtjeva koji je stranka postavila u parničnom postupku. To međutim ne znači da sud nije ovlašten u smislu odredbe članka 327. stavak 1. ZOO-a po službenoj dužnosti ocjenjivati je li pravno valjan ili ništav sporni pravni posao, odnosno ugovor, ali razmatrajući sve to samo kao prethodno pravno pitanje o čijem rješenju, odnosno zauzimanju stava u vezi s njim ovisi meritorna odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.“ (VSRH, Rev-116/86. od 16.8.1988.) Iz ove odluke vidljiva je sudska ovlast da na ništetnost pravnog posla, odnosno ugovora sud obraća pozornost po službenoj dužnosti kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe članka 12. stavka 1. i 2. ZPP-a).

Utoliko u konkretnom slučaju nije bilo mjesta ponovnoj ocjeni pravne valjanosti predmetnog Sporazuma neovisno o činjenici što ista nije bila predmetom posebnog zahtjeva tužiteljice ako je o istom raspravljeno u pravomoćno okončanom postupku u kojem je valjanost navedenog sporazuma predstavljala prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prema tuženiku.

U tom smislu je ukazati na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu B. protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) prema kojoj se sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu, a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14( MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija).

Stoga unatoč odredbi članka 12. stavak 2. ZPP-a, koja propisuje da odluka o prethodnom pitanju vezuje sud samo u predmetu u kojem je o istom odlučeno, po ocjeni ovoga suda doseg pravomoćnosti razriješenog pravnog odnosa između istih stranaka promatrati je kroz praksu Europskog suda za ljudska prava u kontekstu tumačenja pojma pravne sigurnosti sudionika u postupcima pred sudom. Time je zapravo onemogućeno zauzimanje različitih stavova suda o istom pravnom pitanju ali i osigurano načelo pravne sigurnosti sukladno odredbi članka 6. stavka 1. Konvencije. Sud, međutim, neće u ovoj parnici odbaciti tužbu, jer o tužbenom zahtjevu postavljenom u ovom postupku nije odlučeno u ranijem postupku u kojem se pitanje osnovanosti istog javlja kao prethodno za odluku u toj pravnoj stvari. Naime, iako obrazloženje sudske odluke ne stječe svojstvo pravomoćnosti sadržaj pravne ocjene suda u kontekstu istog činjeničnog supstrata u odnosu na pravnu valjanost pravnih odnosa stranaka vezuje sud i u parnici u kojoj je takav zahtjev postavljen.

Osim toga postojanje nesporazuma u smislu članka 282. ZOO-a, na koju primjenu upućuje sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ne čini predmetni ugovor ništetnim budući takov ugovor između stranaka nije niti nastao pa se radi o tzv. pravno neegzistentnom ugovor koji ne može proizvoditi valjane pravne učinke.

Međutim, navedena okolnost ne otklanja pravo tužiteljice zahtijevati naknadu zbog štete uslijed profesionalnog oboljenja nastalog u uvjetima rada kod tuženika.

Naime, iz pregledanog Sporazuma razvidno je kako su člankom 3. stranke utvrdile da je poslodavac prema radniku izvršio sve zakonom propisane obveze, te da sa danom potpisa sporazuma, radnik prema poslodavcu više nema nikakvih materijalnopravnih i radnopravnih potraživanja temeljem radnog odnosa ostvarenog kod poslodavca.

Na okolnost postojanja oboljenja kod tužiteljice i posljedica istoga provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku prim. doc. dr. sc. N. K. P.,spec. otorinolaringolog koji utvrđuje s obzirom na kliničku sliku tužiteljice, kako liječenje kod tužiteljici nije završeno jer se utvrđena bolest vratila. Naime, prema dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji zbog bolesti glasnica tužiteljica je liječena u više navrata od strane specijalista otorinolaringologa prije 10-ak godina, uslijed čega je operirana te hospitalizirana. No njeno zdravstveno stanje, prema liječničkom nalazu, sačinjenom nakon pregleda glasnica tužiteljice, po prof.dr.sci. S. V. V., spec. otorinolaringologu i fonijatru, se pogoršava. U istom se navodi se da je lijeva operirana glasnica uredna, a na desnoj da se nalazi kobasičasti Reinkeov edem, a što iznimno remeti adukciju glasnica i generira visok stupanj promuklosti, a što da je posljedica jake iritacije glasnica.

Otklanjajući prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka sud prvog stupnja je valjanom primjenom odredbe članka 259. ZPP-a smatrao kako pravilnost nalaza i mišljenja vještaka o utvrđenim zaostalim posljedicama oboljenja kod tužiteljice navodi tuženika o mogućim uzrocima razvoja same bolesti otklanja i nedvojbena činjenica kako je profesionalno oboljenja kod tužiteljice utvrđeno na temelju pravomoćnog rješenja nadležnog tijela HZZO-a od 10.01.2008., pa u okolnostima primjene odredbe članka 12. ZPP-a nema potrebe za daljnjim provođenjem vještačenja na ovu okolnost.

Kako je utvrđena uzročno-posljedična veza između oboljenja tužiteljice od kroničnog laringitisa i rada na poslovima pomoćne kuharice kod tuženika, obzirom na posljedice proizašle u svezi s predmetnim oboljenjem, koje se reflektiraju na zdravlje tužiteljice, a čiji opseg je obzirom na nastalo pogoršanje utvrđen naknadno, proizlazi pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi štetu koja joj je nastala na radu i u svezi s radom, neovisno o predmetnom Sporazumu.

Upravo na ovu okolnost vještak prim.doc.dr.sc. N. K. P., nakon što je klinički pregledao tužiteljicu, u svom nalazu i mišljenju utvrdio je da tužiteljica ima oveće Rainkeove edeme obje prednje polovine glasnica. Govor pacijentice je razumljiv, ali jače promukao te da za sada s disanjem nema problema. Sudski vještak navodi da i pušenje može uzrokovati recidive edema glasnica. Nadalje, s obzirom na kliničku sliku tužiteljice, liječenje da nije završeno jer da se bolest vratila te da je od predmetnog oboljenja mogla trpjeti povremeno slabije bolove, da nije trebala tuđu pomoć i njegu i da bi zbog trajne organske promuklosti postotak invaliditeta bio 3%.

Cijeneći činjenicu da je sudski vještak spec. otorinolaringolog potvrdio kako su mogući uzročnici vrste bolesti kakvu ima tužiteljica virusi, bakterije, preopterećenje glasnica, alergije, izrasline, nedovoljno liječeni akutni larinitis, kronična infekcija respiratornih putova pušenje i laringofarigealni refluks, što nije utvrđeno u tužiteljičinom slučaju jer je sudska vještakinja dr. M. V.-B., spec. medicine rada dala mišljenje da je oboljenje tužiteljice u uzročno-posljedičnoj vezi s radom na poslovima pomoćne kuharice kod tuženika, pravilno je sud prvog stupnja smatrao tuženika odgovornog za nastalu štetu koju tužiteljica potražuje. Naime, upravo je specijalist medicine rada taj koji je ovlašten utvrđivati uzročno- posljedičnu vezu između oboljenja radnika i rada na poslovima svog radnog mjesta, što je uostalom u konkretnom slučaju i utvrđeno pravomoćnim rješenjem nadležnog HZMO-a, od 10.01.2008.

Naime, suprotno navodima žalbe tuženik je osporio nalaz i mišljenje vještaka držeći isti neprihvatljivim u cijelosti obzirom na činjenicu da se istom pristupilo prije provođenja medicinskog vještačenja po vještaku ORL te da nije pregledana tužiteljica, što je otklonjeno u daljnjem tijeku postupka pregledom tužiteljice i provedbom vještačenja po vještaku ORL, koji se suglasio s ocjenom vještaka medicine rada upućujući na pravomoćno rješenje nadležnog HZMO-a o utvrđenom profesionalnom oboljenju.

Polazeći od navedenih utvrđenja s obzirom na prirodu i težinu oboljenja tužiteljice, tijek i trajanje liječenja, zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 3%, a uzimajući u obzir i druge relevantne okolnosti, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici s osnova pretrpljene neimovinske štete dosudio novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 kn, sve na temelju članka 1100. ZOO-a uz zakonsku zateznu kamatu u smislu odredbe članka 1103. ZOO-a, tekuću od podnošenja tužbe 28.04.2009. do isplate po stopi u skladu s člankom 29. ZOO-a.

U odnosu na navode žalbe o potrebi uzimanja u obzirom osobne invalidne te naknade za tjelesno oštećenje sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revx-453/12 od 28. kolovoza 2012 za ukazati je žalitelju kako je sukladno pravnom shvaćanju s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održane 05.03.2020. i 15.06.2020.broj Su-IV-47/2020-5 Orijentacijski kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO-a) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO-a." Utoliko je sud prvog stupnja obzirom na zaostale posljedice koje se manifestiraju kao posljedice oboljenja tužiteljice za koju odgovornost snosi upravo tuženik, suprotno navodima žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio navedeni iznos kao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu.

Nadalje, tužiteljica traži naknadu imovinske štetu s osnova izmakle koristi koju bi ostvarila prema redovitom tijeku stvari da nije bila umirovljena 18.01.2008. zbog profesionalne nesposobnosti za rad, za razdoblje od 18.01.2008. do 30.09.2018.

Naime, članak 1089. stavak 1. ZOO propisuje da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Stavkom 3. je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tužitelja po osnovi izgubljene zarade, kao sporno valjalo je raspraviti i utvrditi postoji li ili ne uzročna veza između oboljenja tužiteljice i nastale štete koju tužiteljica trpi u vidu izgubljene zarade.

Upravo na ove okolnosti u postupku je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. M. V.-B., spec. medicine rada, koja je utvrdila uzročno-posljedična vezu između oboljenja tužiteljice od kroničnog laringitisa i rada na poslovima pomoćne kuharice kod tuženika te uzročno-posljedičnu veza između navedene bolesti tužiteljice i umirovljenja, odnosno profesionalne nesposobnosti za rad.

Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljici pravomoćnim rješenjem nadležnog HZMO-a od 10.01.2008. nije utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti već utvrđenog postojanja profesionalne nesposobnosti za rad od 17. srpnja 2007. pa u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba članka 112. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14), kojom je određeno da ugovor o radu prestaje, između ostalog, i dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti. Način prestanaka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika temeljem valjano sklopljenog Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 18.01.2008. utvrđen je u pravomoćno okončanom postupku po zahtjevu tužiteljice radi isplate otpremnine, regresa, božićnice, solidarne pomoći i naknadu umanjene plaće u predmetu pod poslovnim brojem IP- 364/08.

S druge strane radni odnos tužiteljici nije prestao temeljem rješenja tužiteljice o invalidnosti niti je rješenje o profesionalnoj nesposobnosti za rad osnova za prestanak radnog odnosa. Osim toga rješenje o priznavanju prava na invalidsku mirovinu doneseno je prije nego što je tužiteljici sporazumno prestao radni odnos, pa se ne radi o okolnostima koje tužiteljici nisu bile poznate u trenutku potpisivanja predmetnog Sporazuma. Stoga se ističe se da ne postoji uzročno-posljedična veza između rada tužiteljice kod tuženika i štete koja tužitelju nastaje isplatom mirovine pa tuženik nije u obvezi naknade štete prema tužiteljici u odnosu na isplatu razlike mirovine te je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je istoj priznao naknadu s ovog osnova.

Naime, sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio naknadu izmakle koristi odnosno razlike između neto plaće koju bi tužiteljica ostvarila da je radila kod tuženika na random mjestu kuhinjske radnice i mirovine koju je ostvarila za razdoblje od 18.01.2008. tj. od dana prestanka rada kod tuženika do 30.09.2018. u ukupnom neto iznosu od 121.363,68 kn, a koji iznos je tužiteljica zatražila u skladu s izračunom vještaka Krkleca, otklanjajući s pravom navode tuženika da bi se utužena razlika imala računati do dana ostvarivanja uvjeta za prijevremenu mirovinu, kao i činjenicu da radnici kod tuženika rade samo u sezoni, a što proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka.

 

No, obzirom na činjenicu da je predmetnim Sporazumom kojim je tužiteljica raskinula radni odnos s tuženikom s danom 18. siječnja 2008., to je time prekinut kauzalni neksus između imovinske štete, koju potražuje od tuženika od navedenog datuma u vidu razlike place i mirovine koju je ostvarila. Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice u ovom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan, kao i u dijelu njenog zahtjeva za utvrđenje djelomične ništetnosti spornog Sporazuma te u tom dijelu žalbu tuženika prihvatiti i pobijanu presudu na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti, a u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu te presudu suda prvog stupnja na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi i odlučiti kao u izreci.

Kako je preinačena odluka o troškovima postupka valjalo je preinačiti na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a odluku o troškovima postupka.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja 2.3.2020. pa do isplate na temelju članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13,93/14, 55/16 i 73/17).

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka, koja je zasnovana na primjeni odredbe članka 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/90), kojeg je primijeniti na temelju odredbe članka 117. stavak 3. istog Zakona, a kojom je izmijenjena odredba članka 154. stavak 2., prema kojoj u slučaju da su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Prema uspjehu tužiteljice kojeg je cijeniti sukladno djelomično prihvaćenom tužbenom zahtjevu u omjeru od 40%, obzirom na osnovu i visinu postavljenog zahtjeva, dok je uspjeh tuženika u omjeru od 60% pa je utoliko tuženiku u postupku u omjeru od 20%, valjalo priznati trošak u skladu s Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), a koji se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu i četiri obrazložena podneska od 5.6.2017., 30.6.2017., 30.10.2017., 04.04.2018.temeljem Tbr. 8 točka 1. za svaku radnju iznos od 2.500,00 kn; za sastav podnesaka od 24. svibnja 2017., 11.10.2018., 05.12.2018., 05.02.219., 04.03.2019., 26.8.2019., za svaku radnju iznos od po 500,00 kn; za zastupanje na ročištima od 06.05.2011., 17.08.2011., 22.07.2014., 15.06.2015., 25.05.2017., 29.06.2017., 21.02.2018., 23.05.2018., 04.10.2018., 31.01.2019., 13.03.2019., 16.05.2019., 04.09.2019., 11.10.2019., 13.12.2019., temeljem Tbr. 9.1 kao i pristup ročištu od 8.03.2017. i 4.07.2018. od po 625,00 kuna i za zastupanje na ročištu za objavu odluke iznos od 500,00 kn što zbrojeno daje iznos od 54.250,00 kn, uvećano za PDV od 25% te trošak žalbe od 3.125,00 kn daje iznos od 70.937,50 kn, a prema uspjehu tuženika iznos od 14.187,50 kn. Tuženiku nisu priznat trošak sastava podnesaka od 01.12.2009., 20.11.2014., 23.02.2015., 22.04.2015., 21.11.2016.,2 jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka te 26.01.2017. i 3.12.2018. koji ne prileži spisu.

Stoga je na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a o troškovima postupka odlučeno kao u izreci.

Split, 16. rujna 2020.