1              Poslovni broj: Gž Ovr-473/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Nadi Sambol kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. M. d.o.o. iz Z.,  OIB: .., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Z. i ovrhovoditelja D. I. I. A., B., S. OIB: …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva P. i S. iz Z., protiv 1. ovršenice T. D. iz O., OIB: … i 2. ovršenika N. D. iz O.,  OIB: …, zastupani po punomoćniku D. O., odvjetniku u O., radi ovrhe na nekretninama, protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-596/2019-28 od 14. srpnja 2020., 16. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e

Uvažava se žalba ovršenika, i ukida se rješenje Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-596/2019-28 od 14. srpnja 2020. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-596/2019-28 od 14. srpnja 2020. odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe.

Protiv rješenja žalbu su podnijeli ovršenici, ne navode žalbene razloge, a prema sadržaju žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažu uvažiti žalbu, ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Žalba je osnovana.

Ispitujući rješenje utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu ovršnog postupka na koje primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i čl. 381. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ) drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je odbio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe, jer je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 65. st. 1. OZ-a, jer ovršenici nisu učinili vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje.

U prijedlogu za odgodu ovrhe ovršenici su naveli, da su podnijeli tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu(ovršne isprave), te su priložili preslike tužbi u kojima tvrde da su ništetne odredbe o promjeni ugovorne kamate i valutne klauzule u CHF. Nadalje, ovršenici su naveli da u nekretninama koje su predmet ovrhe žive sa svojom obitelji i da im je to jedina nekretnina pa bi nastavkom i provedbom ovrhe prije pravomoćnog okončanja parnice, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu nastala teško nadoknadiva šteta, te se pozivaju na presudu Suda EU broj C-407/18 od 26. lipnja 2019.

Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije se pozivao na citiranu presudu.

U postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu K. Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je istovjetan predmetnom – ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti.

Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl.65.stav.1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

Obzirom da je Sud EU u presudi broj C-407/18, utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, pa se utvrđenje prvostupanjskog suda za sada ne može prihvatiti.

Prije donošenja odluke o prijedlogu ovršenika potrebno je utvrditi, obzirom na ugovore o kreditu (ovršne isprave), da li se radi o potrošačkim ugovorima i imaju li ovršenici status potrošača u smislu odredbe čl. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, da li nekretnine koje su predmet ovrhe služe za stambeno zbrinjavanje ovršenika i njihovih obitelji (jedina nekretnina koja služi za stanovanje), da li bi gubitkom nekretnine ovršenika bila učinjena nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta i da li bi zaštita potrošača ukoliko se ovrha ne odgodi, a potrošač je podnio tužbu radi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu bila nepotpuna i nedovoljna a imajući u vidu osiguranje pune djelotvornosti zaštite potrošača koju nalaže Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

Primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi čl. 21. st.1. OZ-a uvažena je žalba ovršenika, ukinuto prvostupanjsko rješenje i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Bjelovar, 16. rujna 2020.