- 1 -              Revt 515/2016-2

 

 

 

 

Broj: Revt 515/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, doc. dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-940/13-3 od 9. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1397/10 od 25. rujna 2012., u sjednici održanoj 16. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja D. d.o.o. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.316.875,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima počevši od 11. lipnja 2017. do isplate, dok je toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92,  91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP učinjenih u prvostupanjskom postupku, bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjenih u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine pobijanu presudu i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U odnosu na navode revidenta kojima ukazuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP valja navesti da prema odredbi čl. 385 st. 2. ZPP protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. toga Zakona kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda, revizija se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 7., 8., 10., 11. i 12. toga Zakona može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, ili ako su te povrede učinjene tek u prvostupanjskom postupku.

 

Kako revident ne navodi u čemu bi se u konkretno sastojale eventualno bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom, a koje drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja nije sankcionirao, to ovaj sud navode revizije u tom pravcu nije mogao uzeti u razmatranje.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. tog Zakona, revizija se može podnijeti i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Obzirom na to da u postupku pred sudom drugog stupnja nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP (koja postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude), to se tužitelj neosnovano poziva na navedenu povredu u revizijskom stadiju postupka. Naime, sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj je mjeri ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, dajući potpune, razumljive i jasne razloge za svoju ocjenu izvedenih dokaza i za činjenična utvrđenja, zbog čega nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate razlike između ugovorene kupoprodajne cijene za otpadne tračnice i otpadne ploče i tekuće cijene za tračnice i ploče koji tužitelj temelji na tvrdnji da je kupoprodajni ugovor raskinut zbog tuženikove povrede ugovora zbog čega da ima pravo zahtijevati od tuženika razliku između cijene robe ugovorene ugovorom i tekuće cijene robe.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj dopisom od 1. prosinca 2006. zatražio od tuženika ponudu za kupnju robe-otpadnih tračnica i ploča,

 

- da je tuženik dopisom od 14. siječnja 2007. dao suglasnost za prodaju otpadnih tračnica, dok je izvijestio da nema otpadnih ploča,

 

- da je H. H. d.o.o., a ne tuženik 26. veljače 2007. dao suglasnost za prodaju otpadnih tračnica i ploča i utvrdio cijene, a sukladno čemu je tuženik izvršio narudžbu 7. ožujka 2007.,

 

- da je tuženik izdao tužitelju predračun od 5. ožujka 2007. na ime isporuke otpadnih tračnica,

 

- da je tuženik tužitelju uz storno predračuna dostavio i obavijest od 18. travnja 2007. potpisanu od rukovoditelja nabave i prodaje za H. I. i H. H. upućenu područnim odjelima da se prodaja robe tužitelju zaustavlja zbog postojanja obveza prema drugom kupcu,

 

- da je tužitelj dopisom od 11. lipnja 2007. izvijestio tuženika da raskida ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

 

Sud prvog stupnja na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja odbio je tužbeni zahtjev radi naknade štete zbog povrede ugovorne obveze jedne ugovorne strane, ocjenjujući da su stranke sklopile kupoprodajni ugovor samo u odnosu na otpadne tračnice u trenutku kada je tuženik zaprimio narudžbu tužitelja u smislu odredbe čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), međutim, da u situaciji kada je kupoprodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi u smislu odredbe čl. 445. ZOO-a, prema općim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora, ali je dužna dokazati sukladno čl. 342. ZOO-a u vezi s čl. 221.a ZPP opće pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu, što tužitelj nije učinio.

 

Naime, kako tužitelj nije dokazao da bi mu bila nanesena šteta, niti tvrdi da je izvršio isplatu po predračunu, to prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega njegov zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze nije osnovan.

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući da je drugostupanjski sud donio pobijanu presudu uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 445. ZOO-a, ali da je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 446. ZOO-a, trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnim shvaćanje prvostupanjskog suda kako tužitelj nije dokazao nanesenu štetu jer da tužitelj u predmetnom postupku od tuženika traži razliku između ugovorene i tekuće cijene u smislu odredbe čl. 446. ZOO-a u kojem slučaju savjesni ugovaratelj ne mora dokazivati da je zbog raskida odgovornost druge strane stvarno pretrpio štetu, kao ni osnovu, visinu štete i uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete jer se u smislu odredbe čl. 446. ZOO-a radi o pravu na naknadu tzv. apstraktne štete, odnosno ne traži se da savjesna strana ugovora o kupoprodaji pretrpi ikakvu štetu. Međutim, u navedenoj situaciji je za odgovornost na temelju odredbe čl. 446. ZOO-a potrebno dokazati da je došlo do raskida ugovora uz odgovornost druge strane, ugovorenu cijenu stvari, kao i tekuću cijenu stvari.

 

Kako je tužitelj u odnosu na postojanje tekuće cijene stvari iznio činjenicu da na tržištu Z. nema utvrđene tekuće cijene, ali je u izračun uzeo iznos za koji navodi da predstavlja tekuću cijenu europskog tržišta, s time da u tužbi, a ni tijekom prvostupanjskog postupka nije iznio koja je službena evidencija Europske unije ni koje je tijelo Europske unije utvrđuje, to sud drugog stupnja ocjenjuje da tužitelj nije dokazao postojanje tekuće cijene u kojem bi slučaju imao pravo zahtijevati naknadu štete koja se sastoji u razlici između ugovorene i tekuće cijene stvari koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora koji je raskinut.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje tekuće cijene stvari koja je bila predmetnom raskinutog kupoprodajnog ugovora te da u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji postoje burze vrijednosnih papira kao institucije osnovane i regulirane od strane državnih tijela koje vode službenu evidenciju cijene, no to da ne utječe na općepoznatu činjenicu da su neke robe (zlato, nafta, čelik) burzovne robe s tekućom cijenom čiju cijenu odnosno dnevne indekse prate za to specijalizirana trgovačka društva i objavljuju na svojim internetskim stranicama.

 

Odredbom čl. 446. ZOO-a propisano je da kad je kupoprodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, a stvar ima tekuću cijenu, druga strana može zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kojem je posao obavljen. Dakle, za ostvarenje prava na naknadu tzv. apstraktne štete potrebno je da ugovorna strana dokaže kumulativno ispunjenje pretpostavki odnosno da je kupoprodaja raskinuta zbog povrede ugovora druge ugovorne strane (što je tužitelj u ovom postupku dokazao) i da predmet prodaje ima tekuću cijenu. Pod tekućom cijenom u smislu odredbe čl. 386. st. 1. ZOO-a treba smatrati cijenu utvrđenu službenom evidencijom na tržištu prodavatelja u vrijeme kada je trebalo doći do ispunjenja. Dakle, potrebno je da je riječ o cijeni utvrđenoj službenom evidencijom (koju vode pojedina državna ili nedržavna tijela, komore, gospodarske udruge), na mjestu tržišta prodavatelja (da je riječ o službenoj evidenciji koja se vodi na tom mjestu i odnosi na to tržište odnosno mjesto) i da je riječ o cijeni u vremenu za koje je ugovoreno ili drukčije određeno ispunjenje (ugovoreno vrijeme predaje robe).

 

Međutim, u konkretnom slučaju kako to pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud tužitelj tijekom postupka nije dokazao u smislu odredbe čl. 221.a ZPP postojanje tekuće cijene uz činjenicu raskida ugovora zbog povrede ugovorne obveze od strane tuženika, a da bi se mogao prihvatiti njegov zahtjev za naknadom štete zbog raskida ugovora u smislu odredbe čl. 446. ZOO-a.

 

Iz navedenih razloga, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

Zagreb, 16. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.