- 1 -              Rev-x 1215/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1215/2016-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz Z., protiv 1. tuženice B. P. K. iz Z., koju zastupaju punomoćnici B. K., N. K., M. K. i T. K. S., odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. K. iz Z. i 2. tuženika Z. H. d.o.o., P. G. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i 1. i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-350/2016-2 od 16. lipnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-34/14-86 od 22. prosinca 2015., u sjednici održanoj 16. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Revizija tužitelja u odnosu na 1. tuženicu odbija se kao neosnovana.

 

II.              Revizija 1. tuženice odbija se kao neosnovana u dijelu kojim je preinačena presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke i naloženo joj isplatiti iznos od 58.442,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

1.       Revizija tužitelja u odnosu na 2. tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Revizija 1. tuženice i 2. tuženika u dijelu protiv odluke o trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I/ Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

„I              tužena P. K. B. iz Z., i II tuženi Z. H. d.o.o. P. G. d.o.o. Z., dužni su solidarno platiti tužitelju iznos od 150.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena od presuđenja pa do isplate te mu naknaditi troškove parničnoga postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

 

II/              Nalaže se tužitelju platiti I tuženiku na ime parničnog troška iznos od 71.693,75 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

III/              Nalaže se tužitelju platiti II tuženiku na ime parničnog troška iznos od 78.725,00 kuna, sve u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Žalba tužitelja se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-34/14-86 od 22. prosinca 2015.:

 

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke u odnosu na 2. tuženika Z. H. d.o.o., P. G. d.o.o. Z., u cijelosti,

 

- preinačuje u dijelu toče I. izreke u odnosu na 1. tuženicu B. P. K. iz Z., i sudi:

 

"Prvo tužena B. P. K. dužna je platiti tužitelju S. J. iznos od 58.442,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

- potvrđuje u točki I. izreke u odnosu na 1. tuženu B. P. K. u dijelu u kojem je tužitelj S. J. odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je zatražio da se 1. tuženoj B. P. K. naloži da plati tužitelju iznos od 91.557,50 kn (150.000,00 – 58.442,50 kn) zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama,

 

- preinačuje u točki II. izreke tako da glasi:

 

"Nalaže se tužitelju da plati 1. tuženoj na ime parničnog troška iznos od 10.562,50 kn u roku od 15 dana."

 

- preinačuje u točki III. izreke tako da glasi:

 

"Nalaže se tužitelju da plati 2. tuženom na ime parničnog troška iznos od 55.468,75 kn, u roku od 15 dana."

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u kojoj je naznačio sljedeća pitanja:

 

„Je li Z. h. d.o.o. P. G. d.o.o. iz Z. pravni slijednik F. G. Z.?

 

Je li Z. h. d.o.o., P. G. d.o.o. kao upravitelj zgrade dužan održavati hidrante i protupožarni sustav uključujući i protupožarne aparate u zajedničkim dijelovima zgrada?“

 

Predlaže reviziju prihvatiti te preinačiti presudu suda drugog stupnja, na način da se prihvati zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tuženike da tužitelju naknade troškove postupka, uključujući i trošak revizije.

 

1. tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je preinačena presuda suda prvog stupnja (pod točkom I. izreke) i naloženo joj isplatiti iznos od 58.442,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu odluke o troškovima postupka kojim je preinačena presuda suda prvog stupnja (pod točkom II. izreke) i naloženo joj naknaditi tužitelju iznos od 10.562,50 kuna, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti presudu suda drugog stupnja u tom dijelu uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak revizije.

 

Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu odluke o troškovima postupka kojom je preinačena presuda suda prvog stupnja (pod točkom III. izreke) i odbijen zahtjev 2. tuženika za naknadu preostalog zatraženog troška, 2. tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu sukladno revizijskim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tužitelj je odgovorio na revizije tuženika i predlaže da se odbace kao nedopuštene.

 

Revizija tužitelja u odnosu na 1. tuženicu i revizija 1. tuženice u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

 

Revizija tužitelja u odnosu na 2. tuženika nije dopuštena.

 

Revizija 1. tuženice i 2. tuženika u dijelu protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Presuda suda drugog stupnja je u odnosu na 1. tuženicu donesena na temelju članka 373.a ZPP, slijedom čega je u odnosu na taj dio pobijane presude dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP (tzv. redovna revizija).

 

U takvoj situaciji, a kada postoje pretpostavke za podnošenje revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP nema pretpostavki za podnošenje revizije iz stavka 2. članka 382. ZPP (tzv. izvanredna revizija). Zbog toga je ovaj sud revizijske navode tužitelja u odnosu na 1. tuženicu ocijenio kao da je podnesena redovna revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, jer je takva revizija dopuštena.

 

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razloge koji nisu tako obrazloženi sud nije mogao uzeti u obzir (članak 386. ZPP) kod razmatranja predmetne revizije.

 

Prema odredbi članka 373.a stavak 1. ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka ZPP prigodom donošenja odluke iz stavka 1. drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka ZPP u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. tog članka ZPP, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Sud drugog stupnja je upravo postupajući u skladu s prethodno navedenom odredbom članka 373.a ZPP, a nakon što je našao da je bitne činjenice relevantne za odluku u ovom sporu moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu te dokaza izvedenih tijekom postupka, djelomično preinačio presudu suda prvog stupnja u odnosu na 1. tuženicu. Kako je takva odluka suda drugog stupnja upravo rezultat zakonskog ovlaštenja iz odredbe članka 373.a ZPP, to revizijski navodi 1. tuženice kojim se pokušava osporiti pravilnost primjene odredbe članka 373.a ZPP nisu osnovani.

 

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP).

 

Sud drugog stupnja je upravo postupajući u smislu navedene odredbe, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio odlučne sporne činjenice, radi toga nije osnovan istaknuti revizijski razlog 1. tuženice da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP pred sudom drugog stupnja.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog 1. tuženice da je sud drugog stupnja učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 223. stavak 1. ZPP. Naime, prema tvrdnjama 1. tuženice sud je pogrešno primijenio odredbu članka 223. stavak 1. ZPP s obzirom da je odredbom članka 223.a ZPP propisano kada sud može odlučivati na temelju slobodne ocjene dokaza. Međutim, takvi revizijski navodi nisu osnovani s obzirom da se odredba članka 223.a ZPP odnosi na utvrđivanje postojanja činjenica važnih za rješenje spora male vrijednosti, a u konkretnom slučaju je vrijednost predmeta spora 150.000,00 kuna.

 

Revizijske navode 1. tuženice kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i iznose vlastiti zaključci, su prigovori činjenične naravi. Međutim, u smislu odredbe članka 385. ZPP, takvi prigovori u reviziji nisu dopušteni, pa stoga nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete za uništene stvari u stanu tužitelja koja šteta je nastala kao posljedica požara koji se dogodio 4. kolovoza 1994. u stanu pravne prednice 1. tuženice.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 4. kolovoza 1994. izbio požar u Z., na 8. katu u stanu pravne prednice 1. tuženice, D. P., koji je uništen u požaru, te da se požar iz tog stana proširio i na stan tužitelja koji se nalazio na 10. katu,

 

- da iz nalaza i mišljenja stručne službe za utvrđenje uzroka požara od 7. rujna 1994. proizlazi da je na temelju izvedenog očevida na licu mjesta utvrđeno da je do požara došlo uslijed kratkog spoja na gibljivom priključnom kablu ventilatora u stanu pravne prednice 1. tuženice D. P.,

 

- da su tužitelju uslijed požara uništene stvari koje su se nalazile u dnevnom boravku, kuhinji, predsoblju, hodniku, te smočnici,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka I. K. proizlazi da su u stanu tužitelja uništene stvari u vrijednosti od 123.712,00 kuna.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su u odnosu na 2. tuženika odbili tužbeni zahtjev jer su ocijenili da 2. tuženik nije pravni slijednik G. F. Kako tužitelj nije dokazao ni da bi 2. tuženik upravljao predmetnom zgradom, niti da bi održavanje hidranta bila briga 2. tuženika, odnosno da bi 2. tuženik bio pasivno legitimiran, sudovi zaključuju da 2. tuženik ne odgovara za štetu tužitelju nastalu od požara koji je izbio u stanu pravne prednice 1. tuženice 4. kolovoza 1994. U odnosu na pravno sljedništvo sudovi navode da do donošenja Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 53/90) su sa zgradama u društvenom vlasništvu upravljale samoupravne interesne zajednice (tzv. SIZ-ovi), koji su prestali sa radom 31. prosinca 1990. Odlukom o organiziranju F. G. Z. („Službeni glasnik grada Zagreba“ broj 40/1990 od 29. prosinca 1990.) koji započinje sa radom 1. siječnja 1991. sva sredstva, prava i obveze SIZ-ova preneseni su na F. G. Z. Dana 19. lipnja 1997. Vlada RH donijela je Uredbu o prestanku rada F., te je Grad Z. preuzeo sve nekretnine s područja djelokruga F. kao i pokretnine i financijska sredstva F., te su na Grad Z. prenesena sva prava i obveze F.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na 1. tuženicu sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu članka 221.a ZPP, zaključivši da tužitelj nije specificirao uništene stvari, da su i nadalje ostali sporni tip i marka uništenih stvari, te starost istih, pa da stoga podaci kojima je sud raspolagao nisu dovoljni za prihvaćanje zahtjeva tužitelja u odnosu na 1. tuženicu.

 

Sud drugog stupnja je odlučujući o žalbi tužitelja preinačio presudu suda prvog stupnja u odnosu na 1. tuženicu pozivom na odredbu članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP. Pri tom u obrazloženju navodi da je tijekom postupka utvrđeno da je do požara došlo uslijed kratkog spoja na gibljivom priključnom kablu ventilatora u stanu pravne prednice 1. tuženice. Neispravni električni uređaj (ventilator) u stanu pravne prednice 1. tuženice predstavlja opasnu stvar (članak 173. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje: ZOO), a za štetu od opasne stvari odgovoran je njezin imalac (članak 174. stavak 1. ZOO). Kako 1. tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi se ostvario i jedan od razloga za oslobođenje od odgovornosti (članak 177. ZOO), tužitelj ima pravo na naknadu vrijednosti uništenih stvari koje su stvari imale u vrijeme štetnog događaja, tj. na dan 4. kolovoza 1994., i to prema cijenama na dan donošenja sudske odluke, jer se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti (članak 189. stavak 2. ZOO). Stoga je sud drugog stupnja primjenom članka 223. stavak 1. ZPP tužitelju dosudio naknadu materijalne štete u iznosu od 58.442,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama u odnosu na 1. tuženicu.

 

S obzirom na istaknuti prigovor 1. tuženice da kao nasljednica pok. D. P. odgovara do visine vrijednosti naslijeđene imovine, sud drugog stupnja navodi da je odredbom članka 139. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03 i 163/03 – dalje: ZN) propisano da nasljednik odgovora za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s tim da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova, koje je nasljednik već podmirio, sud pazi samo na prigovor nasljednika. Uzimajući u obzir da visina vrijednosti naslijeđene imovine premašuje ovopredmetno potraživanje tužitelja, sud drugog stupnja je obvezao 1. tuženicu na naknadu materijalne štete.

 

Izneseno pravno shvaćanje suda drugog stupnja u odnosu na 1. tuženicu prihvaća i ovaj sud.

 

Polazeći od utvrđenja da je uzrok nastanka štete i štetnog događaja neispravan električni uređaj (ventilator) kojeg je vlasnica bila sada pokojna D. P., sud je zaključio da ne postoje elementi iz kojih bi se moglo zaključiti da je do požara došlo zbog neispravnih instalacija.

 

Sud drugog stupnja je pravilno utvrdio da je neispravan električni uređaj (ventilator) opasna stvar i da je pravna prednica 1. tuženice vlasnik te opasne stvari.

 

Prema odredbi članka 173. ZOO određeno je da šteta nastala u vezi s opasnom stvari i opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok je odredbom članka 174. stavak 1. ZOO propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

U smislu odredbe članka 177. stavak 2. ZOO imatelj opasne stvari oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

 

S obzirom da u postupku nije utvrđeno da postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti 1. tuženice, pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 173. i članka 174. ZOO kada je 1. tuženicu kao vlasnika opasne stvari obvezao na naknadu štete.

 

1. tuženica u reviziji navodi da su tijekom predmetnog postupka donesene dvije suprotne odluke suda drugog stupnja, pa da je stoga sporna pobijana presuda u preinačenom dijelu i to glede načina na koji je utvrđena visina štete.

 

Pritom 1. tuženica u reviziji navodi da je pobijana odluka suda drugog stupnja u dijelu kojim je preinačena presuda suda prvog stupnja i dosuđena tužitelju materijalna šteta po slobodnoj ocjeni prema odredbi članka 223. ZPP (za uništene stvari iz predmetnog štetnog događaja), utemeljena na pravnom stavu koji je protivan već izraženom pravnom stavu istog Županijskog suda u tom istom predmetu (u odluci Gžx-116/13 od 12. prosinca 2013.), pa da je zbog toga pobijana presuda nezakonita.

 

Prije svega valja reći da žalbeni sud drugog stupnja nije vezan svojom ranijom ukidnom odlukom.

 

Okolnost što je sud drugog stupnja, o istoj problematici o kojoj je odlučivao pobijanom presudom, u ranijoj ukidnoj odluci tijekom ovog postupka zauzeo drugačije pravno stajalište od stajališta izraženog u pobijanoj odluci (koju odluku je donio na temelju odredbe članka 223. ZPP glede određivanja visine materijalne štete na stvarima za koje tužitelj nije imao račune) ne ukazuje da je pobijana presuda suda drugog stupnja nezakonita.

 

Pritom je sud drugog stupnja zaključio da je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 223. ZPP naknadu materijalne štete za uništene stvari, mogao utvrditi prema slobodnoj ocjeni, na temelju iskaza tužitelja i svjedoka, pisanoj specifikaciji uništenih stvari i na temelju provedenog vještačenja.

 

Stoga koristeći se ovlaštenjem iz odredbe članka 373.a ZPP primjenom odredbe članka 223. stavak 1. ZPP, a na temelju iskaza tužitelja i svjedoka, te podataka navedenih u specifikaciji uništenih stvari, te nalaza i mišljenja vještaka, utvrdio da visina naknade štete iznosi 58.442,50 kuna, pri tom vodeći računa o amortizaciji.

 

Pravilan je zaključak suda drugog stupnja da je većina stvari koje su tužitelju uništene u požaru upotrebljavana kroz više godina, te da je došlo do smanjenja njihove vrijednosti uslijed upotrebe, pa stoga nisu osnovani revizijski navodi tužitelja da mu je 1. tuženica dužna nadoknaditi iznos stvarne štete prema cijenama novih aparata.

 

Zbog svega navedenog je sud drugog stupnja pravilno pozivom na odredbu članka 173. i 174. ZOO i članak 223. stavak 1. ZPP djelomično preinačio presudu suda prvog stupnja u odnosu na 1. tuženicu.

 

Na temelju članka 393. ZPP, reviziju tužitelja u odnosu na 1. tuženicu i reviziju 1. tuženice valjalo je odbiti i presuditi kao u točki I. i II. izreke ove presude.

 

Nadalje, revizija tužitelja u odnosu na 2. tuženika nije dopuštena (redovna) revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 150.000,00 kuna, pa dakle nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost redovne revizije koji iznosi 200.000,00 kuna, a ne radi se o pobijanoj presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (presuda suda drugog stupnja u odnosu na 2. tuženika donesena temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP), niti o presudi donesenoj u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

Prema članku 382. stavak 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju (tzv. izvanrednu reviziju) protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Podnoseći izvanrednu reviziju tužitelj je određeno naznačio dva pravna pitanja, međutim, u sadržaju revizije nisu izloženi razlozi zbog kojih revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji se samo ističe da su postavljena pitanja bitna za odluku u sporu jer je pobijana odluka protivna sudskoj praksi te pozitivnim pravnim propisima.

 

Međutim, na takav način zapravo nisu izloženi razlozi važnosti postavljenih pitanja budući se revizijom ne ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova ili nepodudarnost pobijane odluke s nekom revizijskom odlukom, već se navode razlozi koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali takvim razlozima nema mjesta u postupku povodom revizije iz članka 382. stavak 2. ZPP.

 

Podnesena revizija zbog toga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije jer joj nedostaju razlozi važnosti iz članka 382. stavak 3. ZPP.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 392.b. stavak 2. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu (točka I. izreke rješenja).

 

U odnosu na troškove postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 16. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Renata Šantek, v.r.