Poslovni broj: 2 Gž-927/2019-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. osiguranje d.d. Z., P. D., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P., protiv tuženika H.-E. D.,, te umješača na strani tuženika C. osiguranje d.d. Z., F. D., radi kasko regresa, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-904/10 od 31. srpnja 2019., 16. rujna 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

              Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-904/10 od 31. srpnja 2019.:

 

              a) potvrđuje u točki I. izreke,

 

              b) preinačuje u točki II. izreke tako da glasi:

 

              „Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.300,00 kn sa zateznim kamatama od dana presuđenja (31. srpnja 2019.) pa do isplate, obračunatim uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

              „I. Dužan je tuženik H.- O. distribucijskog sustava d.o.o., OIB……, DP E. D., isplatiti tužitelju E. O. d.d., Z., OIB….., iznos od 11.108,33 kn, sa zateznom kamatom po stopi 15%, koja teče na navedeni iznos od 11. studenog 2006. godine, sve do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine do isplate, obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.  

 

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.800,00 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

              Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga na plaćanje parničnih troškova.

 

              U žalbi se navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude. Žalitelj ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio dokaz vještačenjem po vještaku M. A.. Ističe da je to vještačenje nevjerodostojno i da se temelji na tezama iznesenim u vještačenju Centra za kriminalistička vještačenja I. V.. Što se tiče visine prihvaćenog tužbenog zahtjeva žalitelj ukazuje da je sud uzeo kao neprijeporno da je navedeni iznos plaćen 10. studenog 2006., ali kako je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u pogledu osnove i iznosa, smatra da je trebalo primijeniti pravilo o teretu dokazivanja i da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ovaj sud, protivno shvaćanju žalitelja, nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a ne postoji proturječje između izreke i obrazloženja navedene presude. Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi, a i nisu ni druge povrede odredaba parničnog postupka na koje prvostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Prvostupanjski sud je izvedene dokaze cijenio po slobodnoj ocjeni, ali je stečeno uvjerenje opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi sa člankom 8. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi. S pravom je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M. A. kao stručan i objektivan i u cijelosti mu poklonio vjeru. Okolnost da se taj nalaz podudara i sa nalazom i mišljenjem Centra za kriminalistička vještačenja I. V. ne dovodi u pitanje sam nalaz, već, naprotiv, ukazuje da je nalaz sačinjen stručno. Žalitelj ne navodi konkretne stvari zbog čega bi se nalaz trebao smatrati nestručnim.

 

              Tužitelj je svom osiguraniku , E. steiermarkische s-leasing d.o.o., po kasko polici osiguranja broj K…. isplatio svotu od 11.108,33 kn na ime naknade štete na vozilu  marke tipa S. P. 30 SDI reg. oznake…. Navedeno vozilo je oštećeno u požaru koji se dogodio 11. listopada 2006. oko 04:00 sati u D.,  kod kbr….

 

              Tužitelj tvrdi da je do požara došlo zbog kvara na odlaznom aluminijskom kabelu u razvodnom ormariću za struju, koji ormarić je vlasništvo tuženika, zbog čega smatra da je on (tuženik) odgovoran za požar, a time i za štetu koju je pretrpio tužiteljev osiguranik, pa stoga traži da mu tuženik na ime regresa plati svotu od 11.108,33 kn.

 

              Prema odredbi članka 963. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) u situaciji kada osiguravatelj isplati naknadu iz osiguranja na njega prelaze, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. To praktično znači da bi u konkretnom slučaju tužitelj imao pravo na naplatu utuženog potraživanja ako dokaže da je tu svotu isplatio svom osiguraniku sukladno ugovoru o osiguranju i da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio njegov osiguranik po općim pravilima o naknadi štete.

 

              Nakon što je utvrdio da je tužitelj isplatio svom osiguraniku svotu od 11.108,33 kn na ime naknade štete na vozilu reg. oznake….. po ugovoru o osiguranju, prvostupanjski su zaključuje da je tuženik odgovoran za štetu jer je požar koji je oštetio vozilo tužiteljevog osiguranika nastao u ormariću tuženika i proširio se na vozila, te je na temelju tih utvrđenja zaključio da je tuženik odgovoran za štetu i daje dužan, na temelju citirane odredbe ZOO-a platiti tužitelju, osiguravatelju, utuženu svotu.

 

              Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke sud je dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu ozbiljno dovedeni u pitanje navodima žalbe.

 

              U ocjeni preostalih žalbenih navoda žalitelja, a kojima se okušava dovesti u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o visini štete, valja navesti da se tuženik protivio tužbi i opovrgavao svoju osnovu odgovornosti, a time je doveo u pitanje visinu štete.

 

              Međutim, iz priloženih isprava, a to su sporazum o nagodbi sklopljen između E. i njegovog osiguranika, izvida štete, računa i uplatnice, se s dovoljnom sigurnošću može zaključiti da je tužitelj na ime naknade štete svom osiguraniku platio svotu od 11.108,33 kn, pa je i taj žalbeni navod upravljen na pogrešno utvrđeno činjenično stanje valjalo otkloniti. Za primijetiti je da je i kod ovog navoda žalitelj dovodi u pitanje visinu, ali ne navodi ni jednu činjenicu kojima bi potkrijepio te svoje navode. Kao što je već rečeno, iz pregledanih isprava proizlazi da je visina štete pravilno utvrđena.

 

              Prema tome, kada se radi o glavno stvari prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a kako pri tom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka to žalba nema svog opravdanja.

 

              Međutim, osnovana je žalba tuženika o odluci o parničnim troškovima.

 

              Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova jer je u cijelosti uspio u sporu (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Prema shvaćanju ovog suda tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova za zastupanje po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanih 7. rujna 2017., 13. lipnja 2019. i 19. srpnja 2019., te sastav dva obrazloženih podnesaka i to podneska od 6. lipnja 2019. i 18. rujna 2010., dok nema pravo na naknadu troškova za sastav obrazloženih podnesaka od 5. ožujka 2007. i 28. kolovoza 2007., koje je prvostupanjski sud priznao, jer ti podnesci po shvaćanju ovog suda nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Iz iznesenog slijedi da tužitelj ima pravo na naknadu troškova za zastupanje po odvjetniku u svoti od 6.000,00 kn, te kada se tom iznosu pridoda PDV dobije se svota od 7.500,00 kn. Navedenoj svoti treba dodati i plaćene sudske pristojbe od 800,00 kn, pa su stoga tužitelju priznati parnični troškovi u svoti od 8.300,00 kn.

 

              Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

 

Dubrovnik, 16. rujna 2020.

 

Sudac:

 

Emir Čustović