- 1 -              Revt 190/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 190/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja F. V. F. d.o.o. u stečaju, OIB …, H., kojeg zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Republika Hrvatska Ministarstvo …, OIB …, Z., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi predaje u posjed nekretnina i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7970/2014-6 od 15. lipnja 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7545/2010-43 od 2. rujna 2014., u sjednici vijeća dana 15. rujna 2020.

 

r i j e š i o   j e:

 

1. Ukidaju se:

 

- presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7970/2014-6 od 15. lipnja 2016. u dijelu toč. I. izreke kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7545/2010-43 od 2. rujna 2014. u točki I. izreke, kojom je tuženiku naloženo predati tužitelju nekretnine u posjed i odluka o troškovima parničnog postupka u toč. 8. izreke,

 

-i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7545/2010-43 od 2. rujna 2014. u toč. I. izreke i odluka o troškovima parničnog postupka u toč. VI. izreke,

 

i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              Revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu toč. I. izreke, kojom je potvrđena točka III. izreke prvostupanjske presude, se odbacuje kao nedopuštena.

 

III.              O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud konačno odlukom o troškovima zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

 

 

Obrazloženje

 

 

Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-7545/2010-43 od 2. rujna 2014. sudio je:

 

„I. Nalaže se tuženiku da temeljem Ugovora o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države sklopljenog 5. srpnja 2005. između parničnih stranaka, u roku od osam dana, preda tužitelju u posjed nekretnine označene kao: k.o. O. O.

 

- k.č.br. 169 Oranica, klasa 3 s 22a i 57 m2

- k.č.br. 170 Oranica klasa 3 s 4 ha 88a i 12 m2

- k.č.br. 171 Oranica klasa 3 sa 6 ha 11a i 72 m2

- k.č.br. 173 Oranica klasa 3 s 3 ha 85a i 07 m2

- k.č.br. 194 Oranica klasa 4 s 5 ha 60a i 85 m2

- k.č.br. 195 Oranica klasa 4 s 8 ha 21a i 99 m2

- k.č.br. 195 Oranica klasa 5 s 4 ha 11a i 00 m2

- k.č.br. 201 Oranica klasa 3 s 5 ha 57a i 54 m2

- k.č.br. 205 Oranica klasa 4 s 4 ha 67a i 25 m2 i

- k.č.br. 206 Livada klasa 3 s 19a i 62 m2.

 

II. Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete zbog izgubljenih poticaja za kukuruz isplati tužitelju iznos od 302.637,20 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 54.325,00 kn od 1. siječnja 2007. do isplate,

- 54.325,00 kn od 1. siječnja 2008. do isplate,

- 96.993,60 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

-96.993,60 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

 

po stopi od 15% tekućoj od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011, po stopi od 12% od 1. srpnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, sve u roku od osam dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete s osnove izgubljene dobiti isplati tužitelju iznos od 303.221,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 57.778,08 kn od 1. siječnja 2007. do isplate,

- 245.443,09 kn od 1. siječnja 2008. god. do isplate

 

po stopi od 15% tekućoj od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011, po stopi od 12% od 1. srpnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, sve u roku od osam dana.

 

IV.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos štete preko stope određene pod stavkom II. i III. izreke presude.

 

V.              Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.219.348,30 kn.

 

VI.              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak spora u iznosu 25.160,00 kn, u roku od osam dana.“

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7970/2014-6 od 15. lipnja 2016. djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tuženika te je sudio:

 

„I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7545/10 od 2. rujna 2014. u točkama I. i III. njene izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7545/10 od 2. rujna 2014. u točkama II. i VI. njene izreke i sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete zbog izgubljenih poticaja za kukuruz isplati tužitelju iznos od 302.637,20 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 54.325,00 kn od 1. siječnja 2007. do isplate

- 54.325,00 kn od 1. siječnja 2008. do isplate

- 96.993,60 kn od 1. siječnja 2009. do isplate

- 96.993,60 kn od 1. siječnja 2010. do isplate

 

po stopi od 15% tekućoj od 1.siječnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011, po stopi od 12% od 1. srpnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, sve u roku od osam dana.“

 

2. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

 

Tako je suđeno u sporu iz Ugovora o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države sklopljenog 5. srpnja 2005. između parničnih stranaka. Predmet spora je nenovčana tražbina na ispunjenje ugovorene obveze tuženika na predaju zemljišta koje je obuhvaćenog ugovorom o koncesiji, te novčana tražbina po osnovi novčane naknade štete zbog izgubljene dobiti po osnovi poticaja u poljoprivrednoj proizvodnji i gubitka dobiti koju tužitelj nije ostvario obradom zemljišta, koja šteta je nastala jer tuženik nije tužitelju predao zemljište u ugovorenom roku.

 

Protiv drugostupanjske presude u toč. I. izreke, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. i III. izreke, tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. u vezi s čl. 497.a. Zakona o parničnom postupku u kojoj je naveo da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici.

 

Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te u pobijanom dijelu preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da u tom dijelu ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njezinu dopuštenost polazeći od toga da je tuženik podnio izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. ZPP koja je prema toj odredbi dopuštena samo ako stranka ne može podnijeti redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Stoga je prvenstveno ispitana dopuštenost redovne revizije, te je utvrđeno da je protiv dijela presude koji je odlučeno o nenovčanom zahtjevu dopuštena redovna revizija, dok u odnosu na novčani zahtjev nije dopuštena ni redovna ni izvanredna revizija.

 

Tužba u ovom sporu sadrži tri tužbena zahtjeva, jedan nenovčani i dva novčana. U odnosu na novčane zahtjeve vrijednost predmeta spora odgovara novčanom iznosu koji se potražuje zahtjevom.

 

Za nenovčani (stvarnopravni) zahtjev je po čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, i u ovom slučaju iznosi 1.825.206,60 kuna, što je za stvarnopravni zahtjev ujedno i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude.

 

Stoga je protiv dijela drugostupanjske kojim je u toč I. izreke potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke, dopuštena redovna revizija po vrijednosnom kriteriju iz čl. čl. 382. st. 2. u vezi s čl. 497.a. ZPP.

 

Presuda ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom redovnom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzimajući pri tom u obzir cjelokupni sadržaj revizije.

 

Tuženik je u reviziji naznačio pitanje koje se odnosi na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Međutim u tekstu revizije tuženik je određeno ukazao i na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP za koju drži da je ostvarena time što nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, pa pobijanu presudu nije moguće ispitati.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o činjenicama koje su odlučne u rješenju spora.

 

Pobijana presuda je, kako je uvodno navedeno, donesena u sporu iz Ugovora o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države sklopljenog 5. srpnja 2005. između parničnih stranaka, a stvarnopravnim zahtjevom je traženo ispunjenje ugovorene obveze tuženika na predaju zemljišta koje je obuhvaćenog ugovorom o koncesiji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u odnosu na stvarnopravni zahtjev uz ostalo bilo sporno je li predmetni ugovor raskinut izjavom tuženika prije podnošenja tužbe sudu, a s tim u vezi jesu li bile ispunjene zakonske pretpostavke za jednostrani izvansudski raskid ugovora. Od te činjenice ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva ispunjenje ugovora.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da su stranke dana 8. srpnja 2005. sklopile Ugovor o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države na rok od 30 godina kojim se davatelj koncesije (tuženik) obvezao predati primatelju koncesije (tužitelju) čestice zemljišta označene kao k.o. O. O., pobliže pisane u nižestupanjskim presudama, a tužitelj se obvezao plaćati mjesečnu naknadu u iznosu od 44.500,00 kuna,

 

-da je davatelj jamčio da na predmetu koncesije ne postoje prava trećih osoba koje isključuju ili ograničavaju prava korisnika koncesije te da zemljište nije opterećeno uknjiženim pravima trećih,

 

-da se davatelj obvezao predati primatelju u posjed zemljišta po sklapanju ugovora, odnosno nakon što dotadašnji korisnik skine usjeve, s tim što će radnju uvođenja primatelja u posjed provesti upravno tijelo G. Z. nadležno za poljoprivredu u roku od 30 dana od sklapanja ugovora,

 

-da su odredbom čl. 12. Ugovora određeni uvjeti pod kojim uvjetima davatelj koncesije može jednostrano raskinuti ugovor prije isteka vremena koncesije,

 

-da davatelj nije ispunio obvezu i predao zemljište primatelju, a u posjedu zemljišta je bio raniji koncesionar B. I. d.d. Z., koji je odbio predati zemljište u posjed davatelju, unatoč pravomoćnoj presudi donesenoj po tužbi Republike Hrvatske, kojom mu je naložena predaja zemljišta,

 

-da je tužitelj platio godišnju koncesijsku naknadu za razdoblje od 2006. do 2009., s time što je naknadu za 2009. platio nakon što je Ministarstvo … dopisom od 4. ožujka 2009. obavijestilo Ministarstvo … o tome da primatelj ima dospjelu nepodmirenu obvezu u iznosu od 46.784,29 kuna, a o tome je obaviješten i primatelj koncesije.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je našao da je tužitelj, koji je ispunjavao svoju obvezu, ovlašten tražiti ispunjenje obveze, a tuženik mu je dužan ispuniti obvezu savjesno i onako kako obveza glasi, sukladno odredbi čl. 262. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05). Pri tome je sud našao da je tuženik u trenutku sklapanja ugovora znao da se zemljišta nalaze u posjedu ranijeg koncesionara, ali da ga ta okolnost ne oslobađa obveze ispunjenja ugovora.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i prvo shvaćanje prvostupanjskog suda da ugovor proizvodi pravne učinke između stranaka, da je tužitelj uredno ispunjavao svoju obvezu, te da je tuženik dužan ispuniti obvezu na predaju zemljišta.

 

Osnovano se u reviziji navodi da se nižestupanjski sudovi nisu izjasnili o tvrdnjama tuženika da je ugovor raskinut, te da su posljedično tome stranke oslobođene svojih obveza.

 

Tuženik je naime već u odgovoru na tužbu naveo kako su ispunjene pretpostavke za jednostrani raskid ugovora o koncesiji po čl. 12. Ugovora uslijed neplaćanja jedne dospjele godišnje naknade (list 26 spisa), te da tužitelj ima pravo tražiti povrat uplaćenih godišnjih naknada u iznosu od 178.000,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud se nije izjasnio o prigovoru da je ugovor raskinut, niti je naveo od kakvog je značenja obavijest o neplaćanju obveze koja je dostavljena i tužitelju, te jesu li ispunjene pretpostavke za jednostrani raskid ugovora, te je li i kada tuženik izjavio da raskida ugovor.

 

Tuženik je u žalbi ukazao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP počinjenu time što je prvostupanjski sud, suprotno sadržaju isprava, utvrdio da je tužitelj uredno ispunjavao svoju obvezu, iako je tuženik dostavio dokaze o tome da je tužitelj do 2009. neuredno ispunjavao obvezu, a nakon toga je prestao s plaćanjem naknade, pa je tuženik jednostranom izjavom raskinuo ugovor.

 

Drugostupanjski sud je ponovio tvrdnju prvostupanjskog suda kako je nesporno da je tužitelj uredno ispunjavao obvezu plaćanja naknade, propustivši pri tome cijeniti prigovor tuženika da je ugovor raskinut jednostranom izjavom tuženika.

 

Pravna pozicija stranaka i rješenje ovog spora ovisi o tome je li ugovor raskinut izvansudskim putem na temelju jednostrane izjave o raskidu zbog razloga iz čl. 12. Ugovora.

 

Izvansudski jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja predviđen je odredbom čl. 124. ZOO prema kojoj u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu. Navedenom odredbom je dakle uspostavljeno pravilo izvansudskog raskida ugovora zbog neispunjenja, pa se raskid vrši jednostranom izjavom volje jedne ugovorne strane drugoj. Eventualna sudska odluka vezana uz raskid može imati samo deklaratorni učinak.

 

S obzirom na to da se nižestupanjski sudovi nisu izjasnili o tome kakvog je sadržaja izjava o raskidu ugovora, kada je ta izjava dana, jesu li ispunjene pretpostavke za jednostrani raskid ugovora zbog razloga iz čl. 12. ugovora, od kakvog je značenja okolnost što ni tuženik nije ispunio svoju obvezu, te koje su pravne posljedice raskida, te da su suprotno stanju spisa naveli kako nije sporno da je tužitelj uredno ispunjavao svoje obveze, nije moguće ispitati je li prihvaćanjem tužbenog zahtjeva koji glasi na ispunjenje ugovora pravilno primijenjeno materijalno pravo. Napominje se pri tome da Vrhovni sud RH nije ovlašten povodom revizije utvrđivati činjenice koje su sporne, a odlučne su ta rješenje spora.

 

Zbog iznijetih razloga je valjalo po čl. 394. st. 1. ZPP ukinutu nižestupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o stvarnopravnom zahtjevu i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Podredno se napominje da je ovaj sud ocijenio neosnovanim revizijske navode o tome da je sud počinio bitnu povredu time što se nije izjasnio o prigovorima tuženika da je tuženik oslobođen obveze po zakonu po zbog naknadne nemogućnosti ispunjenja ugovora. Naime prestanak obveze zbog naknadne nemogućnosti ispunjenja po čl. 354. do 356. ZOO podrazumijeva da je ispunjenje obveze bilo moguće u trenutku sklapanja ugovora, a nemogućnost nastupila naknadno, kao i da se radi o apsolutnoj pravnoj ili stvarnoj nemogućnosti ispunjenja (npr. novi prisilni propis, viša sila, propast individualno određene stvari …) ili takvim naknadnim okolnostima zbog kojih je ispunjenje obveze bilo u tolikoj mjeri objektivno otežano da nije razumno očekivati ispunjenje.

 

U ovom slučaju je sud utvrdio da su sve odlučne okolnosti postojale već u trenutku sklapanja ugovora, a ne radi se niti o apsolutnoj nemogućnosti ispunjenja u smislu navedene zakonske odredbe zbog kojih po samom zakonu prestaje obveza dužnika.

 

Nadalje, nije osnovan revizijski navod da je sud počinio bitnu povredu time što se nije izjasnio o prigovorima tuženika da je ugovor jednostrano raskinut tuženikovom jednostranom izvansudskom izjavom o raskidu ugovora zbog naknadno promijenjenih okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne ugovorne strane.

 

Naime, prema odredbi čl. 133. st. 1. i 2. ZOO ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je,

 

U slučaju raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti ugovorna strana ne može jednostrano raskinuti ugovor izvansudskim putem izjavom o raskidu, nego može tražiti sudski raskid ugovora konstitutivnom tužbom za raskid ugovora ili tražiti izmjenu pravnog odnosa uređenog ugovorom.

 

Tuženik i ne tvrdi da je tužbom tražio sudski raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti. Stoga sve da su se okolnosti i izmijenile u smislu odredbe čl. 133. ZOO, ta činjenica nije odlučna za rješenje ovog spora u kojemu nije tražen sudski raskid ugovora.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka ovisi o odluku o glavnoj stvari, pa je valjalo ukinuti odluku po čl. 400. st. 3. ZPP.

 

Revizija je nedopuštena protiv drugostupanjske presude u dijelu toč. I. izreke, kojom je potvrđena točka III. izreke prvostupanjske presude.

 

Predmet spora u tom dijelu presude je isplata novčane naknade štete u iznosu od 303.221,17 kuna zbog izgubljene zarade do koje je došlo uslijed neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika.

 

Protiv tog dijela presude nije dopuštena redovna revizija jer vrijednost predmeta spora ne prelazi vrijednosni kriterij iz čl. 497.a. ZPP, a nije riječ o presudi iz čl. 382. st. 1. točka 2. i 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi i primjerice navedeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženik je u reviziji naznačio pravno pitanje koje glasi: „Može li se na temelju ugovora koji je raskinut naložiti stranci ispunjenje ugovora?“

 

U reviziji nije naveden razlog važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, a ni samo pitanje se ne odnosi na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete.

 

Stoga je nedopuštena revizija protiv dijela drugostupanjske presude kojom je u toč. I. izreke potvrđena točka III. izreke prvostupanjske presude, pa je u tom dijelu valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392.b. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.