Poslovni broj: 2 UsI-651/2020-8

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-651/2020-8

 

             

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice J. S. iz V. 34, OIB:.., koju zastupa opunomoćenik B. H., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, OIB:…, radi predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, 15. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/16-01/229, URBROJ: 513-04-20-2 od 21. veljače 2020.

 

2. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave Vukovar, KLASA: UP/I-410-23/2015-013/00019, URBROJ: 513-007-27-11-2015-0002 od 21. prosinca 2015.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.125,00 kn u roku od 30 dana od pravomoćnosti ove presude.

 

4. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora iznad iznosa određenog u točki 3. izreke ove presude.

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave Vinkovci, KLASA: UP/I-410-23/2015-013/00019, URBROJ: 513-007-27-11-2015-0002 od 21. prosinca 2015.

Navedenim je prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici utvrđena porezna osnovica i predujam poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2013. godinu i to osnovica za utvrđivanje predujma u iznosu od 1.006.477,65 kn te predujam poreza na dohodak u iznosu od 251.619,41 kn.

              Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik predmetni porez utvrdio na temelju iznosa razlike nabavne cijene građevinskog zemljišta i prodajne vrijednosti tri stana koje je tužiteljica prodala. Međutim, tuženik nije u obzir uzeo troškove izgradnje predmetnih stanova, odnosno tužiteljica smatra da je tuženik trebao uračunati etalonsku cijenu izgradnje ili usporediti podatke drugih poreznih obveznika. Također smatra da je tuženik trebao izvršiti očevid predmetne nekretnine kako bi pravilno utvrdio odlučne činjenice. Tuženik također nije uzeo u obzir da je na predmetnom građevinskom zemljištu izgrađena zgrada od šest stanova od kojih su tri prodana stana u vlasništvu tužiteljice. Dodaje da je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem  utvrđeno da tuženik nije pravilno utvrdio osnovicu poreza na dohodak, odnosno da je cijena izgradnje u konačnici veća od prodajne cijene. Predlaže da sud provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. Stoga predlaže da sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te tužiteljici naknadi trošak upravnog spora.

              U odgovoru na tužbu, tuženik navodi kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja te predlaže da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

U očitovanju na odgovor na tužbu, tužiteljica ponavlja navode iz tužbe i ostaje pri tužbenom zahtjevu.

Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim sudom je održana javna rasprava 8. rujna 2020. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.).

Opunomoćenik tužiteljice je tom prilikom ostao pri navodima iz tužbe i dokaznim prijedlozima.

Sud je tom prilikom odbio dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem tužiteljice i vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, obzirom da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri da bi sud mogao donijeti odluku.

Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Iz spisa upravnog postupka razvidno je da je tužiteljica ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 1. ožujka 2011. kupila dio nekretnine upisane u zk. ul… k.o. M., k.č.br…., u naravi zemljište unutar granica građevinskog područja za cijenu od 278.227,50 kn, ukupna površina nekretnine je 819 m2, a udio tužiteljice 273 m2. Nadalje, ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 9. prosinca 2011. tužiteljica je kupila još jedan udio označene nekretnine, površine 136,50 m2 za cijenu od 93.826,25 kn.  

B. S. je također kupila udio označene nekretnine iste površine. Na ukupnoj površini obje suvlasnice, izgrađena je stambena zgrada sa šest stanova, od kojih je tri bilo u vlasništvu tužiteljice, a tri u vlasništvu B. S.

Tužiteljica je potom Ugovorima o kupoprodaji nekretnina od 13. veljače 2013. (dva ugovora) i 14. veljače 2013. ostvarila primitak od prodaje navedena tri stana u ukupnom iznosu od 1.397.134,08 kn.

Budući da je tužiteljica predmetnu nekretninu, u smislu odredbe članka 27. stavka 5. i 6. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13. i 125/13.), otuđila u roku kraćem od tri godine od datuma stjecanja, porezno je tijelo tužitelja rješenjem KLASA: UP/I-410-23/2015-013/00019, URBROJ: 513-007-27-11-2015-0002 od 21. prosinca 2015. obvezalo na plaćanje predujma poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava u ukupnom iznosu od 251.619,41 kn.

Naime, prema, odredbi članka 27. stavka 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13. i 148/13.) dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci. Stavak 6. istog članka propisuje  da se dohodak od otuđenja nekretnine iz stavka 5. ovoga članka ne oporezuje ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članka 36. stavak 7. ovoga Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon tri godine od dana nabave.

Tužiteljica je potom izjavila žalbu na navedeno rješenje, ističući u bitnom da tuženik nije uzeo u obzir ulaganja u predmetnu nekretninu, odnosno da nije uračunao u poreznu osnovicu etalonsku cijenu građenja istovrsnih nekretnina.

Sud smatra osnovanim ovaj prigovor tužiteljice. Naime, iz spisa upravnog postupka i samih osporenih rješenja proizlazi da porezna tijela nisu utvrđivala izdatke tužiteljice koje je imala na predmetnoj nekretnini, već da su samo utvrdila razliku između nabavne cijene građevinskog zemljišta (uvećanu za iznos plaćenog poreza na promet nekretnina) i kupoprodajne cijene stana. Dakle, poreznu su osnovicu utvrdili kao razliku između dvije nekretnine različite naravi, a nisu u obzir uzeli trošak gradnje koji je tužiteljica imala. U tom smislu, pravilno je istaknula tužiteljica da su porezna tijela, u smislu odredbe članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona, bila dužna utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, uključujući i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika.

Stoga je sud stajališta kako u provedenom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje u smislu iznosa na temelju kojega je utvrđena porezna obveza pa su zbog toga osporavana rješenja nezakonita, budući u istima nije na jasan i nedvosmislen način utvrđeno na koji način su porezna tijela utvrdila predmetnu obvezu tužiteljici.

Nadalje, odredbom članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13.) propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate.

Odredba članka 95. stavka 1. Općeg poreznog zakona propisuje da se tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku. Stavak 3. istog članka propisuje da, nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka, zastarni rok počinje ponovno teći.

Sukladno odredbi članka 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona, apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona.

Odredba članka 24. st. 2. Općeg poreznog zakona propisuje da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom.

 Porezno tijelo dužno je zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa. Porezno tijelo dužno je utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika (članak 6. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona).

 Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra da, iako je primarna zadaća poreznih tijela utvrđivanje, nadzor i naplata poreza, navedene radnje ne smiju ići na štetu poreznih obveznika pa stoga svako protivno postupanje nadležnih poreznih tijela predstavlja ne samo izravno kršenje prethodno navedenih načela već je isto protivno i odredbi članka 9. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da su sudionici porezno-pravnog postupka dužni postupati u dobroj vjeri.    

Budući da navedena odredba članka 24. stavka 2. Općeg poreznog zakona izričito propisuje da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom, a što upućuje na prekluzivnu narav zastare u poreznom pravu, ovaj sud smatra da su porezna tijela, i to kako prvostupanjsko tako i drugostupanjsko tijelo, dužna po službenoj dužnosti paziti na nastup zastare kao činjenice koja ide u prilog poreznom obvezniku te nakon nastupa zastare više nisu ovlaštena poduzimati nikakve radnje usmjerene na utvrđivanje porezne obveze. Pritom, obveza poreznog tijela da po službenoj dužnosti pazi na nastup zastare ne prestaje donošenjem prvostupanjskog poreznog rješenja, već se proteže kroz sve faze postupka, pa tako i na postupanje drugostupanjskog tijela po žalbi.

Žalbeni postupak dio je upravnog poreznog postupka koji s prvostupanjskim postupkom čini jednu cjelinu. Stoga se tijek relativne zastare prekida svakom službenom radnjom usmjerenom na utvrđivanje porezne obveze sve do donošenja rješenja kojim je konačno utvrđena porezna obveza. Sve te radnje trebaju biti provedene u roku od šest godina tj. prije nastupanja apsolutne zastare, a između tih radnji ne smije proteći više od tri godine jer nastupa relativna zastara, bez obzira u kojoj se fazi postupak nalazi. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (primjerice: U-III-3326/2017 od 18. rujna 2019., U-3552/2016 od 9. srpnja 2019. i U-III-3069/2017 od 9. srpnja 2019.) kao i Visoki upravni sud (primjerice: Usž-4469/2019 od 5. prosinca 2019.).

Ustavni sud tako u odluci broj: U-III-3326/2017 od 18. rujna 2019. navodi: „U pravnim stvarima u kojima država nastupa de iure imperii, legitimna je svrha instituta zastare potraživanja samoograničavanje i "samosankcioniranje" države, na način da vlastitim tijelima nalaže određenu dinamiku i učinkovitost u postupanju s time što im nameće jasno određen i svima poznat vremenski okvir unutar kojeg su ovlaštena postupati u predmetima u kojima se odlučuje o pravnom položaju građana, napose ako je riječ o nametanju obveza ili o izricanju sankcija. Ovlaštenje državnih tijela prestaje izvan vremenskog okvira određenog propisanim rokom nastupa apsolutne zastare te nakon toga građani više ne mogu biti izloženi "pritisku" mogućih odluka državnih tijela i "tereta" koje bi im država tim svojim odlukama mogla nametnuti. Prema tome, država ima neosporno pravo donositi zakonite odluke kojima građanima nameće određene terete, ali i građani imaju neosporno pravo ne biti neograničeno dugo izloženi takvim, makar i zakonitim odlukama (naime, načelo vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i od države zahtijeva agilnost i učinkovitost), pa institut zastare potraživanja uspostavlja pravičnu ravnotežu između države i građana u smislu članka 14. stavka 2. Ustava koji propisuje da su svi pred zakonom jednaki.“

 Iz navedene prakse proizlazi da se pravo utvrđivanja porezne obveze ne odnosi samo na prvostupanjsko već i na drugostupanjsko tijelo pa je samim time i ono vezano institutom zastare, odnosno svoju odluku mora donijeti unutar zakonom propisanog roka, kako predviđenog za relativnu tako i onog za apsolutnu zastaru. U suprotnom, smisao pravnog instituta zastare izgubio bi se na način da drugostupanjsko tijelo ne bi bilo ni na koji način vezano rokom donošenja svoje odluke što bi bilo u suprotnosti s legitimnim očekivanjima pojedinca da se o njegovim pravima i obvezama odluči unutar zakonom utvrđenim rokom u smislu članka 96. Općeg poreznog zakona.

Obzirom da je riječ o poreznoj obvezi za 2013. godinu, prvostupanjsko rješenje doneseno je 21. prosinca 2015., a drugostupanjsko tek 21. veljače 2020. proizlazi da je do donošenja rješenja tuženika nastupila zastara sukladno odredbi članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona.

Sukladno prethodnom, obzirom da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje te kako se zbog nastupa relativne zastare osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje ne mogu ocijeniti zakonitima, to je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima valjalo usvojiti tužbeni zahtjev te poništiti osporavana rješenja, a čime je predmetna upravna stvar meritorno riješena te se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim, bez vraćanja na ponovni postupak.

Tužiteljica je zatražila i naknadu troška za sastav tužbe, trošak očitovanja na odgovor na tužbu te trošak zastupanja na ročištu, za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kn, što ukupno iznosi 7.500,00 kn, sukladno Tbr. 23. st. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa), uz pripadajući PDV. 

Prema odredbi članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Stoga, tužiteljici pripada naknada za troškove spora, međutim, sud smatra da je neopravdan trošak podneska tužiteljice od 27. srpnja 2020., budući da se u podnesku isključivo ponavljaju navodi iz tužbe. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki 3. i 4.  izreke presude.  

 

U Osijeku 15. rujna 2020.

                                                                            

                      

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).