Broj: Rev 2203/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica A. H. iz Š., koju zastupa punomoćnik S. G., odvjetnik u Č., protiv tuženika C. b. d.d., Z., koga zastupa punomoćnica T. F.-G., odvjetnica u B., tuženika N. H. iz Š. i tuženice A. F. iz Z., sada iz Š., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-982/14-5 od 20. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalna služba u Čazmi broj P-33/09-30 od 11. ožujka 2009., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nekretnine upisane u zk.ul.br. 956 k.o. Š. i to čk.br. 1277/2 oranica B. površine 555 čhv u 1/2 dijela predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice A. H. iz Š. (toč. I izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim se traži proglasi nedopuštenom ovrha na 1/2 dijela nekretnine koja se nalazi u k.o. Š. upisana u u zk.ul.br. 956 k.o. i to čk.br. 1277/2 oranica B. površine 555 čhv, a koje nekretnine su predmet ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Čazmi, u predmetu broj Ovr-325/04. (toč. II izreke). Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. III izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. II i III izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti pobijane presude i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Sama činjenica da je drugostupanjska presuda dostavljena izravno tužiteljici a ne njenom punomoćniku ne može utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke, pa zato nema značenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ona može biti važna samo pri ocjeni pitanja pravodobnosti podnošenja revizije u ovom postupku, koja je u ovom slučaju podnesena unutar roka propisanog čl. 382. st. 4. ZPP-a.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da 1/2 dijela predmetne nekretnine predstavlja bračnu tečevinu i da nije dopuštena ovrha u tom dijelu.

Sudovi su utvrdili sljedeće činjenice:

- da je drugotuženik nasljedstvom stekao zemljište č.k.br. 1277/2 oranica površine 555 čhv, k.o. Š. sa starom kućom,

- da su tužiteljica i drugotuženik za vrijeme trajanja braka, u vremenu od 1972. do 1976. na tom zemljištu izgradili kuću,

- da je drugotuženik bio upisan kao vlasnik čk.br. 1277/2 te da je u svojstvu založnog dužnika potpisao ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 10. prosinca 1998. i zapisnik o popisu nekretnina koje nisu upisane u zemljišnim knjigama od 28. srpnja 1997., na temelju kojih isprava je uknjiženo založno pravo za korist prvotuženika,

- da je založno pravo dano radi ishođenja kredita za potrebe trgovačkog društva čiji je osnivač bio tužiteljičin sin M. H., a direktor društva, trećetuženica njegova izvanbračna supruga,

- da je sjedište tog društva, kao i prebivalište sina tužiteljice i njegove vanbračne supruge, bilo na adresi prebivališta tužiteljice,

- da je tužiteljica znala za dogovor o podizanju kredita i osnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama.

Na temelju tog utvrđenja, sudovi su usvojili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da predmetna nekretnina u 1/2 dijela predstavlja bračnu stečevinu ali odbijaju u dijelu kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom. To stoga što je prvotuženik prigodom sklapanja predmetnog ugovora bio u dobroj vjeri jer nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati da su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i drugotuženika i da je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige stekao založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoji suvlasnička prava tužiteljice koja u tom trenutku nisu bila upisana.

Čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78,45/89 i 59/90 – dalje: ZPBO) propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno (st. 1.) te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (st. 2.).

Iz mjerodavnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 - u daljnjem tekstu: ZVDSP) proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom pometu, u takvoj situaciji treća će osoba valjano steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošten stjecatelj, odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

Sudovi su zaključili da je prvotuženik prigodom sklapanja predmetnog ugovora bio u dobroj vjeri jer nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati da su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i drugotuženika i da je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige stekao založno pravo sporne nekretnine. Stoga su sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom.

Istovremeno, polazeći od shvaćanja da poštivanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, sudovi su zaključili da je tužiteljica znala za dogovor o podizanju kredita i osnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama.

Uzevši u obzir navedena utvrđenja i zaključke sudova, prema ocjeni ovog suda pravilna je odluka kojom je odbijen dio tuženog zahtjeva tužiteljice kojim traži proglašenjem ovrhe na 1/2 dijela predmetne nekretnine.

Revidentica u reviziji ističe da se nisu ostvarili uvjeti za primjenu zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer stjecatelj nije pošten, odnosno nije bio u dobroj vjeri, budući da je bio u obvezi primijeniti pažnju dobrog stručnjaka. Time ona iznosi svoju ocjene izvedenih dokaza i vlastita pravna shvaćanja, ali nije uspjela dovesti u sumnju pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, kako u odnosu na činjenicu da je prvotuženik bio u dobroj vjeri tako i u odnosu na savjesnost tužiteljice i njeno saznanje za dogovor o podizanju kredita.

U odnosu na revizijski navod da drugotuženik nije bio upisan vlasnikom predmetne nekretnine i da su stoga sudovi pogrešno zaključili da je prvotuženik postupao savjesno i pošteno, za istaknuti je da su sudovi utvrdili da je drugotuženik bio upisan kao vlasnik čk.br. 1277/2. Pored toga on je u svojstvu založnog dužnika potpisao ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 10. prosinca 1998. i zapisnik o popisu nekretnina koje nisu upisane u zemljišnim knjigama od 28. srpnja 1997., na temelju kojih isprava je uknjiženo založno pravo za korist prvotuženika.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija, valjalo je reviziju tužitelja na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. listopada 2016.