Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1                         Poslovni broj -2082/2020-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

 

 

 

 

 

             

 

 

Poslovni broj -2082/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. Z., OIB: , zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., protiv tuženika I. D. iz M., OIB: , zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva J. i P. iz D., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 41 P-86/2018-9 od 19. prosinca 2019., 15. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 41 P-86/2018-9 od 19. prosinca 2019. potvrđuje.

 

 

Obrazloženje

 

Navedenom presudom u točki 1. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 66.084,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. lipnja 2014. do isplate te da mu naknadi prouzročene parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.

 

Točkom 2. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.050,00 kn u roku od 8 dana.

 

Protiv te presude tužitelj podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Sadržajno ukazuje na apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, odnosno da o istima sud u obrazloženju nije iznio razloge tako da presudu nije moguće ispitati. U prvom redu ističe kako sud prvog stupnja nije definirao o kojoj se vrsti regresnog zahtjeva radi, odnosno da li o regresnom zahtjevu iz zakonske subrogacije ili nekom drugom regresu. Zbog navedenog da nije moguće niti ispitati da li se osnovano poziva na mišljenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude pa da se zbog toga nije moguće niti očitovati u odnosu na ta utvrđenja.

 

Ističe kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje se temelji izvorno na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05 – dalje: ZOOP) iz kojeg da proizlazi obveza osiguratelja za isplatu štete trećim osobama, kojima je regulirano pitanje gubitka osiguranikovih prava iz ugovora o osiguranju u slučaju prouzročene štete, koje je na jednak način regulirano i Općim uvjetima osiguranja kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju i na koje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15dalje: ZOO). Stoga da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo te odredbu čl. 243. st. 3. ZOO-a jer da se ne radi o tražbina osiguratelja iz ugovora o osiguranju zbog čega da sudska praksa na koju se poziva nije podobna za primjenu u konkretnoj pravnoj stvari.

 

Predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Protivno tvrdnjama tužitelja sud prvog stupnja je za izraženo pravno mišljenje iznio razloge tako da je presudu moguće ispitati pa njenim donošenjem nije počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Ispitujući presudu nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Prijeporno je i u fazi žalbenog postupka, a što je bilo relevantno sudu prvog stupnja kod donošenja prvostupanjske odluke, da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

 

Naime, neprijeporno je 2. siječnja 2014. u D. došlo do prometne nezgode na način da je tuženik upravljajući vozilom marke Mercedes prešao na suprotni kolnički trak i udario u autobus, nastavio kretanje i ponovno prešao na suprotnu kolničku traku kada je udario u lijevi dio vozila Volvo. Tužitelj je po zahtjevu V.B. l. d.o.o. isplatio nastalu štetu na vozilu Volvo u iznosu od 69.000,00 kn, s time da je za nezgodu odgovoran tuženik jer je vozilom upravljao pod utjecajem alkohola od 2,27 g/kg.

 

Iz utvrđenja suda prvog stupnja i sadržaja spisa, koja tužitelj ne dovodi u dvojbu žalbenim navodima, proizlazi da je tužitelj oštećeniku isplatio utuženi iznos 10. lipnja 2014. a da je tužba podnesena 25. siječnja 2018. pa zaključuje da je tužba podnesena po proteku zastarnog roka od tri godine, jer smatra da se radi o tražbini osiguratelja iz ugovora o osiguranju te pozivom na odredbu čl. 234. st. 3. ZOOP-a odbija tužbeni zahtjev.

 

I prema mišljenju ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o regresnom potraživanju koje tužitelj kao društvo za osiguranje ima prema svom osiguraniku koji je pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nezgodu nakon čega je tužitelj oštećeniku isplatio nastalu štetu. Dakle, protivno stavu tužitelja radi se o njegovoj tražbini koja potječe iz ugovora o osiguranju pa je sud prvog stupnja pravilno u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 234. st. 3. ZOO-a prema kojoj tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Stoga nije prihvatljiv stav tužitelja da bi se na konkretan slučaj imala primijeniti odredba čl. 225. ZOO-a, odnosno da bi se radilo o tražbini koja zastarijeva za pet godina.

 

Kako je neprijeporno da je tužitelj kao osiguratelj iz ugovora o osiguranju oštećeniku - trećoj osobi isplatio štetu iz tog štetnog događaja 10. lipnja 2014. a tužbu podnio 25. siječnja 2018. to proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je za tražbinu tužitelja nastupila zastara jer je postupak pokrenut po proteku roka od tri godine. Stoga je protivno stavu tužitelja iz tog razloga sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio s time da je takav stav (unatoč i drugačijim odlukama) prihvaćen u sudskoj praksi pa i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 3132/2018 od 8. srpnja 2020.).

 

S obzirom na ovakav ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a obvezao tužitelja naknaditi tuženiku pripadajuće parnične troškove.

 

Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 15. rujna 2020.

 

 

Sutkinja

 

Lidija Oštarić Pogarčić

 

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu