Broj: Rev 2111/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP Z. p. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćniku A. Ž., odvjetniku iz O. društva Ž. i partneri u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Zagreb, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3289/08-2 od 8. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-722/06-9 od 6. studenog 2007., u sjednici održanoj 16. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „1. Utvrđuje se da je UP Z. p. d.o.o. Z., vlasnik 500/595 dijela nekretnine – z.k.č.br. ..., oranica površine 595 čhv, upisane u z.k.ul.br. ... k.o. V., cijele z.k.č.br. 3060, oranica u T., površine 1 ral i 75 čhv, upisane u z.k.ul.br. ... k.o. V., cijele z.k.č.br. 779, oranica, površine 84 čhv, upisane u z.k.ul. br. ... k.o. K. te cijele z.k.č.br. ..., oranica površine 7 čhv, upisane u z.k.ul.br. ... k.o. K., što je tuženik dužan priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, u roku od 15 dana, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

              2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, u roku od 15 dana.“

 

              U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj, pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatila žalba tužitelja i preinačila presuda suda prvog stupnja i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Tužitelj revizijom ne navodi koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena prilikom donošenja pobijane presude, zbog čega ovaj revizijski sud nije ovlašten sam iznalaziti je li u postupku počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim one na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

              Suprotno reviziji, i materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

              Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da su predmetne nekretnine na kojima tužitelj traži da se utvrdi vlasnikom, poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu.

 

              Nadalje je utvrđeno da su predmetne nekretnine rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 12. prosinca 1996. procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tužitelja.

 

              Utvrđeno je i da je tužitelj sklopio kupoprodajni ugovor 15. svibnja 1967. sa prodavateljicom I. K., koja nije bila upisana u zemljišnim knjigama.

 

              Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak iz pobijane presude da je temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 43/91) nositelj vlasničkih prava na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske, upravo Republika Hrvatska.

 

              Nadalje je i pravilan zaključak da time što su nekretnine rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 12. prosinca 1996. procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tužitelja, ne znači da je time tužitelj stekao vlasništvo ovih nekretnina, budući da se vlasništvo može steći samo na jedan od načina predviđenih u čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 73/00 – dalje: ZVDSP).

 

              S tim u svezi bilo je zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, zbog čega je bez pravnog učinka računanje roka dosjedanja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama do 8. listopada 1991. godine, budući da su na taj dan predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu, pa se ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine. U smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP niti nakon toga nije proteklo zakonom propisano vrijeme koje bi za ovaj slučaj bilo potrebno da bi se ispunili uvjeti za stjecanje navedenih nekretnina dosjelošću nakon 8. listopada 1991. godine.

 

              Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

 

              Sama činjenica sklopljenog kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 1967. između tužitelja i I. K. ne dovodi u sumnju utvrđenje da su predmetne nekretnine bile i tada u društvenom vlasništvu, kada tužitelj, a kako to proizlazi iz utvrđenja u postupku, nije dokazao da bi te nekretnine bile u privatnom vlasništvu prodavateljice I. K., jer nije dokazao na koji je način I. K. stekla navedene nekretnine.

 

              Tužitelj je i sam polazio u tužbi od činjenica da su nekretnine zk.č.br. ... i ... iz zk.ul. ... k.o. K. upisane na nepostojeću R. zadrugu iz K. a čiji je pravni sljednik, sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, također Republika Hrvatska, pa zbog toga kada u reviziji osporava da bi te nekretnine bile u društvenom vlasništvu, zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, a to nije dopušteni revizijski razlog s obzirom na odredbu iz čl. 385. ZPP.

 

              Tužitelj je zapravo temeljio, u bitnome, svoje stjecanje vlasništva na predmetnim nekretninama na rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 12. prosinca 1996. godine, kojim su utužene nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tužitelja. Međutim, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju doneseno na temelju čl. 42. Zakona o privatizaciji nije valjana isprava za uknjižbu prava vlasništva, niti se tim rješenjem utvrđuje pravo vlasništva na procijenjenim nekretninama.

 

              Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 16. studenoga 2016.