- 1 -              Rev 1533/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1533/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. K.1 (OIB: ...), II. tužitelja S. K. (OIB: ...), III. tužitelja M. K.2 (OIB: ...) i IV. tužiteljice J. K. (OIB: ...), svih iz B., i zastupanih po punomoćniku I. M., odvjetniku iz U., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3995/2016-2 od 2. studenoga 2016., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo posl. br. Pn-229/2015-10 od 10. ožujka 2016., u sjednici održanoj 15. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.  Revizija I. tužiteljice, II. tužitelja i III. tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Revizija IV. tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je (u točki I. izreke) odbačena tužba s tužbenim zahtjevima na obvezivanje tuženice naknaditi tužiteljima utuženu naknadu za štetu koju (kako drže) trpe, dok je (u točki II. izreke) tužiteljima naloženo naknaditi tuženici parnični trošak od 28.000,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelji su izjavili reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, a zbog u postupku počinjene (kako to revidenti navode) bitne postupovne povrede. Prijedlog tužitelja je da se osporeno rješenje preinači „na način da se odredi nastavak postupka“, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija I. tužiteljice, II. tužitelja i III. tužitelja nije osnovana.

 

Revizija IV. tužiteljice nije dopuštena.

 

Odredbom čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 29. i 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), propisano je da stranke „mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)“.

 

a) o reviziji I. tužiteljice, II. tužitelja i III. tužitelja

 

Tužitelji su reviziju izjavili protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) tužba odbačena - a protiv takvog rješenja revizija I. tužiteljice, II. tužitelja i III. tužitelja je dopuštena budući da je riječ o rješenju kojim se postupak završava i da bi revizija u odnosu na meritornu odluku o zahtjevima tih tužitelja bila dopuštena i protiv pravomoćne presude: sve u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, a obzirom:

 

- da prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna…,

 

- da prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, u slučaju kakav je ovdje, kada se tužbeni zahtjevi pojedinačno svaki odnose na novčanu svotu, za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a mjerodavna je visina te novčane svote: s time da u smislu odredaba čl. 35. ZPP-a, kada je za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora - uzima se u obzir (st. 1.) samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate i troškovi (st. 2.) ne uzimaju u obzir osim ako ne čine glavni zahtjev,

 

- da je u odnosu na te tužitelje i po njima postavljenim zahtjevima (na isplatu glavnice od po 500.000,00 kn I. tužiteljici, 400.000,00 kn II. tužitelju i 350.000,00 kn III. tužitelju) ovdje riječ o sporu koji po vrijednosnom kriteriju za svakog od tih tužitelja pojedinačno prelazi 200.000,00 kn.

 

Revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (prema odredbi čl. 392.a st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

Nije ostvaren jedini u reviziji naznačen revizijski razlog: bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 186.a ZPP-a, a koja bi povreda utjecala na zakonitost osporenog rješenja, odnosno povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju su revidenti ukazivali u žalbi.

 

Sporno je u revizijskom stupnju: je su li tužitelji postupili u smislu odredaba čl. 186.a ZPP-a.

 

Nižestupanjski sudovi su tužbu tužitelja odbacili uz osnovno i odlučno shvaćanje da su tužitelji trebali postupiti u smislu odredaba čl. 186.a st. 1. i 5. ZPP-a, a da, kako to nisu učinili, ne postoji procesna pretpostavka za suđenje o njihovim zahtjevima.

 

Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Naime, shvaćanje je i revizijskog suda da se na konkretan spor primjenjuju odredbe čl. 186.a ZPP-a, a kojima je propisano:

 

- stavak 1.: "Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.",

 

- stavak 5.: "Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.",

 

- stavak 6.: "Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovoga članka.",

 

- stavak 7.: "Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka ne primjenjuju se u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.".

 

Međutim, obzirom na činjenično utvrđenje iz postupka koji je prethodio ovome - da su tužitelji podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora iz odredbe čl. 186.a st. 1. ZPP-a, ali da su tužbu protiv Republike Hrvatske podnijeli prije donošenja odluke o tome zahtjevu, odnosno prije isteka roka iz navedenog stavka 5. toga članka., sve iako nije riječ o iznimci od obveze "...obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu...", onoj (iznimci) koja postoji samo za slučaj kad je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga za odluku drugačiju od osporene - i pravilno su postupili kada su tužbu I. tužiteljice, II. tužitelja i III. tužitelja kao preuranjeno podnesenu odbacili.

 

              Pritom revizijski sud ne nalazi da su nižestupanjski sudovi počinili neku postupovnu povredu kada su utvrdili činjenicu da su tužitelji tužbu protiv Republike Hrvatske podnijeli prije donošenja odluke o njihovom zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. čl. 186.a ZPP-a, a da ničime nisu dokazali nešto suprotno tome: to pogotovo što se to (“suprotno”) ne može prihvatiti (kako to revidenti drže) jedino iz navoda samih tužitelja iznijetih u postupku, prvo u tužbi - da su zahtjev za mirno rješenje spora podnijeli 3. rujna 2012., potom u žalbi - da su ga podnijeli “daleko ranije” nego je to istaknuto u odgovoru tuženice na tužbu (i tek po proteku roka od 3 mjeseca…u kojem državno odvjetništvo nije odgovorilo na zahtjev), pa konačno - da su tužbu podnijeli kada su primili obavijest da se njihov zahtjev za mirno rješenje spora ne prihvaća.

 

Slijedom toga valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju I. tužiteljice, II. tužitelja i III. tužitelja i odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke.

 

b) o reviziji IV. tužiteljice

 

Obzirom da vrijednost predmeta spora po zahtjevu te tužiteljice (od 150.000,00 kn) ne prelazi 200.000,00 kn, to njezina revizija ne bi bila dopuštena po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a ni protiv presude o tome zahtjevu - pa nije dopuštena niti protiv rješenja kojim je odbačena tužba sa tim zahtjevom.

 

Stoga je reviziju te tužiteljice valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom iz stavka II. izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. rujna 2020.