- 1 -              Rev 1833/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1833/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. pok. A. (OIB: ...), R. d. L., kojega zastupa punomoćnica E. P., odvjetnica iz B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-2043/2015-2 od 14. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu posl. br. P-1020/2015-16 od 29. svibnja 2015., u sjednici održanoj 15. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja glede pitanja iz revizije: „da li se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu računa vremenski period prije 1. siječnja 1997.?“, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-2043/2015-2 od 14. ožujka 2017. i presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu posl. br. P-1020/2015-16 od 29. svibnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje „...prema tuženoj Republici Hrvatskoj da je tužitelj...stekao pravo vlasništva na dijelu k.č. 1262/45 k.o. R. u površini od 1126 m2 označenom crvenim crtama i točkama A-B-C-D-E, na skici izmjere stalnog sudskog vještaka A. T. od 01. prosinca 2014.g., koja je skica sastavni dio ove presude“,

 

- na obvezivanje tuženice to „priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, nakon izvršene parcelacije, u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku“. Predlaže osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 14. ožujka 2017., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da su njegovi prednici dosjelošću, njezinim posjedovanjem u vremenskom slijedu sa svojim prednicima - pa potom i kupnjom i darovanjem od ovih, stekao pravo vlasništva „na dijelu k.č. 1262/45 k.o. R. u površini od 1126 m2 označenom crvenim crtama i točkama A-B-C-D-E, na skici izmjere stalnog sudskog vještaka A. T. od 01. prosinca 2014.g., koja je skica sastavni dio ove presude“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženice to „priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, nakon izvršene parcelacije, u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene“.

 

Drugostupanjski sud je i pored činjeničnog utvrđenja da su prednici tužitelja u vremenskom slijedu sa svojim prednicima u posjedu prijeporne nekretnine kroz dugi niz godina - u kojima im nitko nije osporavao taj posjed niti im ga pokušao oduzeti, zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „u povjesnici tužbe tužitelj ističe da je utuženi dio nekretnine stekao kupovinom od D. B. 1982., te darovanjem od ostalih nasljednika iza pok. D. T., a da su njegovi prednici pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekli dosjelošću, što tužitelj ponavlja i tijekom postupka“,

 

              - da su „tvrdnje tužitelja, pa i iskazi svjedoka o posjedu utuženog dijela nekretnine od strane prednika tužitelja sve od 6. travnja 1901....neuvjerljivi i neosnovani“,

 

              - da je, a „kako niti jedan od saslušanih svjedoka nije izričito tvrdio da bi suhozid gradio S. Š., to je...neživotno i nelogično da je isti, kako to tužitelj tvrdi, nekretninu koristio još od vremena 19. stoljeća, a svakako prije 1901. godine, na njoj napasivao ovce, a da bi tek njegov sin i to negdje krajem 30.-tih godina prošlog stoljeća tu parcelu ograđivao“.

 

Suština osporene odluke svodi se, uz ostalo, na shvaćanje da se vrijeme posjedovanja nekretnine, u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo, do 8. listopada 1991. ne uračunava u rok dosjelosti.

 

Revident je naznačio da reviziju protiv osporene presude, temeljene na takvome shvaćanju, podnosi temeljem odredaba čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP-a i u reviziji je postavio pitanje:

 

„...da li se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu računa vremenski period prije 1. siječnja 1997.?“,

 

te istakao da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: da o njemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pa tako i u svezi sa odlukom Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1128/11-2 od 26. svibnja 2011.

 

Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust da se takvo shvaćanje i primjeni.

 

Konkretno, revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi tog pitanja - pa tako primjerice i u odlukama:

 

a) posl. br. Rev 2021/2014-2 od 17. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...Revidenti u reviziji navode da reviziju podnose zbog pogrešne primjene materijalnog prava i tvrde da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o stjecanju prava vlasništva dosjelošću nepodudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Osnovano revidenti u reviziji navode da su drugostupanjski i prvostupanjski sud pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjev u ovom postupku.

 

Pošavši od pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999., prema kojem rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu treba računati tek od 8. listopada 1999., sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu ispitivali postoje li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prije 8. listopada 1991.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Budući da iz činjeničnih navoda tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. prvostupanjski sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati te okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti....“

 

b) posl. br. Rev 2469/2016-2 od 10. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...Iz sadržaja podnesene revizije može se zaključiti da tužitelj postavlja pitanje stječe li stranka pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, ako su se pretpostavke za stjecanje dosjelošću stekle do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje ZVDSP), odnosno mogućnost da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

 

Kao razlog važnosti tužitelj se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev br. 35298/04) od 11. lipnja 2009.

 

Naime, tužitelj tvrdi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999. budući je tužitelj, zajedno sa svojim prednicima bio u mirnom i nesmetanom posjedu spornih nekretnina više od 40 godina. Kod toga isti smatra da se obzirom na raniju odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP treba u rok dosjelosti uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja usmjeren na stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama i zauzimaju pravno shvaćanje da, obzirom su predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu, da je tada tužitelj trebao dokazati da su njegovi prednici sporne nekretnine stekli dosjelošću do 6. travnja 1941. prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, odnosno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nakon 8. listopada 1991., pri čemu se vrijeme posjedovanja do 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme potrebno za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo je slijedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su prednici tužitelja bili upisani kao posjednici spornih nekretnina u katastru još od 1954., 1956., odnosno 1963., da su neke od tih nekretnina bile ograđene suhozidom, a što bi ukazivalo na činjenicu da su isti bili u posjedu spornih nekretnina i prije 8. listopada 1991. Isto tako iz spisa nije vidljivo da bi tužitelju bio suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, kao i da je majka tužitelja predmetne nekretnine dobila na temelju agrarne reforme 1946.

 

Obzirom na navedeno, a zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, bilo je potrebno prihvatiti reviziju tužitelja glede postavljenog pitanja, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U nastavku nižestupanjski sudovi će ponovno ocijeniti je li tužitelj stekao pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću, vodeći računa o shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudi Trgo protiv Hrvatske. U tu svrhu provesti će dokaze koje predlože parnične stranke, te donijeti novu zakonitu odluku....“

 

c) posl. br. Rev 1669/2017-2 od 11. veljače 2020., prema kojoj:

 

„...U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Može li se dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu s obzirom na kvalificirani posjed posjednika barem od 1936. godine ?

 

2. Da li posjednik nekretnine koja je u društvenom vlasništvu, postaje vlasnikom u trenutku kada su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti ?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica ističe presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Radomilja i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 37685/10), a radi koje bi bilo potrebno promijeniti sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, koju je revizijski sud zauzeo u nizu odluka npr. Rev-1227/97, Rev-250/03, Rev-x-51/13 i drugima, prema kojima se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991., te da se vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu postaje ako su ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu do 6. travnja 1941.

 

Naime, tužiteljica tvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pri čemu se u rok dosjelosti treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Kod toga se navodi da građani ne mogu snositi štetu zbog greške koju je država učinila donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZVDSP), u kojem je zakonu postojala odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, a koja je u vrijeme donošenja zakona određivala da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991....

 

...prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima posjed određene kvalitete i da je u posjedu sporne nekretnine preko 100 godina, zajedno sa svojim prednicima. Drugostupanjski sud pak ističe da svjedoci koji su saslušani ne navode na koji način su prednici tužiteljice stupili u posjed sporne nekretnine, niti od kada istu koriste, da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da bi dosjelošću stekla pravo vlasništva do 6. travnja 1941....

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome valja naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da su prednici tužiteljice i tužiteljica u posjedu sporne nekretnine bili i prije 8. listopada 1991., da je taj posjed imao određenu kvalitetu, da su na spornoj nekretnini tužiteljica i njezin sada pok. suprug sagradili kuću u koju su preselili 1966., da su prednici tužiteljice bili u posjedu te nekretnine i prije 1941., sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati i te okolnosti, te provesti dokaze koje će stranke eventualno predložiti. Kod toga će posebno ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj zahtjeva 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu....“

 

Suštinski, u tome je sadržan i jasan odgovor na u reviziji tužitelja postavljeno pitanje: ujedno, navedenim je odlukama (i drugim u istome sadržaju), a zbog promjena u pravnom shvaćanju uvjetovanim odlukama Europskoga suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske - Zahtjev br. 35298/04, od 11. lipnja 2009.; Radomilja i drugi protiv Hrvatske - zahtjev br. 37685/10, od 28. lipnja 2016.; Jakeljić protiv Hrvatske - zahtjev 22768/12, od 28. lipnja 2016.) - i shvaćanjima u njima izraženim, revizijski sud odstupio od svog ranijeg shvaćanja o mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu.

 

Slijedom toga, a kako shvaćanje nižestupanjskih sudova iz presuda koje su donijeli nije u skladu s takvim shvaćanjem ovoga suda - i kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka, to je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevima (stvarnopravnom i obveznopravnom) tužitelja odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.