- 1 -              Revd 2141/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2141/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, Z., ..., OIB ..., zastupanog po OD O. i H. j.t.d. iz Z., protiv tuženika G. T., V. G., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-445/2020-2 od 21. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-73/2019-12 od 11. studenog 2019., u sjednici održanoj 15. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-445/2020-2 od 21. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-73/2019-12 od 11. studenog 2019.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena tri određena pravna pitanja za koje predlagatelj smatra da su važna, te je za ta pitanja određeno izložio razloge.

 

Za prva dva pitanja pozvao se na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu broj Gž-4461/12 od 22. kolovoza 2013., Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-3095/12 od 30. listopada 2012., Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-4739/11 od 6. kolovoza 2012., odluku Županijskog suda u Sisku broj Gž-2394/13 od 12. prosinca 2013., odluku Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4168/12 od 26. rujna 2013., Gž-4296/2012 od 25. travnja 2013., odluku Županijskog suda u Zadru broj Gž-223/12 od 1. ožujka 2013., odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-916/11 od 11. srpnja 2012., odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-1038/2012 od 11. srpnja 2012. i odluke Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1868/11 od 6. studenoga 2011. i Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-2757/2011 od 4. srpnja 2012.

 

U odnosu na treće pitanje naznačeno u prijedlogu tužitelj kao razlog važnosti navodi odluke revizijskog suda broj Rev-2309/15 od 29. svibnja 2018., Rev-2877/14 od 15. siječnja 2019., Rev-2775/15 od 22. siječnja 2019. i Rev-257/16 od 26. ožujka 2019. zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

Prvo i drugo pravno pitanje, (koja se odnosi na primjenu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 63/08 - dalje ZOO) na konkretni slučaj, a koja se svode na to je li sud, utvrdivši da tužitelj nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužitelja stekao bez osnove, a smatrajući da je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer je to znao njegov djelatnik koje je sporne isplate izvršio, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 1112. ZOO-a, a budući da taj djelatnik tužitelja nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja, niti nalagati isplate nego samo kontrolirati i provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane pretpostavljenih ovlaštenih osoba, kojeg naloga nije bilo, a koje isplate je djelatnik tužitelja izvršio neovlašteno, pa je li trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO-a i naložiti tuženiku vraćanje novčanog iznosa koji je stekao bez osnove), prema shvaćanju ovoga suda nisu važna za pravilnu primjenu materijalnog prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga jer su utvrdili da je tužitelj platio tuženiku svote navedene u tužbi, a znao je da to nije dužan, da tužitelj nije dokazao da je zadržao pravo na povratak onog što je platio prije ili u trenutku plaćanja, da nema dokaza da je platio navedene svote zbog izbjegavanja prisile, a činjenica je li njegov zaposlenik (A. K.) imao ovlaštenje za nalaganje isplata nije odlučno jer odgovornost za njegovo protupravno postupanje tuženik ne može prenijeti na druge jer u pravnom prometu on nastupa kao pravna osoba, a ne njegovi zaposlenici, neovisno o njihovim ovlastima koje im je tužitelj prenio.

 

Osim toga navedena pitanja polaze i od pogrešne pretpostavke da odgovorne osobe tužitelja, u vrijeme predmetnih isplata, o njima nisu imale nikakvih saznanja, što je protivno utvrđenju nižestupanjskih sudova, čime se zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, što u ovoj fazi postupka nije dopušteno.

 

Uz to se drugo pitanje svojim sadržajem temelji na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja pa zbog toga može biti od značenja samo za preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava u ovoj parnici, ali ne predstavlja istovremeno i pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, koja bi opravdala intervenciju ovog revizijskog suda i zauzimanje pravnog shvaćanja, moraju imati i opći karakter (značenje, važnost) tako da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na njih moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi (važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni).

 

Kako navedena dva pitanja, koje je tužitelj postavio, nemaju takvih (potrebnih) obilježja, ona ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije. Stoga ni pozivanje na odluke drugih sudova nije od značenja za dopuštanje podnošenja revizije (u tom smislu i ovaj sud u Rev-2803/13-2 od 31. listopada 2017. i Rev-103/14-2 od 6. prosinca 2017.).

 

U odnosu na treće pitanje, kojim tužitelj pita jesu li sudovi potpuno slobodni u ocjeni provedenih dokaza te stanju spisa i ocjeni o tome kada je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti pravilna odluka, i slobodni u odabiru razloga obrazloženja svoje ocjene, ističe se da je u samom ZPP-u u čl. 8., čl. 220. i čl. 304. dan odgovor na to pitanje, a to pitanje nije ni usmjereno na bitnu povredu postupovnih odredbi, te iz tog razloga ni to pitanje nije važno smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. I u tom pitanju tužitelj polazi od premisa na kojima sudovi nisu temeljili svoje odluke (da je isplatu novčanog iznosa izvršio zaposlenik koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužiteljice, da tuženik o predmetnim isplatama nije imao nikakvih saznanja), pa ni odgovor na to postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u konkretnom sporu.

 

Kako od navedenih pitanja ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari ne radi se o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.