- 1 -              Revt 432/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 432/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja stečajne mase stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju, V., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz V., protiv I. tuženika M. J. (OIB: ...) iz H., (ranije: iz L.,) i II. tuženika Z. O. iz V., (OIB: ...), koje zastupa punomoćnica Ž. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K., H. i V. j.t.d. iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2067/2014-3 od 17. lipnja 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. P-136/2013-75 od 16. prosinca 2013., na sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, tuženici su obvezani solidarno platiti tužitelju 202.501,40 eura s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 2. travnja 1999. do isplate,

 

              b) pod točkom II. izreke, odbijen je zahtjev za isplatu 9.598,40 eura sa zatraženim zateznim kamatama,

 

              c) pod točkom III. izreke, tuženici su obvezani naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 220.797,24 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

              a) pod stavkom I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci pod toč. I. izreke kojom su tuženici obvezani solidarno platiti tužitelju 201.715,49 eura s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 1. ožujka 2002. do isplate, te u odluci pod toč. III. izreke kojom su tuženici obvezani naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 173.770,08 kn,

 

              b) pod stavkom II. izreke, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda, te:

 

- je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 785,91 eura sa zatraženim zateznim kamatama,

 

- su tuženici obvezani platiti „zatezne kamate koje teku na iznos od 394.521,21 dem (protuvrijednost od 201.715,49 eur) za razdoblje od 2. travnja 1999. do 28. veljače 2002. po stopi koju Z. b. d.d. Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju izražene u dem, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan isplate“,

 

- je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka od 47.027,16 kn,

 

              c) pod točkom III. izreke, odbijen je „zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka od 29.453,12 kn“.

 

Protiv drugostupanjske presude (u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu) tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i „odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti“ ili „da pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora zahtjev je za isplatu tražbine cedirane tužitelju kao novom vjerovniku, prema tuženicima kao dužnicima, na temelju Multilateralnog sporazuma od 25. kolovoza 1998.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da „su tuženici i I. d.d. imali dug prema ŠKZ V. c.“,

 

- da „je ta potraživanja ŠKZ V. c. prenio na tužitelja“ i to „na temelju Multilateralnog sporazuma od 25. kolovoza 1998.“,

 

- da „je tim sporazumom utvrđeno da na dan 25. kolovoza 1998. Štedno kreditna zadruga V. c. iz V., ima potraživanje prema njenim dužnicima i to: prema tuženicima na osnovi ugovora o kreditu od 2. kolovoza 1996. u iznosu od 1,814.975,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti (od čega se iznos od 900.000,00 DEM odnosi na glavnicu, a ostali iznos na dospjele ugovorne kamate)“, a „prema društvu I. d.d., I., po ugovoru o kreditu od 17. prosinca 1996. iznos od 373.780,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti“,

 

- da „je ukupna tražbina Štedno kreditne zadruge V. c. na taj dan utvrđena sporazumno među sudionicima Multilateralnog sporazuma u iznosu od 2,188.755,00 DEM (čl. 1.)“,

 

- da „su ugovorne strane Sporazumom utvrdile umanjenje tog duga, odnosno da ukupan dug prema Štedno kreditnoj zadruzi iznosi 1,933.358,00 dem u kunskoj protuvrijednosti, s ugovornom kamatom i rokom otplate kredita do zaključno 25. veljače 1999. (čl. 2.)“, ali pod uvjetom,

 

- da (ovdje bitno) „je čl. 6. Sporazuma ugovoreno da je razlika utvrđenih potraživanja iz čl. 1. i obveze iz čl. 2. Sporazuma u iznosu od 255.397,00 dem, ugovorena samo u slučaju realizacije dogovorenog“.

 

              Suprotno tvrdnjama revidenata, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) te razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se tuženici pozivaju (da „pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati“, da „presuda proturječi dokazima u spisu, a nastavno i razlozima presude“, da „nema razloga o odlučnim činjenicama“) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Revidentima je ovdje za ukazati (suprotno njihovim navodima):

 

- da je iz drugostupanjske odluke jasno zašto sud smatra da Sporazum stranaka nije realiziran: imajući na umu da ovdje tuženici i I. d.d. nisu u cijelosti podmirili „umanjeni“ dug prema ovdje tužitelju, a sve sukladno čl. 6. st. 2. tog Sporazuma,

 

- da je drugostupanjski sud obrazložio i dao valjane razloge zašto smatra da iz cjelokupnog postupka, a posebno iz temeljnice za knjiženje broj 48 od 20. listopada 2000. i dopisa kojim I. d.d. traži suglasno knjiženje kod tužitelja, ne proizlazi da je bilo dokaza o izvršenim plaćanjima po Sporazumu (od strane Ima d.d.).

 

Uostalom, taj navod da je „I. d.d. izvršila plaćanja po Sporazumu“, u biti je samo prigovor činjenične naravi kojim revidenti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugeriraju prihvatiti činjenično utvrđenje koje oni nalaze istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenata.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio u pretežitom dijelu osnovanim (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „nema osnove za prihvaćanje tvrdnje tuženika da je tražbinu valjalo umanjiti još za iznos od 255.397,00 dem“, budući da je u skladu s „čl. 6. Sporazuma...razlika utvrđenih potraživanja iz čl. 1. i obveze iz čl. 2. Sporazuma u iznosu od 255.397,00 dem, ugovorena samo u slučaju realizacije dogovorenog“,

 

- da „dogovor nesporno nije realiziran pa nema osnove za dodatno umanjenje tužiteljevog potraživanja“, pa da „je zato pravilno polazna osnovica za utvrđenje duga upravo glavnica od 1,814.975,00 dem, što ujedno i je dug tuženika po Sporazumu“,

 

- da „su tuženici tvrdili da treba uzeti u obzir i plaćanja I. d.d. po tom Sporazumu, budući da je riječ o solidarnoj obvezi“, pa da „je prvostupanjski sud u tom pravcu izvodio dokaze i dao zadaću sudskom vještaku, a ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da tuženici nisu dokazali njihovu tvrdnju da je I. d.d. izvršila plaćanja po tom Sporazumu“,

 

- da „su se u prilog tomu tuženici pozivali na temeljnicu za knjiženje broj 48 od 20. listopada 2000. i na dopis kojim I. d.d. traži suglasno knjiženje kod tužitelja na temelju Sporazuma radi osiguranja ukupnog iznosa od 1,345.612,00 kn“, a da se „stečajni upravitelj I. d.d. izjasnio da u dokumentaciji nisu pronađeni dokazi o uplatama koje bi I. d.d. eventualno izvršila u korist tužitelja“, te da se „o tome izjasnio i sudski vještak“,

 

- da „slijedom toga, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a ZPP-a), cijeneći rezultate financijskog vještačenja i dokumentaciju u spisu, i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da nema osnove za prihvaćanje tvrdnji tuženika o tome da je i I. d.d. izvršila određena plaćanja po tom Sporazumu“,

 

- da „posljedično tome, nema osnove niti za prihvaćanje tvrdnji tuženika da njihov dug po Sporazumu valja umanjiti za djelomično ispunjenje od strane tog dužnika“,

 

- da „se iznos kojeg tužitelj potražuje, odnosno na kojeg ima pravo, odnosi na razliku utvrđenog cediranog potraživanja i nespornih plaćanja tuženika“,

 

- da „je tužitelj postao novi vjerovnik tuženika (čl. 436. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96; dalje: ZOO) i od tuženika ima pravo na plaćanje preostalog neplaćenog duga“, a da „je sudski vještak prilikom izračuna duga uzeo u obzir nesporne uplate tuženika, ali i odredbe Sporazuma iz čijeg sadržaja nedvojbeno proizlazi da su stranke ugovorile obvezu tuženika primjenom valutne klauzule (čl. 395. ZOO-a)“,

 

- da „na matematičku pravilnost izračuna sudskog vještaka, nije bilo primjedaba“,

 

- da „je pobijanom presudom tužitelju sud dosudio iznos od 202.501,40 eur u kunskoj protuvrijednosti s kamatama od 2. travnja 1999., pozivajući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka“,

 

- da „je sudski vještak utvrdio ukupno dugovanje na sljedeći način: glavnica po sporazumu iznosi 927.981,98 eur, od čega je plaćen iznos od 726.266,49 eur i preostaje dug po glavnici na dan 13. listopada 1999. (dan zadnje uplate) u iznosu od 201.715,49 eur“,

 

- da „je navedeno i prvostupanjski sud pravilno utvrdio u obrazloženju odluke i prihvatio nalaz vještaka u cijelosti, ali je unatoč tomu dosudio drugi iznos“,

 

- da „se zato pobijana presuda potvrđuje za pravilan iznos glavnog duga u iznosu od 201.715,49 eur (čl. 368. st. 1. ZPP-a), a preinačuje odbijanjem preostalog dosuđenog iznosa razlike u iznosu od 785,91 eur s kamatama (čl. 373. ZPP-a)“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2067/2014-3 od 17. lipnja 2015.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.