Broj: Gž-2487/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. K. iz M., , OIB:… i 2. V. U. iz M., OIB:…, oboje kao zakonski nasljednici iza pok. E. K., zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. L. i V. J. P. iz O., protiv tuženika S. V. O.: …iz M., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2383/2016 od 10. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. svibnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              I              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana  i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2383/2016 od 10. listopada 2016. godine u točkama I. i II. njene izreke.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji kao zakonski nasljednici iza pok. E. K. vlasnici nekretnine koja u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji nosi oznaku k.č. 686/2 P. R., voćnjak od 99 m2, upisana u z.k.ul. 919 k.o. M. pa da je tuženik dužan trpjeti da tužitelji temeljem te presude u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji ishode upis prava vlasništva u svoju korist na predmetnoj nekretnini u 1/1 dijela te da je tuženik dužan tužiteljima nadoknaditi trošak ovog postupka.

 

              Točkom II izreke naloženo je tužiteljima da tuženiku nadoknade trošak ovog postupka u visini od 11.575,00 kn u roku od 15 dana.

 

              U točki III izreke odbijen je tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko iznosa dosuđenog u točki II izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv točke I i II izreke presude žalbu podnose tužitelji, pozivajući se na sve žalbene razloge odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja tužitelji u žalbi osporavaju zaključak prvostupanjskog suda o tome da se na strani pravne prednice tužitelja pok. E. K. nisu ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine dosjelošću. Smatraju pogrešnim zaključak suda o trenutka kada je nastupilo nepoštenje prednice tužitelja radi čega da nije protekao potreban rok dosjedanja. U tom pravcu tvrde da je pok. E. K. tek na ročištu pred sudom 13. prosinca 2011.g. u postupka nove izmjere i preoblikovanja zemljišnih knjiga poslovni broj Z-4000/2009/919 prvi puta saznala za prigovor R. P. i činjenicu da on polaže neka prava u pogledu sporne nekretnine. Stoga se žalbom tvrdi da je do toga datuma protekao 20-godišnji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ukoliko se kao početak dosjedanja uzme dan 08. listopada 1991.g. (budući se ranije proteklo vrijeme ne uračunava jer je nekretnina bila u statusu društvenog vlasništva). Tužitelji smatraju paušalnim i ničim dokazanim zaključak suda da je taj trenutak saznanja bio ranije (na terenskom uviđaju…) jer da to ne proizlazi iz predmeta postupka izmjere i preoblikovanja. Ukazuju na činjenicu da se R. P. i M. R., kao vlasnici ove nekretnine iza R. D., nisu upisali u postupku preoblikovanja i obnove zemljišnih knjiga, nego tek u pojedinačnom ispravnom postupku RZ-12/12, u kojem pok. E. K. nije sudjelovala.

 

Nastavno se žalbom osporava i zaključak prvostupanjskog suda o tome da tuženika, koji je pravo vlasništva stekao na temelju pravnog posla, štiti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Ukazuje se kako je provedenim dokazima utvrđeno da tuženik živi pored prijepora i da je iskazao kako prodavatelji nekretnina R. P. i M. R. nikada ništa nisu na toj nekretnini radili, radi čega da je tuženik morao znati da isti nisu stvarni vlasnici. Ističe se kako je tuženik pitao pravne prednike pok. E. K. za dozvolu gradnje barake na prijeporu te da je nazočio trenutku kada ja E. K. potjerala potencijalnog kupca M. S. i R. P. s prijepora, što da je sve trebalo ukazati tuženiku da se ista smatrala vlasnicom ove nekretnine.

 

Tužitelji predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti uz nalaganje tuženiku da tužiteljima solidarno nadoknadi prouzročeni parnični trošak uključujući i trošak sastava žalbe.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba kao neosnovana odbije i potvrdi prvostupanjska presuda te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva  nekretnine opisane u izreci presude, u čiji posjed da je ušla temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 11. travnja 1972.g. sa svojim prednicima I. i I. Š., koji da su predmetnu nekretninu kupili 1959.g. od prodavatelja R. D..

 

Nespornim je utvrđeno da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine te da je vlasništvo stekao na temelju pravnog posla - Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. siječnja 2013.g. zaključenog s prodavateljima i upisanim suvlasnicima M. R. i R. P., koji ugovor je na uknjižbu predan dana 21. siječnja 2013.g. pri čemu tuženik tvrdi da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ne sumnjajući da nekretninu kupuje od vlasnika.

 

Imajući u vidu prednju činjeničnu i pravnu situaciju, u već ranijoj ukidnoj odluci ovoga suda je rečeno da u ovome postupku tužiteljica svoje pravo vlasništva za koje tvrdi da je stečeno na temelju zakona odnosno dosjelošću prema čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV) suprotstavlja pravu vlasništva tuženika stečenog na temelju pravnog posla uknjižbom u zemljišnu knjigu pri čemu tuženik tvrdi da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige sukladno čl. 119., čl. 120. i čl. 122. ZV-a. Stoga u primjenu dolazi odredba čl. 130. st. 2. ZV-a kojom je propisano pravilo pri konkurenciji stjecanja prava vlasništva na temelju zakona te na temelju povjerenja u zemljišne knjige.

 

Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna nekretnina u naravi predstavlja travom obraslu površinu nepravilnog oblika površine 99 m2, da ne čini sastavni dio okućnice tužiteljice (kako je ista tvrdila) već da se nalazi u neposrednoj blizini stambenih objekata stranaka, da sa zapadne strane granica nije ničim omeđena, dok u preostalim dijelovima liniju međe prema susjedima predstavlja suhozid, zatim jugozapadna strana pomoćnog objekta tuženika te suhozid i podzid u jugoistočnom dijelu.

 

Daljnje je utvrđenje suda da je 2008.g. za k.o. M. započeo postupak obnove i preoblikovanja zemljišnih knjiga, da je prednica tužitelja sudjelovala u tome postupku te obilježavala granice za potrebe snimanja nekretnina, da je u predmetu poslovni broj Z-4000/2009/19 prijepor identificiran kao prijašnja čestica oznake 625 k.o. P., s upisanim vlasnikom R. D., da su kao posjednici novoformirane čestice u katastarskom operatu pred katastarskim povjerenstvom došli upisani R. D. u ¼ dijela i prednica tužitelja E. K. u ¾ dijela ali da je po prigovoru R. P. pred sudskim povjerenstvom doneseno rješenje kojim se novoformirana čestica 686/2 k.o. M. vraća  u vlasništvo R. D.. Dalje je utvrđeno da su M. R. i R. P., upisani suvlasnicima predmetne nekretnine iza R. D. po provedenom pojedinačnom ispravnom postupku poslovni broj RZ-12/12 prema rješenju od 10. prosinca 2012.g., nakon čega je uslijedilo zaključivanje kupoprodajnog ugovora temeljem kojeg je tuženik od M. R. i R. P. kupio predmetnu nekretninu. 

 

Analizom i ocjenom iskaza saslušanih svjedoka sud prvog stupnja utvrđuje da je na prijeporu viđana samo prednica tužitelja E. K. s članovima svoje obitelji, da njezin prednik I. Š., koji je preminuo 1973.g., nikada nije bio upisan kao posjednik prijepora, da nekretnina nije bila predmet kupoprodajnog ugovora iz 1953.g., pa zaključuje da prednica tužitelja nije dokazala da bi prijepor bio u posjedu njezinih pravnih prednika. Daljnje je utvrđenje suda da je pok. E. K. bila prisutna na prijeporu unatrag 40 godina, da je prijepor kosila dva do tri puta godišnje a u postupku nove izmjere prezentirala se kao osoba koja polaže pravo na prijepor na način da je sa ostalim susjedima obilježavala granice za potrebe snimanja nekretnina, na osnovu čega zaključuje da je ista bila u samostalnom posjedu prijepora od 1973.g.

 

S obzirom da je prema stanju zemljišne knjige nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva na temelju rješenja Skupštine Općine O. od 20. prosinca 1984.g., sud primjenom odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nalazi da rok za dosjelost počinje teći od 08. listopada 1991.g. i da bi izminuo 08. listopada 2011.g.

 

Dalje utvrđuje da je posjed pok. E. K. bio pošten do onoga trenutka kada je po prigovoru R. P. podnesenom 07. ožujka 2011.g. u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga ista saznala da joj pravo na posjed ne pripada pa zaključuje da nije izminuo potreban rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

U odnosu na postupanje tuženika, uvažavajući činjenicu da je isti vlasništvo stekao temeljem pravnog posla i svoje pravo upisao u zemljišnu knjigu, sud smatra da tuženik nije imao dovoljno razloga posumnjati da prijepor ne bi pripadao upisanim vlasnicima R. P. i M. R. pa da je na taj način tuženik pravo vlasništva ishodio s povjerenjem u zemljišne knjige te da se eventualno pravo vlasništva tužiteljice stečeno na temelju dosjelosti ne može sa uspjehom suprotstaviti njegovom pravu.

 

Stoga odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upiru tužitelji budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

 

Činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kao i njegovo pravno stajalište u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja koji se u bitnome svode na dvije osnovne tvrdnje: da je pošteni posjed prednice tužitelja trajao zakonom propisano vrijeme i da je tuženik imao razloga za sumnju da nekretnina ne pripada prodavateljima. 

 

Prema stajalištu ovoga suda, rezultati provedenog postupka ukazuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda kako u pogledu neispunjenosti pretpostavki na strani prednice tužitelja za sjecanje prava vlasništva dosjelošću vezano za zakonom propisanu kvaliteta i vrijeme trajanja posjeda tako i u pogledu utvrđenja da je tuženik prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora i njegove uknjižbe u zemljišne knjige postupao u dobroj vjeri te da ga štiti načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige. 

 

Neosnovano se žalbom tužitelja dovodi u pitanje utvrđeni trenutka kada je posjed pok. E. K. postao nepošten odnosno kada je ista saznala da joj ne pripada pravo na posjed. U tom pravcu prvostupanjski je sud imao u vidu da je postupak preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. M. pokrenut 2008.g., da se u takvom postupku provodi nova katastarska izmjera, da su nositelji prava na nekretninama dužni vidljivim trajnim oznakama označiti svoje nekretnine što je tužiteljica učinila, da se podaci o međama prikupljaju uz sudjelovanje nositelja prava na nekretninama na temelju prikupljenih i obrađenih podataka tijekom katastarske izmjere, da se katastarski operat izlaže na javni uvid pa ukoliko nositelj prava na nekretnini nije zadovoljan ima pravo prigovora, da je R. P. dao katastarski prigovor 07. ožujka 2011.g. jer je bio nezadovoljan označavanjem međa od strane tužiteljice, da se na temelju prigovora obvezatno provodi terenski uviđaj, nakon čega katastarsko povjerenstvo rješava prigovor, da je katastarsko povjerenstvo o prigovoru riješilo 09. lipnja 2011.g. nakon čega je 13. prosinca 2011.g. održano ročište pred sudskim povjerenstvom koje donosi rješenje o upisu vlasništva u zemljišne knjige a u konkretnom slučaju doneseno je rješenje o upisu vlasništva pravnog prednika R. P. - R. D., koji je i prethodno bio upisan vlasnikom nekretnine.

 

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je činjenicom saznanja o prigovoru R. P. još u fazi postupka pred katastarskim povjerenstvom, posjed E. K. postao nepošten te da stoga nije protekao potreban rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer pravna prednica tužitelja nije bila u posjedu zahtijevane kvalitete i potrebnog vremena trajanja propisanih odredbom čl. 159. st. 3. ZV-a.

 

Bez obzira na prethodno utvrđenje pa čak i u situaciji da je eventualno utvrđeno da je pravna prednica tužitelja ispunila pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud primijenio odredbu čl. 130. st. 2. ZV-a koja propisuje da se pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona (u ovome predmetu tužiteljica) ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (u ovome predmetu tuženik).

 

Ocjenjujući da je tuženik u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora i u vrijeme kada je zahtijevao upis u zemljišne knjige, bio stjecatelj u dobroj vjeri na način kako to propisuje odredba čl. 122. st. 2. ZV-a, prvostupanjski sud je cijenio činjenicu da prijepor ne čini okućnicu kuće tužiteljice, da se nalazi između obiteljskih kuća stranaka, da je tužiteljica od 2011.g. u saznanju da joj prijepor ne pripada, da se u istom postupku kao vlasnik prijepora utvrđuje prednik R. P. i M. R., koji su 26. listopada 2012.g. ishodili upis prava vlasništva na temelju rješenja donesenog u ispravnom postupku koji služi upravo kako bi se uskladilo stanje zemljišnih knjiga sa stvarnim stanjem na terenu, da u konačnici E. K. nije poduzela nikakve radnje koje bi išle za tim da upiše svoje pravo vlasništva na prijeporu te da tuženik nije bio u obvezi istraživati zemljišnoknjižno stanje (čl. 122. st. 3. ZV-a).

 

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se eventualno pravo vlasništva tužiteljice stečeno na temelju zakona ne može s uspjehom suprotstaviti pravu tuženika kojeg štiti načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige proklamirano odredbom čl. 122. st. 1. ZV-a.

Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na pravilnoj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Stoga je odlučeno kao u izreci pozivom odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

             

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

              Točka III izreke presude, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 17. svibnja 2017. godine