- 1 -              Rev-x 456/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 456/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja K. F. iz O., OIB: ..., II-tužiteljice M. I. iz O., OIB: ..., III-tužiteljice Lj. K. iz O., OIB: ..., IV-tužitelja D. K. iz O., OIB: ..., (tužitelji pod III. i IV. pravni sljednici pok. S. K.), V-tužiteljice Z. R. iz O., OIB: ..., i VI-tužitelja J. S. iz Č., OIB: ...,  svi zastupani po punomoćniku R. K., odvjetniku u O., protiv I-tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel i II-tuženika H. A. R. A. A.-A.-P., K. a. W., Republika Austrija, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P.1, P.2 i K. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-797/2017-3 od 24. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-282/2014-18 od 10. ožujka 2017., u sjednici održanoj 15. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija drugo, treće, četvrto i šestotužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-797/2017-3 od 24. kolovoza 2017. odbija se kao neosnovana.

 

II. Revizija prvo i petotužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

III. Revizija drugo, treće, četvrto i šestotužitelja u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi Županijskog suda u Osijeku broj Gž-797/2017-3 od 24. kolovoza 2017. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-797/2017-3 od 24. kolovoza 2017. potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-282/2014-18 od 10. ožujka 2017. kojom je u odnosu na drugotužiteljicu prihvaćen tužbeni zahtjev prvo i šestotužitelja upravljen na utvrđenje da su ništavi čl. 2. st. 1.: Ugovora o kupnji dionica S. b. d.d., O. sklopljen 25. studenoga 1999. između prvotužitelja K. F., drugotužiteljice M. I., pravnog prednika treće i četvrtotužitelja sad pok. S. K., petotužiteljice Z. R. i šestotužitelja J. S., te K. L. – u. H. A. A.-A.-P., K. a. W., Republika Austrija (dalje: pravni prednik drugotužiteljice) i S. b. d.d., O. u dijelu koji se odnosi na kupovnu cijenu po jednoj dionici te se kupovna cijena za prodane dionice prema čl. 1. Ugovora utvrđuju u iznosu 1.650,00 kn, što za prodane cijene prvotužitelja iznosi 338.250,00 kn; drugotuželjicu iznosi 435.600,00 kn; pravnog prednika treće i četvrtotužitelja iznosi 2.169.750,00 kn; petotužiteljicu iznosi 183.150,00 kn i šestotužitelja iznosi 1.171.500,00 kn, te je naloženo drugotuženiku isplatiti: prvotužitelju iznos 169.125,00 kn; drugotužiteljici iznos 217.800,00 kn; treće i četvrtotužiteljima iznos 1.315.000,00 kn; petotužiteljici iznos 111.000,00 kn i šestotužitelju iznos 585.750,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 29. studenoga 1999. do isplate, dok je za više zatraženu zateznu kamatu zahtjev treće, četvrto i petotužitelja odbijen, kao i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženu, te je ujedno naloženo drugotužiteljici na ime troškova postupka isplatiti prvotužitelju iznos 21.507,00 kn; drugotužiteljici iznos 27.565,00 kn, treće i četvrtotužiteljima iznos 165.997,00 kn; petotužiteljici iznos 13.934,00 kn, te šestotužitelju iznos 73.911,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 10. ožujka 2017. do isplate, a na ime troškova postupka prvotuženoj je naloženo isplatiti prvotužitelju iznos 5.837,00 kn; drugotužiteljici iznos 7.482,00 kn; treće i četvrotužiteljima iznos 45.055,00 kn; petotužiteljici iznos 3.782,00 kn i šestotužitelju iznos 20.061,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 10. ožujka 2017. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu Republiku Hrvatsku, tužitelji su podnijeli reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prvo-šestotužitelja i u odnosu na prvotuženu, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i vraćanje predmeta u tom dijelu na ponovno odlučivanje nižestupanjskim sudovima.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija prvo i petotužitelja je nedopuštena, a revizija drugo, treće, četvrto i šestotužitelja je neosnovana.

 

Polazeći od tužbenih zahtjeva tužitelja o kojima je odlučeno u nižestupanjskim presudama, pri čemu dio tužbenih zahtjeva upravljen na utvrđenje ima značaj deklaratornog preambula u odnosu na njihov postavljeni kondemnatorni zahtjev upravljen na isplatu određenih novčanih iznosa, ocijeniti je u smislu odredbe čl. 37. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) da je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na svakog od prvo-šestotužitelja određena visinom novčanog iznosa iz njihovih kondemnatornih zahtjeva, a koji su odbijeni u odnosu na prvotuženu Republiku Hrvatsku. U smislu prednjeg vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na prvotužitelja iznosi 169.125,00 kn; drugotužiteljicu iznosi 217.800,00 kn; trećetužiteljicu iznosi 657.500,00 kn; četvrtotužitelja iznosi 657.500,00 kn (ukupno zahtjev treće i četvrtotužitelja iznosi 1.315.000,00 kn); petotužiteljicu iznosi 111.000,00 kn; šestotužitelja iznosi 585.750,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč.1. i 3. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 67. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je donesena prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, a ne prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a obzirom na prethodno navedenu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kojom je odlučeno o zahtjevima prvo-šestotužitelja u odnosu na prvotuženu Republiku Hrvatsku, ocijeniti je da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na prvo i petotužitelja ne ispunjava pretpostavke iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije. Stoga je reviziju prvo i petotužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 36. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Naprotiv revizija drugo, treće i četvrto i šestotužitelja, a obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude, a koji svi prelaze iznos 200.000,00 kn je dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. U skladu s navedenim, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Pobijanom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u odnosu na drugotuženika prihvaćen tužbeni zahtjev drugo, treće, četvrto i šestotužilja upravljen na utvrđenje da su ništave odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o kupnji dionica S. b. d.d., O., koji su sklopili 25. studenoga 1999. između tih tužitelja (odnosno pravnog prednika drugo i trećetužitelja sad pok. S. K.) i pravnog prednika drugotuženika te S. b. d.d.., O. u dijelu koji se odnosi na kupovnu cijenu jedne dionice, a čija kupovna cijena se utvrđuje u iznosu 1.650,00 kn umjesto tim odredbama ugovora određene cijene od 625,00 kn, odnosno 825,00 kn, te je naloženo drugotuženiku na ime razlike utvrđene stvarne cijene po jednoj dionici (1.650,00 kn) i one isplaćene tužiteljima (625,00 odnosno 825,00 kn po jednoj dionici) isplatiti drugotužiteljici iznos 217.800,00 kn; treće i četvrtotužiteljima iznos 1.315.000,00 kn; šestotužitelju iznos 585.750,00 kn, dok je u odnosu na prvotuženu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, uz izraženo pravno shvaćanje da donošenje zakona od strane zakonodavnog tijela države nema značaj štetne radnje prvotužene, zbog čega da ona i ne odgovara za štetu koja bi bila posljedica donošenja zakona, a koji je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske ocijenjen protuustavnim.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelji i dalje smatraju da na strani prvotužene postoji odgovornost zbog činjenice što prethodno navedeni ugovori sklopljeni 25. studenoga 1999., čije odredbe čl. 2. st. 1. su utemeljene na odredbama Zakona o postupku preuzimanja dioničkih društava ("Narodne novine", broj 124/97), a koje su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1607/98, U-I-362/00 i U-I-479/00 od 20. lipnja 2001. ukinute, kao i činjenice da je prvotužena preko državne agencije za osiguranje štetnih uloga i sanaciju banaka, a koja je uz sto postotnom vlasništvu Republike Hrvatske stekla i prodala svoje dionice S. b. d.d., O. direktnom pogodbom po cijeni jedna dionica u iznosu 1.650,00 kn, dok tužiteljima kao malim dioničarima to nije bilo omogućeno, a u čemu tužitelji nalaze postojanje solidarne odgovornosti prvotužene uz drugotuženika za štetu tužiteljima.

 

Suprotno revizijskim navodima, pravilna je ocjena iz pobijane presude da prvotužena ne odgovara za navodnu štetu pojedincima koja bi im nastala zbog primjene zakonskih odredbi donesenih u zakonito provedenom postupku, a koje zakonske odredbe su naknadno ocijenjene protivne Ustavu te ukinute od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer radnja donošenja zakona od strane zakonodavnog tijela prvotužene se ne može smatrati štetnom radnjom, a što je jedna od pretpostavki za postojanje odgovornosti za štetu u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), a koji se primjenjuje na ovaj spor.

 

Činjenica što je prvotužena svojevremeno stečene dionice Slavonske banke d.d., Osijek putem Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka u datom trenutku prodala pravnom predniku drugotuženika, u ničemu ne upućuje na zaključak da bi zbog toga prvotužena bila odgovorna tužiteljima za utuženu štetu, a kod nesporne činjenice da prvotužena nije bila jedna od ugovornih stranaka iz ugovora sklopljenih 25. studenoga 1999., a niti je ova činjenica na bilo koji način mogla utjecati na povoljniju poziciju tužitelja kao jednih od ugovornih stranaka prilikom sklapanja tih pravnih poslova.

 

Predmetni ugovori sklopljeni su 1999., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska ne samo da nije bila članica Europske unije (postala je članicom Europske unije 1. srpnja 2013.), već u to vrijeme nije bio ni sklopljen Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske sa Europskom unijom (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan je 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005.), a kojim sporazumom se uz ostalo Republika Hrvatska obvezala na usklađivanje svojeg zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, uz ostalo obvezala se i tumačiti odredbe nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, koliko je to moguće u okviru postojećeg zakonodavstva. U tom smislu potpuno je jasno da na konkretnu pravnu situaciju nastalu 1999. se ne može primjenjivati pravo Europske unije niti iz toga aspekta sagledavati ovaj spor.

 

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu pravilno primijenjeno materijalno pravo, reviziju drugo, treće, četvrto i šestotužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Tužitelji revizijom osporavaju pravilnost odluke o troškovima postupka sadržane u pobijanoj presudi, no kako odluka o troškovima postupka po svojoj pravnoj naravi nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a kojim se postupak pravomoćno završava, to protiv takvog rješenja nije dopuštena revizija, zbog čega ju je trebalo odbaciti te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.