- 1 -              Rev 1021/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1021/2015-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. pok M. iz K. N., kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u T., protiv tuženika P. S. M. S. iz S., kojeg zastupa punomoćnica Z. M., odvjetnica u S., radi utvrđenja i donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, odlučujući o reviziji tuženika izjavljena protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnaj-13/13 od 16. lipnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-746/09 od 28.lipnja 2012., u sjednici održanoj 15.rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnaj-13/13 od 16. lipnja 2014 te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je tužitelj stekao status zaštićenog najmoprimca stana površine 60 m2 koji se nalazi u zapadnoj strani prizemlja zgrade izgrađene na čest. zem. ... upisane u zk.ul. ... k.o. K. N., a koji stan se sastoji od jedne sobe, kuhinje,hodnika i nužnika (točka I/I) i da ta presuda zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između najmodavca S. S. M. S. i najmoprimca R. B. (točka I/II). Tužitelju je naloženo isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.637,50 kn ( točka III).

 

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda u točki I/I izreke i u tom dijelu se sudi da se utvrđuje da je tužitelj zaštićeni najmoprimac na stanu površine 60 m2 koji se nalazi u zapadnoj strani prizemlja zgrade izgrađene na čest. zem. ... upisane u zk.ul. ... k.o. K. N., a koji stan se sastoji od jedne sobe, kuhinje,hodnika i nužnika. Drugostupanjskim rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u točki I/II i toč. III te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predložio je preinačiti pobijanu presudu, a podredno da se prihvati revizija, ukine u cijelosti presuda drugostupanjskog suda te se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

 

U ovom predmetu ne radi se o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti naznačena vrijednost predmeta spora pobijane odluke prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn. No, proizlazi da je drugostupanjski sud svoju odluku donio temeljem čl. 373.a ZPP-a te je stoga dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovna revizija).

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno čl.392.a st. 1. ZPP-u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao za utvrđenje da je on zaštićeni najmoprimac na stanu površine 60 m2 koji se nalazi u zapadnoj strani prizemlja zgrade izgrađene na čest. zem. ... upisane u zk.ul. ... k.o. K. N., a koji stan se sastoji od jedne sobe, kuhinje,hodnika i nužnika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljev sada pokojni otac M. B. početkom pedesetih godina prošlog stoljeća uselio u predmetni stan sa svojom obitelji koju su tada činili supruga i troje djece uključujući i tužitelja koji od tada živi u stanu neprekidno,

 

- da je prednik tužitelja u predmetni stan primljen na stanovanje sa svojom obitelji na temelju usmenog odobrenja tuženika zato što je bio siromašan

 

- da su pravila kuće bila takva da se od prednika tužitelja ne traži ništa u pogledu plaćanja sve dok se „ne podigne na noge“

 

- da tužiteljev prednik kao ni sam tužitelj nisu plaćali račune za predmetni stan

 

- da stranke nisu sklopile pisani ugovor o najmu stana

 

- da je otac tužitelja umro ...

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, jer je ocijenio da tužiteljev otac pok M. B. nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu pa stoga niti njegov slijednik, ovdje tužitelj nije mogao ex lege steći status zaštićenog najmoprimca. Naime, sud je ocijenio da Rješenje o određivanju stanarine SO Split Odjela za stambene poslove od 30.prosinca 1965., a u kojem rješenju je prednik tužitelja naveden kao nositelj prava nije relevantan pokazatelj stjecanja nečijeg stanarskog prava, a također sud ocjenjuje da iz samog sadržaja rješenja ne proizlazi kako bi se citirano rješenje odnosilo upravo na predmetni stan.

 

Drugostupanjski sud nije prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljev otac nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu iz razloga što je on imao valjanu osnovu za korištenje predmetnog stana i to zato što je niz godina izvršavao sadržaj stanarskog prava sa znanjem i odobrenjem davatelja stana na korištenje. Sud drugog stupnja je utvrdio da se tužitelj u svemu ponašao kao osoba koja je zaključila pismeni ugovor o korištenju stana jer su na ime prednika tužitelja kao obveznika komunalne naknade dolazila rješenja za korištenje na adresu na kojoj se nalazio predmetni stan te da je prednik tužitelja plaćao komunalnu naknadu, a što dokazuju priložene uplatnice i čemu sud prvog stupnja nije pridavao značenje iako je trebao. Navedeno sud zaključuje temeljem sudske prakse u kojim je slučajevima stanarsko pravo mogla steći i osoba koja nije sklopila pisani ugovor ako ta osoba koristi stan i ispunjava sva prava i obveze uz suglasnost davatelja stana. Do takve ocjene drugostupanjski sud dolazi i na temelju činjenice da od tužitelja sve do 1999. dakle nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stana („Narodne novine“ broj 91/96, 48/96, 66/02, 22/06 - dalje ZNS) nije traženo iseljenje iz predmetnog stana pa se ima smatrati da je do tada tužitelj nesmetano koristio predmetni koji je koristio uz znanje i odobrenje tuženika. Slijedom toga drugostupanjski sud je zaključio da je tužiteljev otac dugotrajnim korištenjem predmetnog stana stekao stanarsko pravo na njemu sukladno odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list“ broj 17/62, 10/65, 57/65, 11/66 - dalje ZSO), a kako je tužitelj svo vrijeme bio član obiteljskog domaćinstva svoga oca to je on na dan stupanja na snagu ZNS-a stekao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, pa je slijedom toga sud preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj zaštićeni najmoprimac, dok je ukinuo u dijelu koji se odnosi na dio zahtjeva za donošenjem presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom jer nisu utvrđeni svi parametri o kojima ovisi sadržaj ugovora.

 

Osporavajući pravilnost takvih zaključaka drugostupanjskog suda, tužitelj u reviziji prigovara da je sud zanemario činjenicu da su sve osobe koje su smatrale da su stekle stanarsko pravo nakon stupanja na snagu ZNS-a bile dužne zatražiti od vlasnika sklapanje Ugovora o najmu stana (čl. 33 ZNS).

 

Tužitelj je podnio ovu tužbu 9.studenog 2007., dakle 11 godina nakon tužbe vlasnika radi iseljenja zbog koje činjenice proizlazi da se tužitelj nije ponašao kao stanar.

 

Odredbom čl. 30. st. 2. ZNS-a propisano je da osobe koje danom stupanja na snagu istoga zakona imaju svojstvo nositelja stanarskog prava, tim danom stječu prava i obveze najmoprimca.

 

Međutim, iako propust najmoprimca da postupi prema odredbi čl. 33. st. 2. ZNS-a nema izravan učinak prestanka prava i obveza najmoprimca, to ne lišava najmoprimca obveze da u primjerenom i razumnom vremenu, koje se utvrđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, zatraži sklapanje ugovora o najmu stana radi pravne sigurnosti, odnosno potrebe da se u razumnom roku otklone dvojbe o pravima i obvezama najmoprimca i najmodavca. Prema shvaćanju ovoga suda, ne može se od najmodavca i vlasnika nekretnine očekivati da unedogled čeka najmoprimca da zatraži od najmodavca sklapanje ugovora o najmu.

 

U postupku je utvrđeno da tužitelj nije u roku propisanom čl. 33. st. 2. ZNS-a podnio zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetne nekretnine nakon stupanja na snagu ZNS-a 1996., a niti je s tuženikom kao davateljem stana sklopio pisani ugovor o korištenju stana.

 

Stoga kada tužitelj nije bez opravdanog razloga, u primjerenom i razumnom roku zatražio sklapanje ugovora o najmu stana, tada takva pasivnost i nepoduzimanje radnji propisanih ZNS-om, može biti temelj za zaključak da je tužitelj izgubio prava koja bi mu pripadala kao najmoprimcu, a svako bi drugo tumačenje s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju, dovele do narušavanja ravnoteže interesa s jedne strane tužitelja, ali i s druge strane vlasnika nekretnine, jer se ne može niti od vlasnika nekretnine zahtijevati da u nedogled prihvaća neizvjesnost hoće li i kada podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora, a kroz koje vrijeme vlasnici nekretnine ne bi mogli urediti odnose korištenja navedenog stana na primjereni način.

 

U konkretnom slučaju ako bi otac tužitelja dugotrajnim korištenjem stana i izvršavanjem obveza kao najmoprimca stekao stanarsko pravo i tužitelj bi, koji je cijelo vrijeme bio član domaćinstva svoga oca , stekao sukladno odredbi čl. 30. st. 1. i 2. ZN status najmoprimca. No, u tom slučaju da bi on mogao ostvarivati prava i biti nositelj obveza najmoprimca, pa i u smislu prava koja pripadaju zaštićenom najmoprimcu, potrebno je bilo da on podnese zahtjev za sklapanje Ugovora o najmu stana s vlasnikom stana (u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona) ili u nekom primjerenom roku.

 

Najmodavac i najmoprimac (kao bivši nositelj stanarskog prava) imaju ne samo pravo već i obvezu sklopiti ugovor o najmu. Kada do sklapanja takvog ugovora nije došlo jer je najmoprimac propustio u odgovarajućem, a razumnom vremenu zatražiti njegovo sklapanje ili s tim u vezi zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu tada je zbog nepoduzimanja ovih pravnih radnji kroz razdoblje više od 10 godina od stupanja na snagu ZNS-a, izgubio zakonom stečena prava najmoprimca pa tako i koristiti stan plaćanjem zaštićene najamnine.

 

Treba imati u vidu i odredbu čl. 24. st. 2. ZNS prema kojoj u slučaju smrti najmoprimca prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegovog bračnog druga. Ako bračnog druga nema prava i obveze iz ugovora o najmu prelaze na dijete, pastorka ili najmoprimčeva usvojenika koji je naveden u ugovoru o najmu ovisno o njihovu sporazumu.

 

S obzirom na to da otac tužitelja nije sklopio ugovor o najmu stana u kojem bi tužitelj bio naznačen kao osoba koja je navedena u ugovoru o najmu, ne postoje niti pretpostavke za prelazak prava ili obveza najmoprimca na tužitelja.

 

Da do gubitka zakonom stečenih prava najmoprimca, pa tako i prava na korištenje stana, može doći zbog nepodnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana u odgovarajućem, a razumnom vremenu, ili s tim u vezi traženjem odgovarajuće sudske zaštite, izraženo je u odluci ovoga suda poslovni broj Revx-640/12-2 od 8. travnja 2015.

 

Dakle, najmoprimcu koji je bez opravdanog razloga propustio u primjerenom, opravdano očekivanom i razumnom vremenu zatražiti sklapanje ugovora o najmu stana kojim bi se konačno uredili odnosi vlasnika i korisnika stana, prestaje pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

 

Ovaj sud ne može reći da nema valjanu pravnu osnovu za korištenje stana osoba koja je glede tog stana niz godina izvršavala sadržaj stanarskog prava sa znanjem i odobrenjem davatelja stana na korištenje, međutim ako nema tog znanja i odobrenja davatelja stana tada nesmetano korištenje stana makar i kroz dugi niz godina pa i uz plaćanje stanarine ne dovodi do stjecanja stanarskog prava.

 

Iz svega navedenog proizlazi da sud nije utvrdio zbog kojih okolnosti tužitelj nije u razumnom i primjerenom roku tražio sklapanje ugovora o najmu čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka sukladno čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a iz razloga jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

Revizijski sud je zaključio da je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka sukladno čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i iz razloga, jer uplatnice o plaćanju komunalne naknade na koje se poziva drugostupanjski sud kao dokaz o ponašanju tužitelja kao osobe koja je sklopila ugovor o najmu stana, uopće ne upućuju na što se plaćanja točno odnose, a dvije priložene uplatnice su prazne odnosno neplaćene, pa je slijedom toga valjalo zaključiti da u pobijanoj odluci o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Zbog toga je valjalo ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje u kojem ponovljenom postupku će sud ponovno odlučivati o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva pri čemu će raspraviti pitanje razloga nepodnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu u razumnom roku i ocijeniti sadržaj isprava-priloženih uplatnica o plaćanju komunalne naknade.

 

Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

Stoga je radi otklanjanja tih bitnih povreda na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP pobijanu presudu suda drugog stupnja valjalo ukinuti i vratiti predmet istom sudu na ponovno suđenje te donijeti zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Odluka o troškovima revizije donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.