- 1 -              Rev 162/2016-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 162/2016-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića  člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. H. iz S., koju zastupa skrbnica za poseban slučaj I. B., odvjetnica u S., protiv tuženika Grada S., radi donošenja presude koja u cijelosti nadomješta ugovor o prodaji stana, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-854/2015 od 27. kolovoza 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-10803/09 od 5. studenoga 2010., u sjednici održanoj 15. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-854/2015 od 27. kolovoza 2015. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o prodaji stana u S., površine 98,57 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest.zgr. 1990/1 zk.ul.br. 3532 K.O. S.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 158/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače i prihvati tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

 

 

Revizija je osnovana.

 

Tužiteljica je reviziju podnijela zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

"Je li osoba koja je kćer bivšeg stanara i jedini član obiteljskog domaćinstva stanara umrlog 1993., izvorno stekla stanarsko pravo, pa time i pravo na kupnju stana na kojem je stekla stanarsko pravo, odnosno je li danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova takva osoba stekla prava i obveze najmoprimca?"

 

Obrazlažući razloge važnosti tužiteljica se pozvala na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-53/03 od 27. svibnja 2003., u kojoj je rečeno da se pravo na otkup stana ne može steći nasljeđivanjem "… budući da nije sporno da on (tužitelj) nije bio ni stanar niti član obiteljskog domaćinstva pok. B. M. (kao oca i zaštićenog najmoprimca), pa pravo na kupnju predmetnog stana nije niti izravno stekao", ali i na rješenje ovog suda poslovni broj Rev-1699/12-3 od 11. ožujka 2015., doneseno u ovom postupku, u kojem je već izraženo shvaćanje da tužiteljica konkretno svoje pravo na otkup stana ne izvodi iz prava nasljeđivanja, već iz svog izravnog statusa najmoprimca. Kod donošenja te odluke, ovaj je sud pošao od utvrđenja prvostupanjskog suda - da je riječ o nacionaliziranom stanu.

 

Drugostupanjski sud u ponovljenom postupku, zauzimajući shvaćanje da se u konkretnom slučaju ne radi o nacionaliziranom stanu, ističe kako tužiteljica nema mogućnost otkupa predmetnog stana prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 33/99, 92/99, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi), već da je tuženik predmetni stan mogao prodati isključivo prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 27/91, 33/92, 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94 i 58/95 – dalje: Zakon o prodaji stanova).

 

S obzirom na to da je Zakon o prodaji stanova stupio na snagu 19. lipnja 1991., a da je majka tužiteljice, kao nositeljica stanarskog prava, umrla 1993. prije nego što je podnijela zahtjev za otkup stana ili svojoj kćeri (tužiteljici), kao članu svog obiteljskog domaćinstva, dala suglasnost za otkup stana u smislu odredbe članka 6. Zakona o prodaji stanova, drugostupanjski sud zaključuje da tužiteljica, nakon smrti svoje majke, više nije aktivno legitimirana postavljati takav zahtjev, jer to pravo nije nasljedivo.

 

Polazeći od zemljišnoknjižnog stanja predmetne nekretnine (koja se vodi kao općenarodna imovina pod upravom Gradskog narodnog odbora u S. temeljem rješenja Kotarskog suda u Splitu broj Z-3204/49 od 12. kolovoza 1949. osnovom Ugovora o miru s Italijom od 15. rujna 1947.) te činjenice da je ista, dakle, u društveno vlasništvo prešla po samom zakonu 23. kolovoza 1966., kada je stupio na snagu „Sporazum između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Italijanske Republike o primeni Sporazuma od 18. decembra 1954. godine“ od 3. srpnja 1965. (dodatak „Službenog lista“ „Međunarodni ugovori i drugi sporazumi“, broj 11 od 7. studenoga 1966. – dalje: Sporazum od 3. srpnja 1965.), ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da se ne radi o nacionaliziranoj nekretnini, pa kada pravna osnova prelaska u općenarodnu imovinu nije niti Zakon o nacionalizaciji pobliže naveden u odredbi članka 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 33/99, 92/99, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi), a niti taj prelazak ima uporište u nekim od akata iz odredbe članka 3. istog Zakona, onda je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da pravo na otkup predmetnog stana nije vezano za stupanje na snagu Zakona o naknadi.

 

Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana postaviti zahtjev za otkup stanova niti prema odredbama Zakona o prodaji stanova samim time što njezina majka za života nije realizirala pravo na otkup stana, a niti je njoj dala suglasnost za otkup.

 

Naime, majka tužiteljice umrla je još za vrijeme postojanja instituta stanarskog prava, to je pravo nakon njezine smrti postalo pravo tužiteljice kao jedinog člana obiteljskog domaćinstva, a odluka davatelja stana na korištenje, odnosno upravnog tijela o stjecanju stanarskog prava imala bi samo deklaratorni značaj (članak 93. Zakona o stambenim odnosima – "Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93).

 

Budući da je danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98 i 92/06 – dalje: Zakon o najmu stanova), koji je stupio na snagu 4. studenoga 1996., prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog Zakona, te su osobe stekle prava i obveze najmoprimca te su, sukladno odredbi članka 42. tog Zakona, stekle pravo na kupnju stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova, ukoliko zbog propisanih razloga to pravo nisu mogle ostvariti u propisanom roku.

 

Polazeći od toga da je majka tužiteljice preminula 4. siječnja 1993. godine, u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o prodaji stanova u kojem je (članak 4. stavak 2.) bio propisan rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, ali da je taj Zakon višekratno mijenjan i dopunjavan, između ostalog, i u odnosu na rokove za podnošenje zahtjeva za otkup stana (koji je produljen do 31. prosinca 1995.), da je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo shvaćanje, koje je onda prihvatio i ovaj sud, da rokovi propisani odredbom članka 4. stavak 2. Zakona o prodaji stanova nisu prekluzivne prirode (već da u svakom konkretnom slučaju valja voditi računa postoji li kakav opravdan objektivan razlog za nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku), ostaje za zaključiti da je majka tužiteljice umrla prije nego što je protekao rok za ostvarivanje prava na otkup stana, slijedom čega okolnost (ne)davanja suglasnosti tužiteljici da ona, kao član njezinog obiteljskog domaćinstva, taj stan otkupi ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za otkup stana.

 

Stanarsko pravo kao institut ne može biti predmetom nasljeđivanja, jer je riječ o osobnom pravu, međutim tužiteljica svoje pravo na otkup ne izvodi iz prava nasljeđivanja, već iz svog izvornog statusa (najmoprimca), a to pravo može realizirati pod pretpostavkom da su ispunjeni uvjeti za kupnju tog stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova.

 

S tim u vezi treba reći da je revizijski sud bio ovlašten ispitati zakonitost pobijane presude samo u granicama postavljenog pitanja (članak 392.a stavak 2. ZPP), a ne u okviru svih pretpostavki za kupnju stana.

 

 

 

Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema uvjeta za preinaku drugostupanjske presude, valjalo je na temelju članka 395. stavak 2. ZPP ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.