- 1 -              Revr 808/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 808/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. N. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici J. K. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. i partneri u Z., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-465/17-2 od 21. ožujka 2017. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-630/16-83 od 20. siječnja 2017. te odbačena tužba, u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-465/17-2 od 21. ožujka 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-630/16-83 od 20. siječnja 2017. pod točkom I.1. izreke utvrdio je da je nezakonita obavijest tuženika koju je tuženik 21. travnja 2008. dao tužitelju, a koja se ima smatrati odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008., pod točkom 2. naložio je tuženiku vratiti tužitelja na posao u roku od 8 dana sa svim pravima i obvezama na temelju ugovora o radu, Pravilnika o radu, Kolektivnog ugovora i Zakona o radu, a pod točkom 3. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 108.057,84 kuna sa zateznim kamatama kako je to opisano u točki 3. prvostupanjske presude, dok je pod točkom 4. naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 75.468,75 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude odnosno od 20. siječnja 2007. do isplate sve u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-465/17-2 od 21. ožujka 2017. pod točkom I. izreke odbio je kao djelomično neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu točke 3. izreke kojom je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 12.600,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2005. do isplate, dok je pod točkom II. izreke preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008., u točki 2., dijelu točke 3. izreke kojom je naloženo tužitelju isplatiti iznos od 95.457,84 kuna sa zateznim kamatama i u točki 4. izreke te je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na navedene zahtjeve te u dijelu u kojem je tužitelju naloženo naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 26.464,06 kuna. Pod točkom II. naložio je tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.476,56 kuna u roku od 8 dana.

 

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž R-465/17-2 od 21. ožujka 2017. ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu točke 1. kojom je utvrđeno da je nezakonita obavijest tuženika od 21. travnja 2008. koja se ima smatrati odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja te je u tom dijelu tužba odbačena.

 

Protiv točke II. i III. drugostupanjske presude, a sadržajno i protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka te je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine točku II. i III. pobijane presude i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio djelomično odbaciti kao nedopuštenu i djelomično odbiti reviziju tužitelja pri čemu je osporio navode tužitelja iz revizije, a tražio je i trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio brojne apsolutno i relativno bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, u reviziji ne navodi niti koje su to bitne povrede odredaba ZPP počinjene niti u čemu bi se one sastojale.

 

Stoga, sukladno odredbi čl. 386. ZPP sud ovakve navode revidenta koji nisu određeno navedeni i obrazloženi, nije mogao uzeti u obzir.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je zahtjevom za zaštitu prava osporavao i odluku o otkazu te da je tri i više godina radio na istim poslovima, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je nezakonita obavijest tuženika koja se ima smatrati odlukom o izvanrednom otkazu od 21. travnja 2008., utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008., vraćanje na rad i isplata naknade plaće, naknade za odvojeni život, jubilarne nagrade i božićnice.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio više ugovora o radu na određeno vrijeme počevši od 4. ožujka 2003. do 30. travnja 2008.,

 

- da je zadnji ugovor na određeno vrijeme sklopljen na razdoblje od 1. travnja 2008. do 30. travnja 2008.,

 

- da je tuženik 21. travnja 2008. obavijestio tužitelja da nakon isteka ugovora od 1. travnja 2008. više neće s tužiteljem sklapati novi ugovor o radu,

 

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši da je sukladno odredbi čl. 15. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 u daljnjem tekstu: ZR) ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je obavijest tuženika od 21. travnja 2008. temeljem koje je tužitelju s danom 30. travnjem 2008. prestao radni odnos donesena protivno odredbi čl. 114. st. 1. ZR te je stoga sud utvrdio da je otkaz nedopušten. Sukladno odredbi čl. 122. st. 1. ZR sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja za povratak na rad na radno mjesto električara kao i zahtjev za isplatu naknade plaće temeljem odredbe čl. 93. st. 1. ZR te materijalnih prava temeljem čl. 72.,  čl. 12., čl. 77. i čl. 78 KU.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude, ukinuo prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je nezakonita obavijest tuženika od 21. travnja 2008. koja se ima smatrati odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu sve pozivom na čl. 126. st. 1. i 4. ZR s obzirom da iz sadržaja zahtjeva za zaštitu prava ne proizlazi da je tužitelj tim zahtjevom tražio da se takav otkaz stavi van snage i tužitelja vrati na posao. Nadalje, budući da je utvrdio da otkaz ugovora o radu nije nedopušten, sud je odbio zahtjev za vraćanje na posao prema čl. 115. st. 1. ZR, isplatu naknade plaće prema čl. 85. st. 3. ZR, a tužitelju ne pripada niti pravo na isplatu jubilarne nagrade, božićnice ili dara za djecu sukladno odredbama čl. 77. i 78. Kolektivnog ugovora.

 

Odredbom čl. 126. st. 1. ZR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

 

Međutim, navedenom odredbom nije određeno navedeno koje pravo radnika može biti povrijeđeno niti je određeno navedeno zaštitu kojeg točno prava radnik može tražiti od poslodavca. Stoga, radnik u zahtjevu za zaštitu prava mora navesti koje mu je to pravo poslodavac povrijedio i ostvarenje kojeg točno prava traži od poslodavca. Zbog toga je neosnovana tvrdnja revidenta da podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava radnik osporava baš odluku o otkazu već je radnik dužan određeno navesti pravo koje mu je povrijeđeno te zatražiti od poslodavca ostvarenje točno određenog prava kako bi poslodavac eventualno mogao otkloniti tu povredu.

 

Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj nije zahtjevom za zaštitu prava tražio utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu nego isplatu otpremnine, naknadu za odvojeni život i naknadu štete.

 

U situaciji kada radnik nije sukladno odredbi čl. 126. st. 1. ZR tražio zaštitu svog prava, u ovom slučaju utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, tužitelj ne može ostvarivati niti sudsku zaštitu tog prava.

 

Valja navesti i to da je drugostupanjski sud odbio i zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu s tuženikom na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008. za što nije posebno dao razloge. Međutim, ovaj sud ne može ispitivati pravilnost te odluke jer revident u tom pravcu nije osporavao pobijanu odluku odnosno nije isticao počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka u tom smislu, a sukladno odredbi čl. 386. ZPP (revizijski) razlozi koji nisu određeno navedeni i obrazloženi sud neće uzeti u obzir.

 

Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 126. st. 1. ZR kada je ukinuo prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza (odluke tuženika od 21. travnja 2008. za koju tužitelj smatra da je otkaz ugovora o radu), a posljedično tome je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.