- 1 -              Revr 655/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 655/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. A. iz S., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tuženika G. S. d.o.o. iz S., koju zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi utvrđenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-34/2018-2 od 22. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-301/2016 od 19. listopada 2017., u sjednici održanoj 15. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

              II. Odbija se trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena i kojim se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto referent za odnose s kupcima uz naknadu parničnog troška. Sud je naložio tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn. Prvostupanjskim rješenjem je odbijena privremena mjera kojom se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na radno mjesto referent za odnose s kupcima.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda. Rješenjem drugostupanjskog suda je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tužiteljice i preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev odnosno podredno da ukine odluke nižestupanjskih sudova i vrati predmet ponovno na suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da sud odbije reviziju tužiteljice kao neosnovanu te potvrdi nižestupanjske odluke i traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

              Revizijski prigovori tužiteljice koji sadržajno upućuje da je sud propustio ocijeniti činjenice na način predviđen čl. 8. ZPP, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 8. ZPP koje će se činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pa kako je sud upravo postupajući u smislu odredbe čl. 8., ZPP ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio dokazanim činjenice na temelju kojih je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude, to se neosnovano prigovara sadržajno u reviziji opisanoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u svezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP .

 

Predmet ovog postupka je utvrđenje otkaza nedopuštenim i vraćanje tužiteljice na posao.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu referent za odnose s kupcima temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 29. srpnja 2015.,

 

- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu radi skrivljenog ponašanja a koju odluku je zaprimila 27. listopada 2016.,

 

- da je 9. studenog 2016. podnijela zahtjev za zaštitu zakonitosti,

 

- da je tužiteljica zlouporabila svoja prava iz radnog odnosa jer je prijavila da živi na adresi ..., M., a stvarno je živjela na adresi ..., S.,

 

- da je na taj načim tužiteljica primila nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od 6.755,56 kn za razdoblje od siječnja 2015. do siječnja 2016. i time oštetila poslodavca,

 

- da se poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu posavjetovao sa radničkim vijećem,

 

- da se radničko vijeće nije formalno protivili odluci poslodavca već je apeliralo na socijalni element ( da se radi o osobi koja 20 godina radi kod poslodavca zajedno sa svojim suprugom te da se apelira barem jednog od njih zadržati na radnom mjestu),

 

- da je odgođen početak kaznenog progona protiv tužiteljice radi kaznenog dijela prijevare a iz razloga jer je tužiteljica do 1. rujna 2016. vratila tuženiku iznos nepripadajuće materijalne koristi koju je ostvarila,

 

- da je tužiteljici 17. ožujka 2010. izrečena opomena radi povrede radnih obveza jer iste nije izvršavala,

 

- da je tužiteljica na taj način oštetila poslodavca za iznos veći od 5.000,00 kn,

 

- da je tužiteljica dala osobnu izjavu da putuje na posao iz M. osobnim automobilom.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužiteljica takvim postupanjem, a uz postojanje već ranijih povreda radnih obveza, narušila svoj odnos s poslodavcem i nije za očekivati da će poslodavac u nju imati povjerenja nakon što je postupila na navedeni način. Slijedom navedenog sud je ocijenio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) te je slijedom toga odbio i prijedlog za privremenu mjeru.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i ocijenio da je pravilno primijenio materijalno pravo smatrajući da je tužiteljica krivo prezentirajući mjesto stanovanja dovela u zabludu poslodavca da učini radnju na svoju štetu a u korist tužiteljice.

 

Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i to konkretno odredbu čl. 133. ZR, smatrajući da je diskriminirana u odnosu na druge radnike tuženika za koje je pravomoćnom presudom utvrđeno da iako su počinili kazneno djelo nisu im otkazani ugovorio radu dok je tužiteljici ugovor o radu otkazan, a čime je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na njih. Prigovara da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir te navode jer se tužiteljica nije pozvala na to u svom zahtjevu za zaštitu prava podnesenom protiv odluke o otkazu, pa stoga smatra da ova osnova ne može biti isticana niti tijekom sudskog postupka temeljem čl. 133. st. 3. ZR. Ovaj sud ocjenjuje taj prigovor tužiteljice neosnovanim, jer se tužiteljica nije pozvala na niti jedan od osnova diskriminacije iz čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08. i 112/12. – dalje: ZSD) a niti uznemiravanja u smislu čl. 3. st. 1. ZSD, a o kojoj osnovi bi sud eventualno mogao razmatrati da li je počinjena. U ovom postupku se ocjenjuje upravo skrivljeno ponašanje tužiteljice koje je poslodavac ocijenio takvim da bi nastavak radnog odnosa bio nemoguć.

 

Također prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo da sud ne smatra relevantnim pozivanje tužiteljice na odredbe Pravilnika o radu tuženika, jer se tuženik pozvao i na odredbe Zakona o radu temeljem kojih je imao osnov za otkazivanje, te prigovara da se drugostupanjski sud u pobijanoj odluci uopće nije očitovao na tu okolnost. Taj revizijski prigovor ovaj sud ocjenjuje neosnovanim jer je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici sukladno odredbi čl. 121. st. 1. toč. 17. Pravilnika uzimajući u obzir vrstu i težinu povrede zbog koje smatra da radni odnos nije dalje moguć te slijedom toga nije za zaključiti da sud ne smatra relevantnim pozivanje tužiteljice na odredbe Pravilnika o radu a čemu prigovara tužiteljica.

 

Ovaj sud je mišljenja da su revizijski prigovori neosnovani, jer je tuženik dokazao opravdanost razloga za otkaz zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice sukladno odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR. Ocjenjuje da je drugostupanjski sud  pravilno zaključio da iz svega proizlazi da je tužiteljica prijavljujući pogrešnu adresu stanovanja postupila na način da je poslodavca dovela u zabludu da učini radnju na svoju štetu a u korist tužiteljice. Ovaj sud je mišljenja da je postupanje tužiteljice bilo takvo da je poslodavac izgubio povjerenje u radnika i da nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

Budući da u ovom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem čl. 393. ZPP revizija tužitelja je odbijena.

 

Tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju jer taj podnesak nije bio potreban.

 

Zagreb, 15. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.