- 1 -              Revd 1848/2020-2

Broj: Revd 1848/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženika A. Z. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika, E. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-439/20-2 od 18. veljače 2020. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-296/18-105 od 18. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2020.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-439/20-2 od 18. veljače 2020. u dijelu kojim je u odluci o glavnoj stvari potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-296/18-105 od 18. studenoga 2019.

Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Naime, razlozi važnosti na koje se revident poziva u odnosu na prvo pitanje nisu u odgovarajućoj mjeri komparabilni, s obzirom da se pravno shvaćanje ovog suda izraženo u tim odlukama (primjerice Rev-1667/2010 od 22. listopada 2014. i Rev-818/11 od 4. lipnja 2014.) odnosi na izvanugovornu odgovornost za štetu i pravo oštećenika na potpunu naknadu takve štete (članak 190. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, odnosno članak 1090. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 35/05), dok je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odgovornosti za štetu.

U odnosu na drugo pitanje valja reći da, osim što odgovor na tako postavljeno pitanje ovisi o posebnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, podnositelj u postavljenom pitanju i njegovom obrazloženju polazi od činjeničnih premisa koje nisu utvrđene u postupku koji je prethodio ovom prijedlogu – da je riječ o nepoštenoj odredbi ugovora koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, upravo suprotno, imajući u vidu odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09 i 73/00) i prava koja tužitelj po tom Zakonu ostvaruje kao porezni obveznik, utvrđeno je da sporna ugovorna odredba, sadržana u općim uvjetima ugovora, nije niti nepravična niti pretjerano stroga prema tužitelju.

Dakle, radi se o pitanju koje se ne može smatrati pravnim pitanjem u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP  koje bi moglo biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava ili za razvoj sudske prakse.

Sijedom navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe članka 387. stavak 5. ZPP riješiti kao u izreci.

Zagreb, 15. rujna 2020.