-   -              Poslovni broj: 8 UsImio-189/20-6

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja R. B. iz Z. V. P. br…, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćeniku Ž. M., diplomiranom pravniku i zaposleniku tuženika, prema generalnoj punomoći pohranjenoj u Uredu predsjednika pod poslovnim brojem 39 Su-158/16, radi svojstva osiguranika-staža osiguranja, nakon neposredne i javne rasprave, zaključene 04. rujna 2020. godine u prisutnosti stranaka, 14. rujna 2020. godine,

                                                         

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II-140-10/20-02/03167408515, URBROJ: 341-99-11/2-20-1120 od 04. ožujka  2020. godine.

           

                                                             

Obrazloženje

 

              U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-140-10/20-02/03167408515, URBROJ: 341-99-11/2-20-1120 od 04. ožujka  2020. godine tužitelj je u bitnom naveo: da suprotno tvrdnji tuženika u postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pa da slijedom toga nije pravilno primijenjeno materijalno pravo; da tuženik navodi da tužitelj nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske pa da nije mogao steći status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata s tog osnova, već da je tužitelj bio djelatnik Vojne ustanove „D.“, koja nikad nije bila u sastavu MORH-a; da je Vojna ustanova „D.“ prije početka Domovinskog rata bila u sastavu bivše JNA, koja je poslovala kao samostalan subjekt; da je početkom Domovinskog rata, Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju RH u vlasništvo Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 52/91), nakon čega da je Vlada RH na korištenje dala istu ustanovu Ministarstvu obrane; da je Ministarstvo obrane samo formalno koristilo pečat Vojne ustanove „D.“, radi lakšeg korištenja; da Hotel  „I.“ koji je bio u sastavu Vojne ustanove „D.“ od 18. rujna 1991. godine radi u sastavu MORH-a. Navedeno da potvrđuju dokazi: preslika potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Zadru od 09. lipnja 2015. godine, potvrda MORH-a Zagreb, Odjel Split, Odsjek Zadar od 29. lipnja 1993. godine, preslika podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Zadru o plaćama i naknadama osiguranja za tužitelja u periodu od 1984. do 1995. godine; da je svim djelatnicima Hotela „I.“ u Z., preko sedamdeset, osim njih pet, je priznat s osnove rada u istom hotelu status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata; da se tuženik u obrazloženju rješenja nije osvrnuo na navode njegovog zahtjeva i žalbe; da se tuženik poziva na presudu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-2818/08 od 4. svibnja 2012. godine, a isto tako da se poziva i na dopis MORH-a, kojim je obavijestio tuženika da ne posjeduje nikakve podatke da bi tužitelj bio bilo kada zaposlenik kod MORH-a, što nije točno jer je sam tuženik naveo da postoji dopis MORH-a iz kojeg je vidljivo da je tužitelj bio zaposlenik kod istog u razdoblju od 01. do 25. lipnja 1993. godine. Tužbenim zahtjevom je predložio da sud presudom utvrdi da je tužitelj stekao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za period od 18. rujna 1991. do 25. lipnja 1993. godine, a da je isti status stekao kao djelatnik MORH-a, Zapovjedništvo stana, Jedinice za dopunsku opskrbu HV i da mu je isto tuženik dužan priznati i uvesti u evidenciju HZMO, te mu s tog osnova priznati sva prava koja ga pripadaju kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužba nije osnovana; da je osporeno rješenje donijeto temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku u kojem je utvrđeno da tužitelj u razdoblju od 18. rujna 1991. do 25. lipnja 1993.  godine ima priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja temeljem radnog odnosa kod poslodavca Vojna ustanova „D.“ Split, te da u tom razdoblju nije bio u radnom odnosu kod poslodavca Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Naveo je da tužbeni navodi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja od 04. ožujka 2020. godine; da je postupak donošenja osporenog rješenja u potpunosti pravilno proveden te da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja donesena pravilna i zakonita odluka. Protivi se prijedlogu tužitelja da se kao svjedok sasluša pukovnik HV Ž. M. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru, KLASA:UP/I 140-10/19-02/03167408515, URBROJ:341-24-11/2-19-16307 od 09. siječnja 2020. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja da mu se u mirovinski staž kao staž osiguranja utvrdi razdoblje od 18. rujna 1991. do 25. lipnja 1993. godine kod poslodavca Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

Na ročištu za glavnu raspravu od 04. rujna 2020. godine tužitelj je iskazao da u svemu ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Naveo je da je predloženi svjedok pukovnik Ž. M. sačinio Izjavu i istu ovjerio kod javnog bilježnika, te je isti izjavu priložio u spis. Opunomoćenik tuženika je iskazao da ostaje kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja. Naveo je da tužitelju prijeporno razdoblje od 18. rujna 1991. do 31. svibnja 1993. godine je priznato kao staž osiguranja u jednostrukom trajanju i da mu je isto uračunato kod izračuna ranije priznate starosne mirovine. Istakao je da utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata nije u nadležnosti HZMO-a već nadležna ministarstva, a ukoliko se radi o djelatnoj vojnoj osobi da je nadležno Ministarstvo obrane RH, dakle, da HZMO nije nadležan da tužitelju prizna status djelatne vojne osobe te u vezi sa time i status hrvatskog branitelja. Priloženu izjavu svjedoka ocijenio je da nije od utjecaja na ovu upravnu stvar, te je predložio da se tužbeni zahtjev odbije.

Sud je odbio prijedlog tužitelja da se sasluša svjedoka (svjedok je bio vani u hodniku, a došao je po pozivu tužitelja), jer je isto saslušanje nepotrebno, obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze i da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez saslušanja svjedoka, pritom isto tako cijeneći sadržaj tužbe i navode što bi se svjedoka moglo pitati, ocijenivši da činjenice koje bi svjedok iznosio, obzirom na sve ostale dokaze u spisu, ne bi bile od utjecaja za donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga  i nisu popisale trošak.

U dokaznom postupku čitani su tužba, osporeno rješenje tuženika od 04. ožujka 2020. godine, odgovor na tužbu, izjava svjedoka predana na ročištu, te je pregledan sudski spis kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

           Predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je prvostupanjskim rješenjem zakonito odbijen tužiteljev zahtjev da mu se u mirovinski staž kao staž osiguranja utvrdi razdoblje od 18. rujna 1991. do 25. lipnja 1993. godine kod poslodavca Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

              Člankom 110. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 33/15, 93/15, 120/16 i 62/18, dalje: ZOMO-a) propisano je da se svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i drugo utvrđuju na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom odnosno potvrda izdanih na temelju propisanih evidencija.

Člankom 24. točka 2. ZOMO-a propisano je da mirovinski staž, prema ovome Zakonu, na temelju kojega se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje navršeno do 31. prosinca 2013. godine koje se, prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga datuma, računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž, pa se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 26/83 do 59/96, dalje: ZOMIO), koji je bio na snazi od 01. srpnja 1983. do 31., prosinca 1998. godine.

Člankom 161. stavak 1. ZOMIO –a bilo je propisano da se pravo na mirovinsko i invalidsko osiguranje utvrđuje priznanjem svojstva osiguranika a stavkom 2. istog članka propisano je da svojstvo  osiguranika za osobe iz članka 14. ovoga Zakona (radnici u radnom odnosu) utvrđuje Zajednica na osnovi propisane prijave osiguranja koju prema propisima o matičnoj evidenciji podnosi organizacija i poslodavac.

Odredbama Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživaocima prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (Službeni list SFRJ, broj: 34/79 i 68/88), koji je u pravni sustav Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakon  (Narodne novine, broj: 53/91) koji je bio na snazi od 01. siječnja 1980. do 31. prosinca 1998. godine, bilo je  normirano podnošenje prijava matičnoj evidenciji, te je tako člankom 24. odlomak 1. stavak 2. i stavak 3. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživaocima prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja bilo propisano da organizacije podnose Zavodu prijavu osiguranja za svakog novozaposlenog radnika, odjavu osiguranja za svakog radnika kome prestane radni odnos i prijavu promjena u toku osiguranja- za sve radnike kod kojih nastupi promjena u osiguranju kao i prijavu podataka  o utvrđenom radnom stažu osiguranja i osobnom dohotku za svakog radnika koji je u protekloj kalendarskoj godini bio u radnom odnosu.

              Prema stanju spisa proizlazi da tužitelj traži da se utvrdi da je kao zaposlenik-konobar Hotela „I.“ koji je poslovao u sklopu Vojne ustanove „D.“, bio zaposlenik MORH-a u razdoblju od 18. rujna 1991. do 25. lipnja 1993. godine tj. da je bio djelatna osoba, da bi kao djelatna osoba zaposlena u MORH-u ostvario status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

              Postupajući po zahtjevu tužitelja prvostupanjsko tijelo je temeljem uvida u matičnu evidenciju utvrdilo da je tužitelju po osnovu radnog odnosa kod poslodavca Vojna ustanova „D.“ S., priznato svojstvo osiguranika i da je ostvario staž osiguranja za razdoblje od 18. rujna 1991. do 31. svibnja 1993. godine. Isto tako je utvrđeno da je tužitelju priznato svojstvo osiguranika po osnovi članka 18. ZOMIO-a za period od 01. lipnja 1993. do 31. svibnja 1995. godine.

Svojstvo osiguranika i staž osiguranja utvrđen je tužitelju temeljem propisanih obrazaca (prijave-odjave), koje su priloženi u spisu, a koje su valjano popunjene i ovjerene od poslodavca - Vojne ustanove „D.“.

Razdoblje tužiteljevog zaposlenja kod poslodavca Vojna ustanova od 18. rujna 1991. do 31. svibnja 1993. godine, kao i razdoblje od 01. lipnja 1993. do 31. svibnja 1995. godine upisana su u tužiteljevu radnu knjižicu reg. br. …, koja je priložena u spisu.

Iz spisa je vidljivo da je Ministarstvo obrane  po traženju HZMO, vezano za zahtjev tužitelja, se očitovalo dopisom , KLASA:080-01/19-01/229, URBROJ: 512M2-010302-19 od 20. studenog 2019. godine, u kojem je pozivom na  pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-2818/08 od 04. svibnja 2012. godine, navelo da tužitelj nije bio zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

Spisu je priložena preslika presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 11 P-2818/08 od 04. svibnja 2012. godine, koja je postala pravomoćna  dana 27. srpnja 2012. godine. Iz navedene presude i rješenja je vidljivo da je tužitelj vodio postupak protiv Republike Hrvatske koju je zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, te je u tom sporu tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod RH, MORH-a, u Hotelu „I.“ u Z., na radnom mjestu konobar, i da taj radni odnos traje kontinuirano do dana pravomoćnosti presude. Tužbeni zahtjev tužitelja je odbačen. Navedeno znači da ni u navedenom sudskom postupku koji je pravomoćno dovršen, nije utvrđeno da bi tužitelj bio zaposlen u MORH-u.

Ostali tužbeni navodi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke.

Slijedom naprijed navedenog osporeno rješenje je zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12,152/14 i 29/17, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u  izreci presude.

                                                   

                                               

U Splitu, 14. rujna 2020.

                                                                                                                        S U D A C

 

                                                                                                                   Studenko Vuleta, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

  Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske  (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba  odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

              DNA:

-           tužitelju, B. R., Z., V. P. br…, uz zapisnik o objavi,

-           tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, Mihanovićeva 3, uz zapisnik o objavi

-           u spis.

 

 

Kalendar 30 dana