1              Poslovni broj: Gž R-847/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-847/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu, mr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužiteljice D. N. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., zastupanog po punomoćniku - djelatniku H. Š. dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 24 Pr-1714/2019-25 od 23. travnja 2020., dana 14. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 24 Pr-1714/2019-25, u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos od 23.966,11 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom točno navedenom u točki I. izreke pobijane presude. Za napomenuti je kako prvostupanjski sud nije dosudio zatezne kamate na dosuđene iznose glavnica, koje ukupno zbrojene daju 23.966,11 kuna, a koje kamate teku na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koji su sadržani u predmetnim bruto iznosima razlike plaće, koji, kao što je navedeno, zbrojeni iznose 23.966,11 kuna bruto. Također, prvostupanjski je sud u izreci pobijane presude odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 7.812,50 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Prvostupanjski je sud dosudio tužiteljici navedeni bruto iznos od 23.966,11 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom s osnova neisplaćenog prekovremenog rada, dodataka koji se plaćaju i na prekovremeni rad i to radi otežanih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, kao i s osnova naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

Protiv prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu, tuženik je podnio žalbu zbog, kako navodi, svih žalbenih razloga, dakle zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19., dalje ZPP).

Tuženik u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, očigledno na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i u onom dijelu koji je usvojen prvostupanjskom presudom.

Tuženik u žalbi u bitnome navodi kako se predmetni dodaci obračunavaju djelatnicima samo na osnovnu plaću, a ne i na prekovremeni rad, kako da je to nezakonito učinio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Također, tuženik se u žalbi poziva na zaključak br. 153. Zajedničkog povjerenstva, prema kojem da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Također tuženik ističe da ako je radnik radio na blagdan kako to ne znači da je radio prekovremeno, već samo da je ostvario veći fond sati.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće i naknade plaće, a koja joj prema njezinom mišljenju pripada za razdoblje od 1. travnja 2014., do 15. svibnja 2019. i one koja joj je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika ukupno da iznosi 23.966,11 kuna (bruto), ovo sa pripadajućom zateznom kamatom koja joj je dosuđena pobijanom presudom.

U ovom postupku sporno je da li tužiteljici za predmetno razdoblje pripada pravo na povećanu plaću zbog posebnih uvjeta rada, i to baš za 14%, a ovo na temelju odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13. i 96/15., dalje KU/13) i odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18., 35/19., 78/19. i 92/19., dalje KU/18.), odredbe članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09) i odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR/14), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću.

Također sporno je da li tužiteljici sukladno odredbi članka 5. Dodatka I. KU/13 („Narodne novine“ br. 96/2015., dalje Dodatak I KU/13) odnosno odredbi članka 59.a KU/13, kao i na temelju odredbe članka 58. KU /18, pripada dodatak na osnovnu plaću od 4%, a ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (ovo također u svezi sa odredbama članka 86. ZR/09 i članka 94. ZR/14).

Tužiteljica u bitnome smatra kako joj tuženik nije isplaćivao navedene dodatke na plaću za obavljeni prekovremeni rad, a na što da također ima pravo, već da joj je ove dodatke priznao i isplatio samo za obavljeni redovni rad.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Tužiteljica je postavila predmetni tužbeni zahtjev, koji je usvojen pobijanom presudom (osim u dijelu zatezne kamate), na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze P. B. Iz zaključka navedenog nalaza i mišljenja od 5. prosinca 2019. razvidno je kako vještakinja smatra da tužiteljici pripada:

- 10.262,04 kuna neisplaćene plaće s osnova dodataka za prekovremene sate iznad redovnog mjesečnog fonda sati, a koji se određuju na bazi 40 satnog radnog tjedna odnosno kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati,

- 9.442,45 kuna neisplaćene plaće s osnova dodataka za posebne uvjete rada, koji se dodaci u predmetnom slučaju odnose na prekovremeni rad,

- 2.102,65 kuna neisplaćene plaće s osnova dodataka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, koji se dodaci u predmetnom slučaju odnose na prekovremeni rad,

- 2.158,97 kuna s osnove manje obračunate naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja).

Slijedom navedenih utvrđenja i zaključaka vještakinje P. B., tužiteljica je i postavila predmetni tužbeni zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od 23.966,11 kuna (bruto) koji iznos predstavlja zbroj navedenih pojedinačnih iznosa iz zaključka vještačenja P. B.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće činjenice odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica u predmetnom razdoblju od 1. travnja 2014. do 15. svibnja 2019. bila zaposlena kod tuženika kao medicinska sestra,

- da je rad tužiteljice kod tuženika bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima,

- da tuženik nije isplatio tužiteljici plaću za prekovremene sate odrađene na neradne dane, državne blagdane i praznike,

- da tuženik nije isplatio tužiteljici za predmetno razdoblje dodatke zbog posebnih uvjeta rada i dodatke zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženik posljedično tome isplatio tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) u umanjenom iznosu,

- da je tuženik u predmetnom razdoblju, s osnova navedenih dodataka i naknade plaće, trebao isplatiti tužiteljici upravo iznos od ukupno 23.966,11 kuna, a sve prema nalazu i
mišljenju vještakinje P. B.

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku uzimajući u obzir stručni, dovoljno obrazloženi i logički nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje P. B. Tuženik drugačijom interpretacijom materijalnog prava nije uspješno doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu. Štoviše, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebao isplatiti tuženik, a nije, pa se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodaci na plaću tužiteljice kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu. Izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka (članci 57. i 58. KU/13, odnosno članci 55. i 56. KU-a/18), no u predmetnom slučaju o ovim se dodacima ne
radi.

Odredbom članka 47. stavak 1. KU-a/13, a koji se sukladno odredbi članka 79. KU/13 primjenjuje od 1. prosinca 2013. propisano je kako plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koja je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5%, za svaku navršenu godinu radnog staža. Istog sadržaja kao odredba članka 47. stavak 1. KU-a/13 je odredba članka 45. stavak 1. KU/18 koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018. pa nadalje, a ovo sukladno odredbi članka 75. KU/18. Također odredba članka 45. stavak 2. KU/18 sadržajno odgovara odredbi članka 47. stavak 2. KU/13.

Odredbom članka 47. stavak 3. KU-a/13, kao i odredbom članka 45. stavak 3. KU/18, propisano je kako su dodaci na plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Za navesti je kako je odredbom članka 51. stavak 1. KU-a/13, baš kao i odredbom članka 49. stavak 1. KU-a/18 propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati: za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% te za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima, a ovo u svezi sa odredbom članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“: br. 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11., dalje ZOB).

U konkretnom slučaju tužiteljica ima pravo na odrađene dodatke na plaću, pa tako i na dodatak za posebne uvjete rada od 14%, kao što utvrđuje prvostupanjski sud, odnosno kao i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 4 %, a što sve utvrđuje prvostupanjski sud, a ta se prava kumuliraju. Tužiteljici se uvećava plaća radi otežanih uvjeta rada od 14 % na temelju odredbi članka 57. stavci 1. i 2. KU-a/13, odnosno sukladno odredbama članka 55. stavci 1. i 2. KU-a/18. Dodatak na plaću od 4%, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, proizlazi iz odredbe članka 59. a KU-a/13, odnosno odredbe članka 5. Dodatka I., KU-a/13, kao i iz odredbe članka 58. KU-a/18.

Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da budući se ti dodaci odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

U tom kontekstu za napomenuti je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske, Građanski odjel, na sjednici odjela od 9. prosinca 2019. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13. i 96/15., dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

Tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, kao i sada u žalbi, osporavao predmetni izračun spornog dugovanja u dijelu potraživanja od 10.262,04 kune, a koji iznos je dosuđen tužiteljici radi odrađenih prekovremenih sati u neradne dane, državne blagdane i praznike. Tuženik sugerira da je taj izračun trebalo izvršiti sukladno Zaključku br. 153, od 21. prosinca 2015., a koji zaključak da je donesen od strane Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvene skrbi, dalje Zajedničko povjerenstvo, kojim da su zaključkom (br.153) pored ostalog stavljeni izvan snage zaključci Zajedničkog povjerenstva broj: 21., 48. i 148. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude otklanja primjenu navedenog zaključka br. 153, Zajedničkog povjerenstva uz obrazloženje da je Kolektivnim ugovorom jasno određen način izračuna spornog prekovremenog rada.

Odredbom članka 90. stavak 1. ZR/14 propisano je kako je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Odredbom članka 82. stavak 1. ZR/09, propisano je da poslodavac kojega obvezuje kolektivnu ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom.

Člankom 94. ZR/14, baš kao i člankom 86. ZR/09 propisano je kako za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Sukladno 47. KU/13, kao i člankom 49. KU/18, propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća te dodaci na osnovnu plaću te da osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenata složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Nadalje je za istaknuti kako je odredbama članka 51. KU/13 i članka 49 KU/18, određeno da se osnovna plaća djelatnika uvećava za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Navedeni dodaci međusobno se ne isključuju.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako je tuženik redovni mjesečni fond sati utvrđivao suprotno navedenim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

Prema odredbama članka 52. KU/13 i članka 50. KU/18, a koji se kolektivni ugovori primjenjuju u predmetnom slučaju, proizlazi da sati odrađeni prema redovnom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i na dan Uskrsa, evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

Odredbama članka 51. stavci 9. i 10. KU/13, te članka 49. stavci 9. i 10. KU/18, propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati.

Zaključkom br. 153 Zajedničkog povjerenstva, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni , smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljeni su izvan snage zaključci Zajedničkog povjerenstva br. 21, 48 i 148.

S druge pak strane odredbama članka 1. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11.) propisano je koji su dani blagdani u Republici Hrvatskoj, kao što je i propisano da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zaključka br. 153. budući je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici s osnova prekovremenog rada dosudio iznos od 10.262,40 kuna, a prema nalazu i mišljenju vještakinje P. B. Ona je svoj nalaz i mišljenje sačinila prema navedenim odredbama predmetnih kolektivnih ugovora te odredbama ZR/09., ZR/14., Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, kao i prema dostavljenoj dokumentaciji o radnom vremenu koja se odnosi na tužiteljicu.

Konačno u ovom postupku je sporno je li tuženik u predmetnom razdoblju morao isplatiti tužiteljici i naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja), a koja da joj također djelomično nije isplaćena i to baš u iznosu od ukupno 2.158,97 kuna, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje P. B. U tom kontekstu je za napomenuti kako je naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirana odredbama članka 60. ZR-a/09, odnosno odredbom članka 81. ZR-a/14, kao i odredbama članka 36. KU/13 i članka 34. KU/18, dok je odredbom članka 87. stavak 1. ZR-a/09, baš kao i odredbom članka 95.stavak 1. ZR-a/14 reguliran institut naknade plaće za razdoblje u kojem radnik iz opravdanih razloga ne radi.

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud i u ovom dijelu točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio i ovaj iznos. Zbog nepotrebnog ponavljanja tuženik se u ovom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu. Stoga je odlučeno kao izreci ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 14. rujna 2020.