- 1 -              I Kž-Us 127/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 127/2016-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. M. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 329. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika S. B., optuženika D. B. i optuženika P. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. ožujka 2016. broj K-Us-46/2014, u sjednici održanoj 14. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika D. B., V. P., odvjetnika u O. i zamjenika branitelja optuženika P. B., R. B., odvjetnika u Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženika S. B., optuženika D. B. i optuženika P. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak,101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11-19) u svezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19), utvrđuje da je:

 

-              optuženik M. M. kaznenim djelima iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 329. i člankom 52. KZ/11., iz članka 328. stavka 1. KZ/11. i članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 329. stavkom 1. KZ/11. i člankom 52. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosima od 16.083,50 kn i 7.687,20 kn, odnosno sveukupno 23.770,70 kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženiku M. M. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe

 

-              optuženik S. B. kaznenim djelima iz članka 328. stavka 1. KZ/11. i članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 329. stavkom 1. KZ/11. i člankom 52. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosu od 7.687,20 kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženiku S. B. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe

 

-              optuženik D. B. kaznenim djelima iz članka 328. stavka 1. KZ/11. i članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 329. stavkom 1. KZ/11 i člankom 52. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosu od 7.687,20 kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženiku D. B. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe

 

-              optuženik P. B. kaznenim djelima iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 329. i člankom 52. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosu od 16.083,50 kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženiku P. B. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe

 

II.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika S. B., optuženika D. B. i optuženika P. B. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 4. ožujka 2016. broj K-Us-46/2014, proglašeni su krivima i osuđeni i to:

 

- optuženik M. M. zbog produljenog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 329. i člankom 52. KZ/11 (točka 1. izreke), zbog kaznenog djela zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11 (točka 2. izreke) i produljenog kaznenog djela teške krađe u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 329. stavkom 1. i člankom 52. KZ/11 (točka 3. izreke). Za kazneno djelo pod točkom 1. izreke utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 godine i 2 mjeseca, za kazneno djelo pod točkom 2. izreke kazna zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 3. izreke, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11, kazna zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci te je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 godine i 11 mjeseci, a na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 1 godina i 5 mjeseci kazne zatvora, a preostali dio kazne u trajanju 1 godine i 6 mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. srpnja 2013. do 27. studenog 2014.

 

- optuženik S. B. zbog kaznenog djela zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11 (točka 2. izreke) i produljenog kaznenog djela teške krađe u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 329. stavkom 1. i člankom 52. KZ/11 (točka 3. izreke). Za kazneno djelo pod točkom 2. izreke utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 godine, za kazneno djelo pod točkom 3., uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11, kazna zatvora u trajanju 2 godine te je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 godine i 6 mjeseci, a na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 1 godina kazne zatvora, a preostali dio kazne u trajanju 1 godine i 6 mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. srpnja 2013. do 15. siječnja 2014.

 

- optuženik D. B. zbog kaznenog djela zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11 (točka 2. izreke) i produljenog kaznenog djela teške krađe u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 329. stavkom 1. i člankom 52. KZ/11 (točka 3. izreke). Za kazneno djelo pod točkom 2. izreke utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 godine, za kazneno djelo pod točkom 3., uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11, kazna zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci te je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 godine i 8 mjeseci, a na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 9 mjeseci kazne zatvora, a preostali dio kazne u trajanju 11 mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

- optuženik P. B. zbog jednog produljenog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 329. i člankom 52. KZ/11 (točka 1. izreke) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 godine i 2 mjeseca, a na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 6 mjeseci kazne zatvora, a preostali dio kazne u trajanju 8 mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. travnja 2014. do 8. svibnja 2014.

 

Na temelju članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje: ZKP/08) optuženici M. M., S. B., D. B. i P. B. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna svaki.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10, dalje:ZOPOIK) u svezi s člankom 77. KZ/11:

 

Utvrđeno je da kunska protuvrijednost 2.100,00 € odnosno novčani iznos od 16.083,50 kn i iznos od 7.687,20 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik M. M. ostvario kaznenim djelima iz članka 326. stavka 1. u svezi članka 329. i članka 52. KZ/11, iz članka 328. stavka 1. KZ/11 i članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi članka 228. stavak 1. i članka 329. stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11.,

 

Utvrđeno je da je kunska protuvrijednost od 2.100,00 € odnosno novčani iznos od 16.083,50 kn i novčani iznos od 7.687,20 kn imovina Republike Hrvatske,

 

Naloženo je I. optuženom M. M. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 16.083,50 kn i novčani iznos od 7.687,20 kn, odnosno sveukupno 23.770,70 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Također je utvrđeno da novčani iznos od 7.687,20 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik S. B. ostvario kaznenim djelima iz članka 328. stavka 1. KZ/11 i članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi članka 228. stavka 1. i članka 329. stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11.

 

Utvrđeno je da je novčani iznos od 7.687,20 kn imovina Republike Hrvatske.

 

Naloženo je optuženiku S. B. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 7.687,20 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Utvrđeno je, također, da novčani iznos od 7.687,20 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik D. B. ostvario kaznenim djelima iz članka 328. stavka 1. KZ/11 i članka 229. stavka 1. točka 1. u svezi članka 228. stavka 1. i članka 329. stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11.

 

Utvrđeno je da je novčani iznos od 7.687,20 kn imovina Republike Hrvatske.

 

Naloženo je optuženiku D. B. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 7.687,20 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Isto tako je utvrđeno da kunska protuvrijednost 2.100,00 € odnosno novčani iznos od 16.083,50 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik P. B. ostvario kaznenim djelima iz članka 326. stavka 1. u svezi članka 329. i članka 52. KZ/11.

 

Utvrđeno je da je kunska protuvrijednost od 2.100,00 € odnosno novčani iznos od 16.083,50 kn imovina Republike Hrvatske.

 

Naloženo je optuženiku P. B. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 16.083,50 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženicima izrekne kazne zatvora.

 

Žalbu je podnio optuženik S. B. po branitelju M. G., odvjetniku u K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“ i odluke o kazni, a sadržajno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Optuženik D. B. po branitelju V. P., odvjetniku u O., podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinači i optuženika oslobodi od optužbe „za počinjenje kaznenog djela iz točke 2. i 3. optužnice“.

 

Žalbu je podnio i optuženik P. B. po branitelju I. M., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“ i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne uvjetnu osudu.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika D. B., V. P., odvjetnika u O. i zamjenika branitelja optuženika P. B., R. B., odvjetnika u Z., koji su zahtijevali obavijest o sjednici, a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08-19.

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženika S. B., optuženika D. B. i optuženika P. B. nisu osnovane.

 

O žalbama optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Optuženik S. B. u žalbi uvodno ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka te tvrdi da su „razlozi presude i na njima utemeljenim zaključcima prvostupanjskog suda, za sada, pogrešni, nedostatni i preuranjeni“ te da presuda „ne sadrži valjane razloge koji bi bili dostatni za utvrđenje o postojanju zločinačke organizacije“, čime zapravo, iako to izrijekom ne navodi, ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, iz sadržaja žalbe proizlazi da optuženik, iako tu žalbenu osnovu ni uvodno ne ističe, ustvari pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku.

 

Optuženik D. B., nakon što prethodno parafrazira zakonski tekst članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08, obrazlažući citiranu žalbenu osnovu navodi da „prvostupanjski sud nije detaljno i logično obrazložio, s jedne strane, zašto smatra da je III. optuženik organizirao i upravljao zločinačkom organizacijom, a s druge strane nije niti obrazložio postojanje kaznenog djela provalne krađe i otuđenje pokretnih stvari od strane III. optuženika, a koje radnje su učinile treće osobe koje su se udružile radi činjenja tih djela“.

 

Međutim, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud, nasuprot navodima žalbe, o svim odlučnim činjenicama pa tako i onima na koje ukazuje ovaj žalitelj, dao jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada navodi da je izreka presude u točkama 2. i 3. nerazumljiva u odnosu na vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela jer je u točki 2. izreke dovoljno i jasno označeno vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela „ ... u Z. i Bosni i Hercegovini“, dok je u točki 3. naznačen vremenski period i mjesto počinjenja djela „ ... u Z.“, a potom precizirano u alinejama a), b) i c) iste točke.

 

Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Nije osnovan ni žalbeni navod tog optuženika da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz „članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 9. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku jer prvostupanjski sud nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio i one činjenice koje optuženiku idu u korist“, s obzirom da je, nasuprot žalbenom prigovoru, zaključak o krivnji optuženika B., prvostupanjski sud temeljio, kako na obrani optuženika M. M. iz istrage i na sadržaju snimljenih telefonskih razgovora, tako i na obrani optuženika D. B. iz istrage (stranica 33. odlomak 3. i 4. presude) u korelaciji s obranom optuženika S. B. i iskazom svjedoka Đ. N.

 

Optuženik P. B., također, smatra da su „bitno povrijeđene odredbe kaznenog postupka“ jer da je presuda „potpuno nedorečena i nerazumljiva“ pri čemu zapravo ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 navodeći da se sud „samo poziva na telefonske razgovore više osoba, ali uopće ne navodi koji dijelovi tih razgovora, koji izričaji samog IV optuženika ili drugih osoba, ukazuju da je upravo IV optuženik sudjelovao u spornim radnjama“ te da se sud „poziva na obranu I optuženika iz istrage kao temelj krivnje IV optuženika, ne obrazlažući pritom zašto je tu obranu I optuženika prihvatio kao istinitu, a ne onu s rasprave“.

 

Neosnovan je žalbeni prigovor i tog optuženika u odnosu na navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud djelomično reproducirani sadržaj tajno snimljenih telefonskih razgovora na koji se žalitelj poziva, nasuprot žalbenim navodima, dovodio u vezu s obranama optuženika i njihovim ulogama u počinjenju kaznenog djela iz točke 1. izreke presude, pri čemu je prvostupanjski sud, povezujući sadržaj tajno snimljenih razgovora s obranom optuženika M. M. iz istrage kojom je teretio i optuženika P. B., na stranici 24. pobijane presude iznio jasne razloge zbog čega ne vjeruje obrani optuženika M. danoj na raspravi u kojoj otklanja kaznenopravnu odgovornost optuženika P. B. u odnosu na onu obranu koju je iznio u istrazi.

 

Slijedom iznijetoga, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalitelji, a ni neke druge na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Optuženik P. B. u okviru žalbene argumentacije koja se odnosi na ranije navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, sadržajno pobija i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ukazujući da je optuženik M. M., koji je tijekom istrage teretio optuženika P. B., na raspravi jasno naveo da taj optuženik nije sudjelovao u počinjenju kaznenog djela iz točke 1. izreke pobijane presude, a da „pobrojavavanje telefonskih razgovora i to istovremeno razgovora više osoba“ nije jasan dokaz nečije krivnje, a da tog optuženika nitko drugi od suoptuženika i ispitanih svjedoka ni ne spominje.

 

Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je s pravom poklonio vjeru obrani optuženika M. M. iz istrage u kojoj je vrlo jasno i detaljno opisao, kako svoju ulogu u počinjenju predmetnog kaznenog djela, tako i ulogu optuženika P. B., jer je ta obrana, za razliku od obrane koju je dao na raspravi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, u bitnom podudarna sa sadržajem tajno snimljenih telefonskih razgovora koji su rezultat posebnih dokaznih radnji prema optuženiku M. M., D. N., D. M., A. N. i D. K., koje je prvostupanjski sud djelomično reproducirao i analizirao na stanicama 26-30 pobijane presude.

 

Stoga je, protivno navodima žalbe, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz obrane optuženika M. M. koju je dao u istrazi i u kojoj je potvrdio da je optuženik P. B. bio uključen u „krijumčarenje ljudi“ te da su P. B. i D. N. prevozili ilegalne migrante, kao i rezultata posebnih dokaznih radnji tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, proizlaze konkretizirana učešća u pojedinim radnjama, kao i elementi zajedničkog i udruženog djelovanja optuženika M. M. i optuženika P. B. s ciljem prebacivanja stranih državljana preko državne granice, uključujući i svijest o postojanju udruženja i pripadnosti istome, čime su ostvarena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 329. KZ/11, opisanog u točki 1. izreke pobijane presude.

 

Optuženik S. B., koji uvodno ne ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi sadržajno pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja navodeći da prvostupanjski sud pobijanu presudu za kaznena djela iz točaka 2. i 3. izreke temelji isključivo na rezultatima posebnih dokaznih radnji tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, iako ti dokazi nisu potkrijepljeni drugim personalnim i materijalnim dokazima, koji bi upućivali na „postojanje i ustroj zločinačke organizacije“. Optuženik smatra da nisu ispunjeni „uvjeti koji definiraju pojam zločinačkog udruženja“ jer tijekom postupka nisu dokazani elementi koji karakteriziraju zločinačko udruženje, kao ni svijest o pripadnosti istom. Također potvrđuje da je on sudjelovao u počinjenju jednog kaznenog djela teške krađe, što je potkrijepljeno obranom optuženika M. i iskazom svjedoka Đ. N., ali da je izostala materijalna dobit, koja je i svrha počinjenja tog kaznenog djela.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik D. B. navodi da on „nije organizirao, sudjelovao u oružanim pljačkama, te posljedično tome niti se materijalno okoristio počinjenjem kaznenog djela koji su učinili G. K. i Đ. N. Smatra da se njegova djelatnost može cijeniti jedino „kao nesvjesno pomaganje u ostvarenju djela, za koje isti nije niti znao da postoji, niti da će se ostvariti, jer je to bilo između I. optuženog i G. K.“ Također ističe da se prvostupanjski sud trebao „kritički i detaljnije osvrnuti na obranu I optuženika koji je u ovom postupku pokušavao za sebe ishoditi bolji položaj pa je u jednom dijelu govorio o ulozi III. optuženika“, tim više što prvostupanjski sud svoje zaključke da je on bio „dio organizirane i udružene aktivnosti više osoba usmjerene na provalne krađe argumentira iskazom I. optuženika te telefonskim pozivima“, iako nema nedvojbenog dokaza iz kojeg bi proizašla njegova uloga u toj kriminalnoj aktivnosti. Žalitelj osporava pobijanu presudu i u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi navodeći da ta imovinska korist u odnosu na njega nije utvrđena.

 

Ovaj žalitelj, također, smatra da je u svojstvu svjedoka trebalo ispitati G. K. te pročitati njegovu izjavu koju je dostavio na raspravi 3. ožujka 2016., a koje dokazne prijedloge je prvostupanjski sud odbio, jer iz te izjave „proizlaze drugačije okolnosti od onih koje se stavljaju na teret“ pa je, stoga, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

 

Na temelju iznijetoga taj žalitelj zaključuje da je ostvarena i povreda kaznenog zakona jer je proglašen krivim za kaznena djela koja nije počinio.

 

Žalbeni navodi optuženika S. B. i D. B. su u cijelosti neutemeljeni.

 

Nisu u pravu ovi žalitelji kada tvrde da u konkretnom slučaju nije dokazano organiziranje zločinačkog udruženja s ciljem počinjenja kaznenih djela teške krađe na način kako je to opisano u točkama 2. i 3. izreke pobijane presude.

 

Naime, prvostupanjski sud svoj zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika S. B. i optuženika D. B., uz ostale izvedene dokaze (iskaz svjedoka Đ. N.) s pravom temelji prvenstveno na obrani optuženika M. M. i rezultatima provedenih dokaznih radnji tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08, budući da je optuženik M. M. u svojoj obrani u istrazi vrlo detaljno i precizno kronološki opisao dinamiku i tijek počinjenja kaznenog djela iz točke 3. izreke pobijane presude, kao i okolnosti značajne za ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela iz točke 2. izreke presude.

 

Tako je optuženik M. naveo da se provalama u kiosk bavio S. B., da mu je omogućio kontakt s D. B. jer ga je S. B. tražio da mu nađe dečke iz Bosne da mu „rade“ kioske i da će zaradu podijeliti, da su G. K. i Đ. N. s optuženikom S. B. išli u provale kioska, da ih je u prvu provalu vozio optuženik S. B. te nakon provale pokupio i odvezao natrag, kao što navodi da su se G. K. i Đ. N. za počinjenje kaznenog djela teške krađe koristili „rent-a-car“ vozilom, a što potvrđuje i sadržaj ugovora o najmu vozila od 6. svibnja 2013 koji je u dokaznom postupku pročitan.

 

Uostalom, i optuženik S. B. u svojoj obrani na raspravi je naveo da priznaje kazneno djelo o kojem govori svjedok N., odnosno da je došao na kolodvor po N. i K., da ih je prevezao do optuženika M. i pokazao im kioske u koje je izvršena provala.

 

Isto tako, i optuženik D. B. je u svojoj obrani u istrazi potvrdio kontakte s optuženikom M., kao i sa G. K. te iznio svoja saznanja o kaznenim djelima koja saznanja je dobio od G. K., kao što je naveo da mu je optuženik M. rekao da će S. B. sve financirati, uzeti rent-a-car i alat, kako to pravilno apostrofira i prvostupanjski sud.

 

Kada se naprijed iznijeto dovede u vezu s iskazom svjedoka Đ. N. koji je potvrdio da je optuženik S. B. njega i K. odvezao do stana optuženika M., da im je S. B. pokazao kioske i išao s njima kupiti provalnički alat te za taj alat i dao novac, a što je u skladu i s obranom optuženika M. te kada se isto poveže sa sadržajem pojedinih tajno snimljenih telefonskih razgovora koji ukazuju na vrlo čestu i intenzivnu komunikaciju u inkriminiranom periodu između optuženika M. M., optuženika S. B. i optuženika D. B. vezano za angažiranje „momaka“ iz O., njihov smještaj, prehranu, troškove prijevoza, rent-a-cara i nabavke alata, kao i komunikaciju koja se odnosi na provale u kioske, pogotovo komunikacija između optuženika M. i optuženika B. 10. svibnja 2013. u kojoj M. govori B. da su „oni pali“, očito misleći na K. i N., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su optuženik M. M., optuženik S. B. i optuženik D. B. organizirali zločinačko udruženje s ciljem počinjenja kaznenih djela teške krađe u kioske na području Z., pri čemu su, nasuprot žalbenim navodima, bili svjesni postojanja udruženja i pripadnosti istome, kao i vlastitim ulogama u okviru tog udruženja.

 

Stoga je prvostupanjski sud s pravom odbio dokazni prijedlog optuženika D. B. za ispitivanjem svjedoka G. K., kao i čitanjem njegove izjave jer izvođenje tih dokaza, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, s obzirom na u postupku izvedene dokaze, ne bi pridonijelo potpunijem utvrđivanju činjeničnog stanja u konkretnom slučaju.

 

Slijedom iznijetoga, u ponašanju optuženika S. B. i D. B. ostvarena su sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11, opisanog u točki 2. izreke i produljenog kaznenog djela teške krađe u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 329. stavkom 1. KZ/11, opisanog u točki 3. izreke pobijane presude.

 

Prvostupanjski sud je, također, pravilno utvrdio da su optuženici M. M., S. B. i D. B. počinjenjem kaznenih djela iz točaka 2. i 3. izreke presude pribavili protupravnu imovinsku korist, koja je pravilnom primjenom odredbe članka 559. ZKP/08. u odnosu na svakog optuženika odmjerena po slobodnoj ocjeni u iznosu od 7.687,20, budući da je razlika do ukupnog iznosa štete, odnosno protupravno stečene imovinske koristi od 38.435,99 kuna, prema podacima sadržanim u spisu predmeta, presudama na temelju sporazuma stranaka kao protupravna imovinska korist oduzeta od G. K. i Đ. N.

 

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika S. B. i optuženika D. B. ni u dijelu u kojem pobijaju prvostupanjsku presudu u odnosu na oduzimanje imovinske koristi.

 

Slijedom iznijetoga, neosnovane su žalbe optuženika S. B. i optuženika D. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. KZ/11, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti preinačio je prvostupanjsku presudu u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi kako je to navedeno u točki I. izreke, jer je ZOPOIK na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17) prestao važiti, a u članku 2. toga zakona propisano je da će se postupci započeti po ZOPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08-19.

 

O žalbama državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike, navodi da „izricanjem djelomičnih uvjetnih osuda neće biti ostvarena svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ, kako sa stajališta generalne, tako niti sa stajališta specijalne prevencije“. Pri tome smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio izrazitu pogibeljnost tih kaznenih djela, kao i količinu kriminalne aktivnosti optuženika te okolnost osuđivanosti optuženika S. B. za istovrsno kazneno djelo, odnosno da je precijenio djelomično priznanje optuženika S. B. jer isto nije doprinijelo utvrđivanju činjeničnog stanja.

 

Optuženik S. B. smatra da je kazna previsoko odmjerena „obzirom da nije dokazano postojanje zločinačkog udruženja“, dok optuženik D. B. u žalbi navodi da je kazna prestroga jer da nije razmjerna svrsi kažnjavanja, pri čemu prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao sve utvrđene okolnosti, zanemarujući pri tom da se optuženik dobrovoljno predao policiji kada je saznao da je za njim raspisana tjeralica i uredno se odazivao na rasprave.

 

Isto tako i optuženik P. B. smatra kaznu prestrogo odmjerenom jer da je sud nedovoljno cijenio utvrđene olakotne okolnosti pa da bi, u nedostatku otegotnih okolnosti, bili „ostvareni uvjeti za izricanje uvjetne osude“.

 

Međutim, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da su optuženicima izrečene preblage kazne, kao što nisu u pravu ni optuženici kada tvrde da su prestrogo kažnjeni.

 

Naime, prvostupanjski sud je u odnosu na sve optuženike i kaznena djela koja su im stavljena na teret, nasuprot navodima žalbe državnog odvjetnika, pravilno utvrdio da se ne radi o kriminalnim aktivnostima koje prelaze onu količinu kriminalne aktivnosti koja je uobičajena kod terećenih kaznenih djela, pogotovo kada se uzme u obzir duljina inkriminiranog perioda u svim točkama izreke pobijane presude, kao i broj radnji u sastavu produljenog kaznenog djela iz točke 3. izreke pobijane presude.

 

Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve u pobijanoj presudi navedene olakotne okolnosti u odnosu na sve optuženike, koje okolnosti nisu precijenjene, kako to tvrdi državni odvjetnik, niti podcijenjene kako to tvrde optuženici.

 

U skladu s iznijetim, prvostupanjski sud je optuženicima M. M. i P. B. pravilno cijenio kao olakotnu okolnost njihovu raniju neosuđivanost, što ukazuje na činjenicu da su predmetna kaznena djela izoliran slučaj u njihovim životima te da nisu skloni činjenju kaznenih djela, a u odnosu na optuženika M. M. i njegov doprinos pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja, kao što je pravilno cijenjena i okolnost da optuženik D. B. nije osuđivan za srodna kaznena djela, već za kazneno djelo tjelesne ozljede pa se ne radi o specijalnom povratniku. Isto tako treba reći da se osuđivanost optuženika S. B. zbog istovrsnog kaznenog djela ne odnosi na njegovu raniju osuđivanost već se, na temelju izvatka iz kaznene evidencije, radi o osudi za kazneno djelo na temelju presude koja je postala pravomoćna 2014. godine, dakle, nakon što su predmetna kaznena djela počinjena pa, stoga, nije prihvatljiv žalbeni argument državnog odvjetnika da djelomično priznanje optuženika S. B. „nije doprinijelo njegovom promijenjenom stavu o neprihvatljivosti ovakvog ponašanja“.

 

Pri tome treba reći da je neosnovan žalbeni navod optuženika D. B. koji se odnosi na njegovu dobrovoljnu predaju policijskim službenicima nakon što je saznao da je za njim raspisana tjeralica, kao i na njegovo uredno odazivanje na rasprave, jer te okolnosti, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nisu od utjecaja na odmjeravanje kazne, tim više što se od stranaka u postupku procesna disciplina očekuje.

 

Stoga su i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na sve optuženike po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene kazne zatvora za pojedina kaznena djela, vodeći računa o svim okolnostima počinjenja kaznenih djela i ličnostima počinitelja te svrsi, kako specijalne, tako i generalne prevencije, u smislu odredbe članka 41. KZ/11, kao što su i jedinstvene kazne zatvora u odnosu na optuženike M. M., S. B. i D. B. za kaznena djela počinjena u stjecaju izrečene uz pravilnu primjenu odredbe članka 51. KZ/11.

 

Osim toga, prvostupanjski sud je, uz primjenu odredbe članka 57. KZ/11, svim optuženicima, pravilno izrekao djelomičnu uvjetnu osudu uz primjereno vrijeme provjeravanja, jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, cijeneći sve utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, a u nedostatku posebnih otegotnih okolnosti, ne postoji visoki stupanj vjerojatnosti da će optuženici i bez izvršenja cijele kazne ubuduće činiti kaznena djela.

 

Slijedom iznijetoga, neosnovane su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

S obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bile počinjene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-19.

 

Zagreb, 14. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Ana Garačić, v.r.