- 1 -              I Kž 414/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 414/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 26. svibnja 2020. broj K-5/2020-17, u sjednici održanoj 14. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz čl. 69. KZ/11., može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

II. Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Vukovaru proglasio je krivim opt. S. G. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio dva kaznena djela teške tjelesne u pokušaju iz čl. 118. st. 2. u vezi čl. 34. KZ/11., pa su mu na temelju istog zakonskog propisa u odnosu na oštećenog T. G. i na oštećenog B. G. utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i dva mjeseca, a po čl. 58. st. 1. i 3. KZ/11., opozvana mu je uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Vukovaru broj K-419/16 od 31. listopada 2018., pravomoćna 16. prosinca 2018., kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci sa rokom kušnje od dvije godine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je na temelju čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. studenog 2019., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11. optuženom S. G. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu zbog opasnosti da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti teže kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 556. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) u vezi čl. 79. st. 2. KZ/11., od opt. S. G. oduzet je nož nazubljene oštrice duljine 11 cm, koji je uporabljen kod izvršenja kaznenog djela.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08., optuženiku je naloženo plaćanje efektivnih troškova kaznenog postupka (trošak vještačenja) u iznosu od 4.487,80 kuna, te troškova paušala u iznosu od 3.500,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne stroža kazna.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nije osnovana.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, državni odvjetnik ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je namjera optuženika inkriminiranog dana bila usmjerena na teško tjelesno ozljeđivanje oštećenika, a ne na njihovo usmrćenje. Pritom polazi od toga da je teža posljedica u konkretnom slučaju izostala isključivo zbog toga, jer je optuženik prilikom počinjenja djela bio u stanju izražene intoksikacije alkoholom i to većom od 2g/kg, pa uslijed takve alkoholiziranosti nije mogao zadati jače udarce oštećenicima. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud propustio prilikom ocjene namjere optuženika sagledati njegovo ukupno ponašanje, pri čemu posebno karakter uporabljenog sredstva, lokaciju ozljeda oštećenika, kao i cjelokupnu dinamiku inkriminiranog događaja.

 

Razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, ovaj sud drugog stupnja nalazi da državni odvjetnik, svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Naime, protivno navodima žalbe, prvostupanjski je sud, na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza svjedoka ošt. B. i T. G. i provedenog sudsko medicinskog vještačenja, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice inkriminiranog kaznenog djela. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude (str.7-8) iznio veoma opširne, logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

S pravom tako prvostupanjski sud prihvaća obranu optuženika u kojoj on priznaje da je inkriminiranog dana revoltiran time što mu otac B. nije želio dati novac izvadio iz pojasa nož i počeo zamahivati njime prema njemu i bratu T., koji su u to vrijeme sjedili i kartali, te da im je na taj način zadao ozljede koje su navedene u činjeničnom opisu presude. Pritom prvostupanjski sud za ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika ispravno prihvaća iskaze svjedoka ošt. B. i T. G., pri čemu je svjedok B. G. u potpunosti potvrdio obranu optuženika, a svjedok T. G. uz manje i nebitne izmjene. Na temelju tih iskaza svjedoka prvostupanjski sud osnovano zaključuje kako je optuženik kritične zgode bio izrazito alkoholiziran, te da nije imao namjeru usmrćenja oštećenika, pri čemu takav svoj zaključak, osim na iskazima navedenih svjedoka, sud osnovano temelji i na provedenom sudsko-medicinskom vještačenju, iz kojeg proizlazi da je da su oba oštećenika zadobila površinske rezne rane i to T. G. u predjelu desne natkoljenice, a B. G. ozljede lijeve i desne potkoljenice i lijevog ručnog zgloba, a sve pobliže opisano u izreci pobijane presude, koje ozljede su bile lake naravi.

 

Stoga u situaciji kada dinamiku događaja, pri čemu posebno ozljeđivanje oštećenika, osim obrane optuženika i svjedoka ošt. B. i T. G. potvrđuje i sudsko medicinski vještak dr. A. B., koji navodi da su ozljede kod oštećenika mogle nastati uporabom nazubljenog noža i njegovim uzdužnim povlačenjem, koje je za posljedicu imalo nastanak isključivo površinskih reznih rana oštećenika, tada sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe ispravno zaključuje da je optuženikova namjera upravo išla za tim da teško tjelesno ozlijedi oštećenike, a ne za tim da ih usmrti, kako to neosnovano u žalbi smatra državni odvjetnik. Kada se kod zaključka suda pri ocjeni namjere optuženika i pravne kvalifikacije njegovih radnji uzme u obzir činjenica da je optuženik kritične zgode bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti i alkoholiziran što proizlazi iz psihijatrijskog vještačenja, te činjenica koja proizlazi iz iskaza oštećenika, da optuženiku inkriminirane zgode nisu pružali neki poseban otpor, te uz okolnost nastalih lakih površinskih ozljeda kod oštećenika, tada je zaključak prvostupanjskog suda u tom pravcu, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja još uvjerljiviji i prihvatljiviji.

 

Iz navedenog proizlazi da nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da je prvostupanjski sud propustio cjelokupno i svestrano ocijeniti dinamiku događaja i ponašanje optuženika i onda u okviru toga zaključiti o njegovoj namjeri na usmrćenje oštećenika.

 

Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženika u odnosu na ošt. B. G. i T. G. pravno označio kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. i 2. u vezi s čl. 34. KZ/11.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je sud prvog stupnja na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon kod primjene sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu budući je propustio odrediti točno vrijeme trajanja te sigurnosne mjere. Stoga je pobijanu presudu u tom dijelu po pravilnoj primjeni zakona trebalo preinačiti i odlučiti da ona u konkretnom slučaju može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a sve kao pod toč I. izreke ove presude.

 

Nije u pravu državni odvjetnik ni kada tvrdi da je sud prvog stupnja optuženiku izrekao preblagu kaznenu sankciju.

 

Suprotno tvrdnjama iz žalbe državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalaže državni odvjetnik nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja je optuženiku ispravno kao otegotno uzeo raniju osuđivanost, a kao olakotno mlađu životnu dob i priznanje djela koje je u određenom smislu relativizirao.

 

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženiku osnovano najprije utvrdio pojedinačne kazne zatvora u odnosu na svakog oštećenika u trajanju od po jedne godine i dva mjeseca, nakon čega mu  je s pravom opozvao uvjetnu osudu i odredio izvršenje zatvorske kazne u trajanju od deset mjeseci, jer je optuženik djelo počinio u roku kušnje, a potom mu na temelju čl. 51. KZ/11. ispravno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Tako izrečena kazna i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenog djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ711., pa strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano.

 

Slijedom izloženog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 14. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.