Poslovni broj: 15 UsIrs-61/20-7

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Anđeline Livaja kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S. B. iz S., …, zastupane po opunomoćeniku D. R., odvjetniku u S., …, protiv tuženika Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, Zagreb, Maksimirska 63, radi teške povrede službene dužnosti, nakon javne i usmene rasprave zaključene 3. rujna 2020. godine u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 11. rujna 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-114-04/20-01/3, Urbroj: 515-31/1-20-3 od 10. veljače 2020. godine te da sud sam riješi upravnu stvar, podredno da sud poništi citirano rješenje i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 19. ožujka 2020. godine protiv rješenja tuženika Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-114-04/20-01/3, Urbroj: 515-31/1-20-3 od 10. veljače 2020. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 3. rujna 2020. godine, tužiteljica u bitnom najprije navodi kako tužbu podnosi zbog postupanja tuženika suprotno pravilima upravnog postupka, propuštanja primjene i nepravilne primjene materijalnih propisa, netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te izvođenja nepravilnog zaključka glede činjeničnog stanja. Potom, ističe da je osporeno rješenje tuženika nezakonito jer da je postupanjem tuženika povrijeđeno njezino pravo koje joj jamči da se stečena prava ne mogu umanjiti zakonom ni drugim upravnim aktom, kao i da je istim povrijeđena odredba čl. 6. ZUP-a. Nadalje, ona da je kao službena osoba u obavljanju svojih poslova postupala sukladno pozitivnim pravnim propisima i u granicama svojih ovlasti, pa tako da je postupala i kod donošenja rješenja o izvedenom stanju za zgrade na č.z. … i … sve k.o. M. koja da su izdana na temelju arhitektonskih i geodetskih snimki izrađenih od ovlaštenih osoba, u kojem postupku da je izvršen uvid i u … kada je utvrđeno da su zgrade djelomično vidljive s obzirom da se nalaze u gustoj borovoj šumi, a što da se prema naputku nadležnog ministarstva od 7. veljače 2013. može smatrati da su u cijelosti vidljive, čemu u prilog da su dostavljene i izjave svjedoka i izvođača radova. Također, da neopravdano i bez dostatnog obrazloženja nisu uvaženi njezini dokazni prijedlozi za pribavljanjem izjava i očitovanja ovlaštenih geodeta i arhitekta koji su izrađivali dokumentaciju na temelju koje su izdana rješenja o izvedenom stanju jer njihovi iskazi da su od važnosti za dokazni postupak. Isto tako, da su olako prihvaćeni „dokazi“ prijavitelja privremenog pročelnika Županijskog upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, da je zanemareno kako su u spisima koji su bili predmet službeničkog postupka priložene isprave iz čl. 11. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, u kojim predmetima da je proveden upravni postupak, u kojima da je plaćena naknada za zadržavanje nezakonito izgrađenih zgrada, dok da se nije odlazilo na očevid s obzirom na utvrđenje uređujućeg službenika da nema zapreke za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, a da nisu tražena uvjerenja o vidljivosti zgrada od Državne geodetske uprave iz razloga što je sukladno primjerima iz drugih predmeta utvrđeno kako se ista izdaju proizvoljno pa da je njihova vjerodostojnost upitna, s tim da okolnost što zgrada više nema na terenu da se može opravdati time da je protekom dužeg vremenskog perioda od ozakonjenja došlo do uklanjanja istih. Tužiteljica napominje i da je uobičajeno da se postupci legalizacije zbog njihovog velikog broja često provode bez izlazaka na teren, odnosno samo na temelju priložene dokumentacije. U odnosu na izrečenu sankciju tužiteljica ističe kako nije uzet u obzir njezin dugogodišnji rad u službi koji da je bio besprijekoran s obzirom na ocjene kojima je ocjenjivana, da je problematična kvalifikacija povrede službene dužnosti kao teže povrede jer da počinjene povrede se ne mogu smatrati težim povredama, a imajući u vidu njezin prijašnji rad u službi. Ujedno, osporeno rješenje da ne daje konkretne i odlučne razloge niti za jednu odlučnu okolnost za donošenje odluke o sankciji, pa da je u tom smislu stajalište iz obrazloženja osporenog akta tuženika pogrešno i kontradiktorno, dok utvrđenja prvostupanjskog tijela da su neprihvatljiva jer da nisu utvrđena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, što da predstavlja kršenje materijalnih i procesnih pravila na štetu tužiteljice. Isto tako, da se aktom tuženika ne obrazlažu valjani razlozi za njegovim donošenjem, odnosno razlozi o odlučnim činjenicama da su nejasni i proturječni jer da postoji proturječnost između onog što se u rješenju navodi o sadržaju isprava i priležeće dokumentacije u spisu. Ujedno, u provedenom upravnom postupku da je došlo do povrede načela propisanih Zakonom o općem upravnom postupku i to iz čl. 9. citiranog Zakona, s obzirom da činjenice i okolnosti koje su uzete kao dokazane nisu utvrđene na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s tim da je povrijeđena i odredba čl. 6. istog Zakona prema kojoj se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela između ostalog samo ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići, koja zakonska odredba da se u konkretnom slučaju uopće nije razmatrala. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu donijeti presudu kojom će se poništiti rješenje tuženika kao i da sud sam riješi upravnu stvar, podredno da sud poništiti citirani osporeni akt tuženika i predmet mu vrati na ponovni postupak.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naveo kako u cijelosti ostaje kod navoda obrazloženja osporenog rješenja, uslijed čega je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

U sporu je održana rasprava 3. rujna 2020., čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. -dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

Na održanoj raspravi, opunomoćenik tužiteljice istaknuo je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu, te da ustraje u svim dokaznim prijedlozima navedenim u tužbi i to da se tužiteljica sasluša u svojstvu stranke u ovom sporu, da se u svojstvu svjedoka saslušaju vještaci mjernik i arhitekt koji su sudjelovali i izradili dokumentaciju u upravnim predmetima koji su obuhvaćeni vođenjem službeničkog postupka, kao i da se obavi vještačenje po stalnom sudskom vještaku građevinske struke, to na utvrđenje jesu li sporni objekti bili vidljivi na …, te ukoliko nisu vidljivi da se utvrdi jesu li postojali prije 2011. Nadodao je i kako nešto što je pravno nevaljano u svom početku, da ne može protekom vremena ili bilo kojom drugom radnjom postati valjano, a upravo to da se ovdje pokušava učiniti jer tužiteljici da uopće nije dozvoljeno da joj se u danom roku omogući očitovanje na sporne okolnosti, već da joj je prvostupanjsko tijelo prije isteka roka od 8 dana izreklo suspenziju i disciplinsku mjeru, prethodno uopće ne zaprimivši njeno očitovanje, već da je na takav način postupljeno isključivo na temelju novinskog natpisa, čime da je tužiteljici povrijeđeno njeno pravo na jednakost oružja kao i načelo kontradiktornosti  i ravnopravnosti stranaka.

              U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno s prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

              Sud je odbio sve dokazne prijedloge tužiteljice i to da ju se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranke, da se saslušaju u svojstvu svjedoka vještaci mjernik i arhitekt koji su sudjelovali i izradili dokumentaciju u upravnim predmetima koji su bili obuhvaćeni službeničkim postupkom te da se obavi vještačenje po stalnom sudskom vještaku građevinske struke, sve to na okolnosti precizirane u tužbi i na održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne u ovom sporu, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaz s obzirom na dokaze koje prileže spisu tuženika dostavljenog uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, posebice imajući predmet spora.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

Naime, prvostupanjskim rješenjem Službeničkog suda u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Klasa: UP-I-114-02/19-01/0001, Urbroj: 2181-211-19-11 od 18. prosinca 2019. tužiteljica je proglašena odgovornom zbog počinjene teške povrede službene dužnosti iz čl. 46. st. 1. toč. 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 86/08, 61/11 i 4/18) koja povreda je detaljno činjenično opisana u izreci rješenja, nakon čega joj je na temelju odredbe čl. 65. st. 1. toč. 2. istog Zakona izrečena kazna premještaja na radno mjesto niže složenosti poslova unutar iste stručne spreme, to u bitnom što je prvostupanjsko tijelo smatralo na strani tužiteljice utvrđenim počinjenje teške povrede službene dužnosti činjenično opisane u izreci rješenja radi čega je tužiteljici izrečena naznačena kazna.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-114-04/20-01/3, Urbroj: 515-31/1-20-3 od 10. veljače 2020. godine, postupajući po žalbi tužiteljice, tuženik je odbio njezinu žalbu izjavljenu protiv citiranog prvostupanjskog rješenja i time isto potvrdio, u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i prvostupanjsko tijelo, odnosno stoga što je i tuženik našao da su na strani tužiteljice bila ostvarena sva obilježja teške povrede službene dužnosti iz čl. 46. st. 1. toč. 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, pa je tuženik zaključio da je odgovornost tužiteljice utvrđena na temelju pravilno i zakonito provedenog postupka tijekom kojeg da nisu počinjene povrede postupka, a odlučne činjenice da su pravilno i potpuno utvrđene, nakon čega da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, uslijed čega je tuženik prvostupanjsko rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li upravni postupak proveden pravilno i zakonito, odnosno jesu li u istom počinjene povrede koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, nadalje je li činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno s čim u vezi je li na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, te konačno je li tužiteljici pravilno izrečena kazna zbog počinjene teške povrede službene dužnosti zbog koje je tužiteljica proglašena odgovornom, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja u cijelosti.

Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 86/08, 61/11 i 4/18) propisano je da službenik je dužan poslove obavljati savjesno, pridržavajući se Ustava, zakona, drugih propisa i pravila struke.

Odredbom čl. 46. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 86/08, 61/11 i 4/18) propisano je da teške povrede službene dužnosti su: 1. neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službeničkih obveza, 2. nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanje mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprečavanja nezakonitosti, 3. davanje netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluka ili nastup štetnih posljedica, 4. zlouporaba položaja, 5. prekoračenje ovlasti u službi, 6. odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi, 7. neovlaštena posluga sredstvima povjerenima za izvršavanje poslova, 8. uništenje, otuđenje ili činjenje dostupnim podatka, u vezi s obavljanjem službe, s utvrđenim stupnjem tajnosti u skladu s posebnim zakonom, 9. obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s poslovima radnog mjesta ili bez prethodnog odobrenja pročelnika upravnog tijela, odnosno općinskog načelnika, gradonačelnika ili župana, 10. onemogućavanje građana ili pravnih osoba u ostvarivanju prava na podnošenje zahtjeva, žalbi, prigovora i predstavki ili u ostvarivanju drugih zakonskih prava, 11. nedolično ponašanje koje nanosi štetu ugledu službe, 12. neopravdan izostanak s posla od dva do četiri dana uzastopno, 13. uporaba nevjerodostojne isprave radi ostvarivanja prava u vezi sa službom, 14. uzrokovanje veće materijalne štete u službi ili u vezi sa službom namjerno ili iz krajnje nepažnje, 15. ograničavanje ili uskraćivanje prava utvrđenih ovim Zakonom službeniku koji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima prijavi sumnju na korupciju ili zlostavljanje tog službenika, 16. ponašanje radi kojega je tri puta izrečena kazna za lake povrede službene dužnosti, u razdoblju od dvije godine, 17. druge teške povrede službene dužnosti propisane posebnim zakonom.

Odredbom čl. 65. st. 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 86/08, 61/11 i 4/18) propisano je da za teške povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci, u mjesečnom iznosu do 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem je kazna izrečena, 2. premještaj na radno mjesto niže složenosti poslova, unutar iste stručne spreme, 3. uvjetna kazna prestanka službe, 4. prestanak službe.

Stavkom 2. da zbroj novčanih kazni izrečenih u jednom mjesecu za lake i teške povrede službene dužnosti ne može iznositi više od 30% ukupne plaće isplaćene službeniku u tom mjesecu.

Stavkom 3. da kazna premještaja na radno mjesto niže složenosti poslova može se izreći samo ako postoji slobodno radno mjesto u upravnom tijelu u kojem je službenik zaposlen ili u drugom upravnom tijelu iste lokalne jedinice.

Stavkom 4. da uvjetna kazna prestanka službe iz stavka 1. točke 3. ovoga članka izriče se kao kazna prestanka službe uz rok kušnje od jedne godine, s tim da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da službenik u tom roku ne počini novu tešku povredu službene dužnosti.

Stavkom 5. da službeniku koji u roku kušnje iz stavka 4. ovoga članka počini novu tešku povredu službene dužnosti služba prestaje po sili zakona danom izvršnosti odluke službeničkog suda kojom je utvrđena odgovornost službenika za novu tešku povredu službene dužnosti.

Stavkom 6. da službeniku se obvezno izriče kazna prestanka državne službe iz stavka 1. točke 4. ovoga članka ako bude proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti koja ima obilježja korupcije.

Stavkom 7. da kazne izrečene u postupku zbog povrede službene dužnosti izvršava pročelnik upravnog tijela ili službena osoba kojoj je rješavanje o tome utvrđeno opisom poslova radnog mjesta, sukladno pravilniku o unutarnjem redu.

Stavkom 8. da kaznu izrečenu pročelniku upravnog tijela izvršava općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je odbio kao neosnovanu žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je ona proglašena odgovornom zbog počinjene teške povrede službene dužnosti iz čl. 46. st. 1. toč. 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 86/08, 61/11 i 4/18) koja povreda je detaljno činjenično opisana u izreci tog rješenja, nakon čega joj je na temelju odredbe čl. 65. st. 1. toč. 2. istog Zakona izrečena kazna premještaja na radno mjesto niže složenosti poslova unutar iste stručne spreme, ovo stoga što i ovaj sud drži kako je službenička odgovornost tužiteljice utvrđena u pravilno i zakonito provedenom upravnom postupku tijekom kojeg nisu počinjene povrede postupka koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog akta, u kojem je pak činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, nakon čega je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega sud smatra kako je osporeni akt tuženika u cijelosti pravilan i zakonit, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Glede tužbenih prigovora tužiteljice u kojima ona ističe da su tijekom provedenog postupka počinjene povrede postupka na njezinu štetu, da su povrijeđena načela upravnog postupka koja problematizira u tužbi, pri čemu apostrofira i da ostaje nejasno na temelju kojih dokaza je na njezinoj strani utvrđena teška povreda službene dužnosti, te da ostaje nejasno zbog čega nisu izvedeni i drugi dokazi, primjerice pribavljanje izjava i očitovanja ovlaštenih geodeta i arhitekta koji su izrađivali dokumentaciju na temelju koje su izdana rješenja o izvedenom stanju jer njihovi iskazi da bi bili od važnosti za postupak radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, za kazati je kako sud ovakve prigovore smatra u cijelosti neosnivanim.

Naime, ovaj sud nalazi upravo suprotno, odnosno da u provedenom postupku nije došlo do nikakvih povreda postupka koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog akta. S tim u vezi za kazati je kako je tužiteljici omogućeno zakonito sudjelovanje u upravnom postupku, kao i da joj je omogućeno očitovati se o navodima zahtjeva za pokretanje postupka te o svim dokazima, a upravo tužiteljica u svojom iskazu pred prvostupanjskim tijelom priznala je počinjenje teške povrede službene dužnosti koja joj je zahtjevom za pokretanje postupka stavljena na teret, kada je između ostalog u svom iskazu na raspravi održanoj 29. listopada 2019. navela da se nije u cijelosti pridržavala i postupala sukladno Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama jer da u konkretnim predmetima za koje ju se tereti da doista nije išla na teren, niti da je tražila uvjerenja s obzirom da je pregledala zahtjeve za izdavanje rješenja o izvedenom stanju koji da su sadržavali sve ono što propisuje mjerodavni Zakon, kao primjerice arhitektonsku snimku izrađenu od ovlaštenog arhitekta, odnosno geodetsku snimku od ovlaštenog geodeta, što pak znači da je tužiteljica svjesno postupala protivno Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i to odredbi čl. 16. st. 1. tog Zakona koja propisuje da u svrhu utvrđivanja činjenica bitnih za donošenje rješenja o izvedenom stanju, nadležno upravno tijelo je dužno izvršiti uvid u …, odnosno u uvjerenje iz članka 15. podstavka 3. ovoga Zakona te provesti očevid na licu mjesta, a o izvršenom uvidu u … da se sastavlja službena bilješka i radi se njegov ispis koji se prilaže u spis, ujedno i da je njezino postupanje u suprotnosti s odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, kojom je propisano da je službenik dužan poslove obavljati savjesno, pridržavajući se Ustava, zakona, drugih propisa i pravila struke.

Nadalje, prvostupanjsko tijelo je u cilju utvrđenja činjenica uz postojanje kojih se veže ispunjenje bića teške povrede službene dužnosti koja je tužiteljici stavljen na teret izvelo dokaze koji su taksativno navedeni u obrazloženju prvostupanjskog rješenja na stranicama 7. i 8., s tim da je i opunomoćenik tužiteljice na održanoj raspravi pred prvostupanjskim tijelom 14. studenog 2019. u spis priložio dokaze koji se taksativno navode u obrazloženju prvostupanjskog rješenja (stranica 7.), nakon čega je nadležno tijelo upravo imajući u vidu iskaz tužiteljice i činjenice utvrđene izvedenim dokazima osnovano zaključilo da je tužiteljica počinila tešku povredu službene dužnosti iz čl. 46. st. 1. toč. 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, te nije izvodilo nikakve daljnje dokaze, u kojim okolnostima sud ne nalazi da bi iz tog razloga postupak bio nezakonito proveden, ovo stoga što prvostupanjsko tijelo nije vezano dokaznim prijedlozima kako podnositelja zahtjeva za pokretanje postupka, tako ni tužiteljice te je ovlašteno zaključiti raspravljanje uvijek kada smatra da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, pa prvostupanjsko tijelo postupajući na opisani način sasvim jasno nije počinilo nikakve procesne povrede, a to kod stanja stvari da je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno, uslijed čega se izvođenje bilo kakvih daljnjih dokaza ukazalo suvišnim i protivnim načelu ekonomičnosti postupka, sve ovo tim prije što prema podacima spisa ne proizlazi da je tužiteljica uopće predlagala izvođenje bilo kakvih daljnjih dokaza.

Stoga, sud ne nalazi da bi u provedenom  postupku bila počinjena bilo koja povreda postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporenog akta, te je ujedno za nadodati kako je iz prvostupanjskog rješenja, kao i osporenog akta potpuno jasno na temelju kojih dokaza je utvrđena teška povreda službene dužnosti iz čl. 46. st. 1. toč. 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi od strane tužiteljice pri čemu je nadležno tijelo svoju odluku donijelo na temelju brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i u njihovoj međusobnoj vezi, koje dokaze je dovelo u korelaciju s iskazom tužiteljice, nakon čega je utvrdilo tužiteljičinu odgovornost za što je dalo jasne, precizne i nedvojbene razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, u kojem smislu se tužiteljica upućuje na navode obrazloženja prvostupanjskog rješenja, s čim u vezi je za nadodati kako sud ne nalazi da bi u provedenom postupku došlo do povrede bilo kojeg od načela propisanih Zakonom o općem upravnom postupku, pa tako niti onih koje tužiteljica neutemeljeno problematizira u tužbi s obzirom da je postupak proveden zakonito kako u procesnom smislu, tako i u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, u kojem pogledu nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Što se pak tiče tužbenih navoda tužiteljice u kojima ona problematizira samu kvalifikaciju djela koje joj je stavljeno na teret, odnosno da se ne bi radilo o teškoj povredi službene dužnosti, za kazati je kako je odredbom čl. 46. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi propisano da je teška povreda službene nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanje mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprečavanja nezakonitosti (stavak 1. točka 2.), pa kod stanja stvari da je u provedenom postupku tužiteljica i sama priznala kako se nije u cijelosti pridržavala i postupala sukladno Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, odnosno da je postupala protivno odredbi čl. 16. st. 1. tog Zakona na način kako je to precizno opisala u svom iskazu na raspravi pred prvostupanjskim tijelom održanoj 29. listopada 2019., to i ovaj sud zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom radu kakvog u vidu ima odredba članka 46. stavka 1. točka 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, koji u smislu citirane odredbe predstavlja tešku povredu službene dužnosti, a za što je tužiteljica pravilno i zakonito utvrđena odgovornom od strane prvostupanjskog tijela. 

Konačno, vezano za tužbene prigovore koji se odnose na samu izrečenu kaznu koja je po tužiteljičinom mišljenju neprihvatljiva, sud nalazi daje prvostupanjsko tijelo prilikom izricanja vrste kazne za počinjenu tešku povredu službene dužnosti uzelo u obzir sve okolnosti koje su od važnosti za izricanje iste, te da je izrečena kazna primjerena kako težini samog djela, tako i osobi počinitelja, pri čemu je to tijelo vrednovalo kako olakotne, tako i otegotne okolnosti, te je izreklo kaznu za koju i ovaj sud smatra da će polučiti svrhu njezinog izricanja i to specijalne prevencije, pri čemu je odluka o sankciji jasno i precizno obrazložena u prvostupanjskom rješenju, koje obrazloženje je s pravom prihvatio i tuženik, a koje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, s tim da je za nadodati kako kazna neupitno nije prestroga posebice kada se uzme u obzir mjerodavna odredba čl. 65. st. 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojom je propisano da se za teške povrede službene dužnosti mogu izreći: 1. novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci, u mjesečnom iznosu do 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem je kazna izrečena, 2. premještaj na radno mjesto niže složenosti poslova, unutar iste stručne spreme, 3. uvjetna kazna prestanka službe, 4. prestanak službe, pa kod takvog stanja stvari nedvojbeno je da je tužiteljici izrečena jedna od najblažih kazni, koja samim time nije prestroga kada se uzmu u obzir sve okolnosti počinjenja predmetne teške povrede službene dužnosti.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 11. rujna 2020. godine

                

         S U D A C

 

Ivan Dadić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

              Za točnost otpravka- ovlašteni službenik

                      Anđelina Livaja