- 1 -              I Kž 339/2018-16

 

 

 

 

Broj: I Kž 339/2018-16

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te optuženika L. J., P. P. i Z. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 18. rujna 2017. broj K-139/06, u sjednici održanoj 11. rujna 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog P. P., branitelja optuženog L. J., odvjetnika L. A. i odvjetnika B. Š., branitelja optuženog P. P., odvjetnika J. Č. te branitelja optuženog Z. P., odvjetnika V. G.

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se žalba optuženog P. P., ukida se pobijana presuda u odnosu na tog optuženika i kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u poticanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11. opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženike L. J. i P. P. te kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisano pod točkom 6. izreke pobijane presude te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

III. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda te se:

 

Na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) protiv

 

optuženog L. J., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi

 

optuženog P. P., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

da bi:

 

5. od 31. listopada 1997. do 20. svibnja 1998. u S. optuženi L. J. kao predsjednik Nadzornog odbora i P. P. kao predsjednik Uprave A. J. B. d.d. S., ujedno kao suvlasnici po 50% dionica B. upravljali ukupnim njenim poslovanjem, prema prethodnom dogovoru i zajednički s ciljem pribavljanja sebi znatne protupravne imovinske dobiti postupili suprotno članku 252. Zakona o trgovačkim društvima te su 31. listopada 1997. zaključili četiri ugovora o prodaji kojima je A. J. B. kao prodavatelj zastupana po optuženom P. P. prodala svih 20.100 dionica još neregistriranog trgovačkog društva A. J. H. d.d. sa temeljnim kapitalom od 20.100.000,00 kuna koji predstavlja dio njene poslovne zgrade, kupcima S. K., J. R., S. P. i M. F. i to svakome po 5.025 dionica, znajući kako oni nisu stvarno zainteresirani kupci i da su pristali potpisati ugovore na traženje optuženika, pri čemu su optuženici u ugovorima o prodaji povećali ukupnu vrijednost dionica na iznos od 25.024.500,00 kuna, te su ovim kupcima sa namjenom financiranja kupnje dionica odobrili četiri namjenska kredita A. J. B. u iznosu od po 6.256.125,00 kuna, odnosno ukupno 25.024.500,00 kuna i vraćanje kredita osigurali upisom založnog prava A. J. b. na tim dionicama znajući da korisnici kredita neće otplaćivati kredite nakon čega će A. J. b. ponovno steći iste dionice sa tako povećanom vrijednosti, pa kada je 24. prosinca 1998. rješenjem Trgovačkog suda u Splitu izvršen upis A. J. H. u registar pravnih osoba i kako ni jedan od navodnih kupaca nije otplatio dospjele rate kredita, optuženici su raskinuli sva četiri Ugovora o prodaji dionica i potraživanje B. po osnovu sva četiri odobrena kredita u ukupnom iznosu od 25.024.500,00 kuna podmirili ponovnim knjiženjem dionica u poslovnim knjigama banke sada sa povećanom vrijednosti koju su optuženici kao jedini dioničari A. J. B. neosnovano prikazali kao dobit poslovanja B. za 1997. godinu, te su 26. ožujka 1998. sebi kao jedinim dioničarima isplatili navodnu dobit u iznosu od po 2.608.788,97 kuna i na temelju tako iskazane dobiti za 1997. isplatili 20. svibnja 1998. sebi predujam dobiti za 1998. godinu u iznosu od po 1.300.000,00 kuna, na koji način su optuženi L. J. i optuženi P. P. na štetu A. J. B. pribavili nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od po 3.908.778,97 kuna svaki, odnosno u ukupnom iznosu od 7.817.557,97 kuna,

 

dakle, optuženi L. J. i optuženi P. P. u gospodarskom poslovanju povrijedili dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i na taj način pribavili sebi protupravnu imovinsku korist i onome o čijim se imovinskim interesima dužni brinuti prouzročili štetu, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta,

 

pa da bi time optuženi L. J. i optuženi P. P. počinili kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-19. te nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na to djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na to djelo je bespredmetna.

 

IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalbe optuženog L. J. te optuženog Z. P. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi L. J. proglašen je krivim zbog počinjenih kaznenih djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., opisanih pod točkama 1., 2., 3. i 4. izreke presude pa mu je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. za kazneno djelo opisano u točki 1. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo opisano u točki 2. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, za kazneno djelo opisano u točki 3. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo opisano u točki 4. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, nakon čega je uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Navedenom presudom optuženi P. P. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju poticanjem iz članka 246. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11., opisanom pod točkom 3. izreke presude te je na temelju članka 246. stavka 2. i članka 37. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne ) godine i 4 (četiri) mjeseca, nakon čega mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda te je određeno da će se dio kazne zatvora na koju je osuđen u trajanju od 8 (osam) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko isti u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Tom istom presudom optuženi Z. P. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju pomaganjem iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 38. KZ/11., opisanog pod točkom 3. izreke presude te mu je na temelju članka 246. stavka 2. i članka 38. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci i zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju poticanjem iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 37. KZ/11., opisanog pod točkom 4. izreke presude te mu je na temelju članka 246. stavka 2. i članka 37. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci , nakon čega je, uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te mu je potom na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda te je određeno da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14 i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) oštećenoj A. J. B. d.d., u stečaju djelomično je dosuđen zatraženi imovinskopravni zahtjev na način da je optuženi L. J. obvezan isplatiti ukupan iznos od 5.066.337,80 kuna, od čega se iznos od 760.998,71 kunu odnosi na štetu počinjenu kaznenim djelom opisanim pod točkom 1. izreke presude, iznos od 3.332.688,13 kuna se odnosi na štetu počinjenu kaznenim djelom opisanim pod točkom 3. izreke presude, a iznos od 972.650,92 kune se odnosi na štetu počinjenu kaznenim djelom opisanim pod točkom 4. izreke presude. Oštećena A. J. B. d.d. u stečaju s imovinskopravnim zahtjevom u više zatraženom iznosu u odnosu na optuženog L. J. te s imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti u odnosu na optuženike P. P. i Z. P. upućena je u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08.-17. optuženi L. J. obvezuje se na ime troškova kaznenog postupka platiti ukupan novčani iznos od 120.314,00 kuna, optuženi P. P. na ime troškova kaznenog postupka obvezuje se platiti ukupan novčani iznos od 22.775,00 kune, a optuženi Z. P. obvezuje se na ime troškova kaznenog postupka platiti ukupan novčani iznos od 29.775,00 kuna.

 

Na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-17. optuženi L. J. i optuženi P. P. oslobođeni su optužbe da bi počinili kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., opisanim pod točkama 5., 6. i 7. izreke presude.

 

Na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08.-17. odbijena je optužba protiv optuženog L. J. da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.).

 

Na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08.-17. odbijena je optužba protiv optuženog P. P. da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11.

 

Temeljem odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka koji se odnose na oslobađajući i odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi L. J., optuženi P. P. i optuženi Z. P.

 

Državni odvjetnik se žali u odnosu na oslobađajući dio presude (točke 5., 6. i 7. izreke presude) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio presude žali se zbog odluke o kazni koje su izrečene optuženom L. J. i optuženom P. P., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u osuđujućem dijelu preinači na način da optuženom L. J. i optuženom P. P. izrekne strože kazne zatvora, a u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženi L. J. žali se putem branitelja L. A., odvjetnika, i B. Š., odvjetnika, u odnosu na osuđujući dio presude, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u tom dijelu preinači te optuženika oslobodi od optužbe odnosno podredno da istu u osuđujućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Optuženi P. P. se žali putem branitelja J. Č., odvjetnika, u odnosu na osuđujući dio presude, ne precizirajući žalbene osnove, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno podredno da istu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Optuženi Z. P. se žali putem branitelja V. G., odvjetnika, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ovog optuženika oslobodi optužbe, a ukoliko drugostupanjski sud bude smatrao da u postupanju optuženika ima elemenata kaznenih djela predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne blaža sankcija odnosno, podredno, da se pobijana presuda u odnosu na ovog optuženika ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi P. P., putem branitelja J. Č., odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika u odnosu na ovog optuženika u cijelosti odbije kao neosnovana.

 

Spis predmeta je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su optuženi P. P. i njegov branitelj, odvjetnik J. Č., branitelji optuženog L. J., odvjetnici L. A. i B. Š. te branitelj optuženog Z. P., odvjetnik V. G., dok nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženi Z. P., iako su prema potvrdi o izvršenoj dostavi uredno obaviješteni te optuženi L. J., za koga je obavijest o sjednici u dva navrata vraćena s naznakom "obaviješten nije podigao pošiljku", pri čemu spisu prileži podnesak optuženog L. J. kojim moli odgodu sjednice zbog bolesti, što, međutim nije odobreno s obzirom da su na sjednicu pristupila oba branitelja, a iz dostavljene medicinske dokumentacije ne proizlaze kao osnovani njegovi navodi o nemogućnosti pristupa na sjednicu budući da mu je mirovanje od 60 dana propisano 18. lipnja 2020., pa je u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-19. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana i to u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 6. izreke pobijane presude, a u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 5. izreke pobijane presude žalba je bespredmetna, dok je u preostalom dijelu neosnovana, žalba optuženog P. P. u cijelosti je osnovana, dok su žalbe optuženog L. J. i optuženog Z. P. u cijelosti u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, neosnovane.

 

 

Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, optuženi L. J. navodi kako prvostupanjski sud izvodi svoje zaključke koji nisu utemeljeni na dokazima koji prileže spisu i koji nisu izvedeni na raspravi, a zanemaruje dokaze koje je obrana izvela na raspravi, pri čemu navedenu tvrdnju samo općenito i paušalno iznosi ne precizirajući i ne pojašnjavajući o kojim i kakvim dokazima se konkretno radi, zbog čega se, po ocjeni suda drugog stupnja, radi o neosnovanim i neutemeljenim prigovorima ovog žalitelja u odnosu na ovu postupovnu povredu. Nadalje, ističući ovaj žalbeni prigovor u odnosu na ovu istu točku izreke pobijane presude optuženi L. J. smatra da sud svoje zaključke o krivnji ovog optuženika temelji na iskazu svjedoka S. A. (sada U.), koja je po njegovom mišljenju dala uopćen i nekonkretan iskaz o događajima kojih se uopće ne sjeća, dok je s druge strane zanemario iskaze svjedoka R. K., S. K. i B. S., smatra da se nigdje u obrazloženju presude ne navode dokazi koji se odnose na činjenicu kako je A. banka u predmetnom razdoblju imala povoljne kredite te da sporne fakture nisu bile fiktivne već stvarne i proizlazile su iz faktično odrađenih poslova, što se posebno odnosi na fakturu koja glasi na iznos od 90.000,00 USD. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeni prigovori nisu postupovne naravi i odnose se isključivo na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i osporavanje zaključaka suda prvog stupnja u odnosu na ovu točku pobijane presude pa će se isti, kao takvi, razmatrati kada će se odlučivati o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i tad će o njima biti više govora.

 

Navodeći žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, optuženi L. J. smatra da je navedena postupovna povreda počinjena iz razloga što prvostupanjski sud nije analizirao dokaze koje obrana nije mogla pribaviti jer ih je stečajna upraviteljica odbijala predati, međutim kada se ima u vidu sadržaj i suština ovakvog prigovora očigledno je da se i u tom dijelu radi o prigovorima činjenične naravi, a ne postupovnoj povredi na koju ukazuje ovaj žalitelj.

 

Nadalje ističući ovu postupovnu povredu ovaj optuženik smatra da je prvostupanjski sud neosnovano donio procesno rješenje o razdvajanju kaznenog postupka u odnosu na okrivljenike, a ne u odnosu na kaznena djela, tako da su supočinitelji već osuđeni u posebnom postupku i to prije okončanja ovog kaznenog postupka pa je u tom razdvojenom postupku, koji se vodio protiv optuženog M. B., L. J. ispitan u svojstvu svjedoka, a u postupku koji se vodi protiv optuženog L. J., M. B. je ispitan u svojstvu svjedoka. Međutim, suprotno navedenim tvrdnjama, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski sud, postupajući na navedeni način, nije počinio postupovnu povredu na koju u ovom dijelu ukazuje ovaj žalitelj. Naime, sud prvog stupnja je u konkretnoj situaciji postupio sukladno odredbi članka 26. ZKP/08.-17. te je odlučio da se kazneni postupak u odnosu na pojedina kaznena djela i pojedine optuženike, konkretno optuženog M. B., razdvoji i posebno dovrši, pri čemu nakon toga nije bilo nikakve zakonske zapreke da se u tom kaznenom postupku L. J. ispita u svojstvu svjedoka, kao što nije bilo zapreke da se potom u kaznenom postupku koji se vodio protiv optuženog L. J. M. B. ispita u svojstvu svjedoka, uz sve procesne garancije koje u tim postupcima optuženici i svjedoci imaju.

 

I na koncu nije u pravu optuženi L. J. kada tvrdi da je i u odnosu na točku 3. i 4. izreke pobijane presude počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Obrazlažući ove žalbene prigovore ovaj žalitelj smatra da u odnosu na ove točke izreke prvostupanjske presude ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, dok oni koji su dani, po mišljenju žalitelja, u suprotnosti su s dokazima koji prileže spisu i koji su izvedeni na raspravi. Smatra da prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da u inkriminiranom razdoblju optuženi L. J. nije imao status odgovorne osobe u A. b., a vezano za odobravanje kredita društvu G. zanemarena je činjenica da iz dokumentacije proizlazi kako nema govora o nikakvom nalogu na štetu A. b., a koji bi izdao ovaj optuženik. Međutim, i u ovom konkretnom slučaju sadržajno se radi o žalbenim prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa će i o njima biti više govora kada će se razmatrati ta žalbena osnova. To se isto tako odnosi i na prigovore ovog žalitelja u kojem tvrdi kako je sud prvog stupnja neosnovano odbio prijedlog obrane da se na okolnost plaćanja dionica ispitaju svjedoci B. S. i O. J., a da se na okolnost raspravne sposobnosti ovog optuženika ispita vještak dr. sc. K. R., budući da se i u ovom slučaju radi o prigovorima činjenične, a ne postupovne naravi jer se njima, u suštini, prigovara pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, nisu ostvarene postupovne povrede koje ističe optuženi L. J., a ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bile počinjene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Također nije u pravu optuženi L. J. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženi L. J. ističe da je prvostupanjski sud, u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, povrijedio kazneni zakon jer iz činjeničnog opisa proizlazi da je djelo počinjeno od strane više osoba (počinitelja i poticatelja) te se ostvaruje s više odvojenih radnji izvršenja, dok pravni opis navedenog kaznenog djela ne sadrži elemente produljenog kaznenog djela iz članka 52. KZ/11. mada bi, po mišljenju ovog žalitelja, trebao sadržavati.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima ovog optuženika treba napomenuti da se u odnosu na ovu točku izreke pobijane presude odnosno činjeničnim i zakonskim opisom te pravnom oznakom tog dijela inkriminiraju protupravne radnje koje se stavljaju na teret jedino i isključivo optuženom L. J. te se, osim njega, ne tereti niti jedna druga osoba, pa tako niti M. B., a koji se također spominje u činjeničnom opisu kao osoba na čiji je nagovor i traženje postupao optuženi L. J., vezano za podizanje spornog stambenog kredita.

 

S druge strane pogrešna je tvrdnja ovog žalitelja da je ovo kazneno djelo u činjeničnom dijelu opisano i definirano kao produljeno kazneno djelo u smislu članka 52. KZ/11., već se radi o jednoj povezanoj kriminalnoj aktivnosti ovog optuženika.

 

Također nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude nastupila zastara kaznenog progona pa da je stoga počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 3. ZKP/08.-17. obzirom da zastara počinje teći od posljednje poduzete radnje.

 

Naime, izmijenjenom optužnicom od 16. svibnja 2017. optuženom L. J. stavlja se na teret kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a inkriminira mu se vremensko razdoblje od 21. ožujka 1995. do 29. svibnja 2000. iz čega proizlazi kako je djelo dovršeno istekom zadnjeg dana vremenski optuženog razdoblja. Kako u smislu odredbe članka 81. stavka 1. KZ/11. za ovo kazneno djelo zastara kaznenog progona nastupa protekom roka od dvadeset godina, a s obzirom da je u međuvremenu donesena i prvostupanjska presuda, to se onda u ovom konkretnom slučaju, vezano za zastarne rokove, primjenjuje odredba članka 81. stavka 3. KZ/11. koja propisuje da se rokovi iz stavka 1. toga članka produljuju za dvije godine, iz čega se onda pravilnim tumačenjem navedene odredbe nedvojbeno može zaključiti da bi u odnosu na optuženo kazneno djelo zastara kaznenog progona nastupila tek s danom 29. svibnja 2022.

 

Zbog svega iznijetog nisu počinjene povrede kaznenog zakona na koje ukazuje ovaj žalitelj.

 

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude nisu u pravu optuženi L. J. i optuženi Z. P. kada tvrde da je činjenično stanje, u odnosu na točke 1., 2., 3. i 4. izreke, pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer suprotno takvim tvrdnjama ovih žalitelja činjenično stanje je u odnosu na ove optuženike i ova kaznena djela na pravilan način i u potpunosti utvrđeno, dok je s druge strane u pravu optuženi P. P. kada smatra da je činjenično stanje u odnosu na njega i kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 37. KZ/11., opisano u točki 3. izreke, pogrešno utvrđeno.

 

Naime, pobijanom presudom je na temelju sveobuhvatne i pravilne analize i ocjene provedenih dokaza, koji su kao takvi navedeni, analizirani i vrednovani u razlozima pobijane presude, prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenih djela od strane optuženog L. J., a kako je to opisano u činjeničnom djelu pod točkama 1., 2., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude.

 

Suprotno tvrdnjama ovog žalitelja prvostupanjski sud svoje zaključke, u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, ne temelji isključivo i u pretežitom dijelu na iskazu svjedoka S. A. (sada U.) jer iz razloga pobijane presude koji se odnose na ove inkriminacije nedvojbeno proizlazi kako je sud prvog stupnja odlučne činjenice utvrdio ne samo na iskazu ovog svjedoka, već i na temelju iskaza drugih ispitanih svjedoka koji o ovim inkriminacijama imaju osobnih odnosno neposrednih saznanja kao što su I. F. (predsjednik Uprave b. od 5. listopada 1999. do 30. ožujka 2000.), F. G. (član Uprave B. od svibnja 1998. do listopada 1999.), B. S. (direktor društva A. J. H., dalje: A.), M. P. i S. K. te na temelju nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije iz instituta u Z. i S. K., pri čemu ovi ispitani svjedoci te nalazi i mišljenja vještaka u bitnim dijelovima potvrđuju iskaz svjedoka S. A. (sada U.), a koja je u inkriminiranom razdoblju za točku 1. izreke radila kao tajnica optuženog L. J.

 

U odnosu na odlučnu činjenicu odnosno radi li se u konkretnom slučaju o fiktivnim ili stvarno realiziranim poslovima i ispostavljenim računima, koje su banci ispostavili B. S. i M. P. u korist tvrtke P. svjedok S. A. (sada U.) je na potpuno jasan, nedvosmislen i decidiran način izjavila kako joj je upravo optuženi L. J. donosio tekst računa koji je bio napisan na hrvatskom jeziku, kako bi ga ona prevela na engleski jezik te bi joj tom prilikom napomenuo da samo treba promijeniti pojedine novčane iznose u računu. Tvrdi da je na taj način sačinila više takvih računa u kojima je mijenjala samo novčane iznose i datume. Pri tome je osobito važan i vjerodostojan dio njezinog iskaza, kako to pravilno konstatira i sud prvog stupnja, u kojem ona precizira i pojašnjava kako uz navedene račune nikada nije bila priložena bilo kakva popratna poslovna dokumentacija i zbog toga se nije moglo, na potpuno nedvojben način, razabrati radi li se u konkretnom slučaju o stvarno obavljenim poslovima, budući da se zbog navedenog nedostatka nije moglo vidjeti na temelju čega i po kojem osnovu su ovi računi ispostavljeni.

 

Kada se s druge strane ima u vidu činjenica, koju također s pravom ističe i sud prvog stupnja, da ovakve tvrdnje svjedoka S. A. (sada U.) u potpunosti i u bitnim dijelovima potvrđuju i svjedoci B. S. i M. P., kao potpisnici i podnositelji navedenih spornih računa te vještaci za knjigovodstvo i financije, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju doista radi o fiktivnim računima, iza kojih ne stoje stvarno realizirani poslovi.

 

Naime, svjedoci B. S. i M. P. u svojim iskazima potvrđuju da je upravo optuženi L. J., preko njegove tajnice, tražio od njih da potpišu račune koje je ona izradila te da uz navedene račune nije bila dostavljena nikakva popratna poslovna dokumentacija koja bi ukazivala na to o kojem konkretnom poslovnom odnosu se radilo. S druge strane i vještaci instituta u Z. u nalazu i mišljenju također potvrđuju da je prilikom kontrole i likvidacije navedenih računa u banci, a prije isplate, bilo učinjenih propusta koji su bili u suprotnosti s tada važećim knjigovodstveno-financijskim propisima. U tom pogledu vještaci navode kako je svaki račun ispostavljen od strane P. u A. banci morao biti prekontroliran i likvidiran od strane osobe koja nije bila ovlaštena za raspolaganje sredstvima na žiro-računu platitelja, a u ovom konkretnom slučaju upravo je optuženi L. J., iako na to nije imao pravo i za tako nešto nije bio ovlašten, odobrio plaćanje na teret banke, iz čega sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je isti, postupajući na opisani način, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa banke i na taj način drugoj pravnoj osobi, tj. P. pribavio znatnu imovinsku korist, a banci, o čijim se interesima bio dužan brinuti, prouzročio znatnu imovinsku štetu. Stoga, a kako je i po ocjeni drugostupanjskog suda u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, činjenično stanje pravilno i u potpunosti utvrđeno to je prvostupanjski sud s pravom odbio prijedlog optuženog L. J. da se na okolnost stvarnog poslovnog odnosa između društva P. i A. banke ispitaju predloženi svjedoci jer za to nije bilo stvarnih, a niti pravnih razloga.

 

Također nije u pravu optuženi L. J. kada smatra da je i u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

Naime, neosnovano ovaj optuženik tvrdi kako niti jedan od ispitanih svjedoka, koji su obavljali najodgovornije poslove u A. banci, ne tereti ovog optuženika za odobravanje stambenog kredita M. B. odnosno za otpis dospjelih kamata za odobreni kredit.

 

Što se tiče okolnosti koje se odnose na odobravanje ovog stambenog kredita iz razloga pobijane presude, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, proizlazi kako je sud prvog stupnja svoje zaključke u pogledu kaznene odgovornosti optuženog L. J. temeljio na iskazima brojnih svjedoka koji su o tim okolnostima imali neposrednih i osobnih saznanja. P. se to odnosi na svjedoka M. B., korisnika navedenog kredita, koji je na potpuno jasan, uvjerljiv, decidiran i vjerodostojan način naveo kako je on ovom optuženiku pozajmio iznos od 200.000,00 tadašnjih DEM, kao fizičkoj osobi, pa mu je nakon toga isti, ovim odobrenim kreditom, ustvari vraćao navedenu novčanu pozajmicu, a zbog čega on, po osnovi navedenog kredita, nikada nije izvršio bilo kakvu uplatu prema A. b. Da je upravo optuženi L. J. imao odlučujuću i presudnu ulogu prilikom odobravanja ovog kredita, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, proizlazi iz iskaza svjedoka I. M., koji je u to vrijeme bio direktor podružnice A. b. u Z., a koja je taj kredit i odobrila. I on na potpuno jasan i nedvosmislen način ističe kako, vezano za odobravanje tog kredita, nije bila potrebna prethodna konzultacija s Upravom banke, s obzirom da je korisnik kredita taj dan došao u poslovnicu zajedno s optuženim L. J., koji je u to vrijeme bio predsjednik Nadzornog odbora banke i 50%-tni vlasnik, rekavši mu da taj kredit treba odobriti, a što je za njega, u takvoj situaciji, bio nalog koji je trebalo izvršiti, a ujedno i jamstvo da će kredit biti vraćen, zbog čega nije niti tražio pisano odobrenje kreditnog odbora i Nadzornog odbora. Pri tome je osobito značajan dio njegovog iskaza iz kojeg proizlazi da do 31. prosinca 1995., kada je napustio navedenu podružnicu, u istu nisu vraćeni potpisani ugovori s ovjerenim potpisom korisnika kredita, nisu poduzete radnje za upis hipoteke na navedenoj nekretnini, niti je uplaćena prva rata, što također ukazuje na osnovan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o kreditu koji nije bio odobren i zaključen na, do tada, uobičajeni način kao i svi drugi krediti. Ovakve navode ovog svjedoka u cijelosti potvrđuje i svjedok M. Š., stečajna upraviteljica A. b., koja je navela kako do 15. svibnja 2002., kada je bio otvoren stečajni postupak, uopće nije bio pokrenut postupak za upis hipoteke na navedenoj nekretnini, niti je pokrenut postupak za prinudnu naplatu izdane mjenice. Isto tako, a u odnosu na ove okolnosti, identično iskazuje i svjedok P. T., koji je od 4. ožujka 1997. do 15. studenog 1999. bio direktor pravne službe, navodeći kako su u banci koncem 1998. odnosno početkom 1999. imali problema s neurednim otplatama kredita pa kada su došli do kredita M. B. tada im je upravo optuženi L. J., jedan od suvlasnika banke i osoba za koju se držalo da ju uvijek treba poslušati, rekao da mu ne šalju opomene ili tužbe zbog neplaćanja kredita jer da će on to s njime srediti.

 

Stoga, a imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i zaključio da je upravo optuženi L. J., suprotno žalbenim navodima, osobno i direktno bio involviran u odobravanje stambenog kredita M. B., mimo dotadašnje uobičajene i propisane procedure banke za odobravanje takvih vrsta kredita, bez provjere kreditne sposobnosti podnositelja zahtjeva za kredit i bez odgovarajućeg osiguranja odobrenog kredita u vidu upisa hipoteke te se potom i osobno angažirao kako se korisniku kredita, bez obzira što nije uplaćivao rate kredita, ne bi slale opomene odnosno ne bi podnosile tužbe radi naplate kredita. Kada se pri tome ima u vidu i činjenica da korisnik kredita, do pokretanja stečajnog postupka, nije poduzeo niti jednu radnju u cilju otplate odobrenog kredita te kad se ima u vidu i iskaz svjedoka N. K., koji je od veljače 2000. bio član Nadzornog odbora banke, a koji je izjavio kako na sjednicama Nadzornog odbora nikada nisu razgovarali, niti su bilo kada donijeli odluku o otpisu dospjelih kamata po navedenom kreditu, tada je također ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženi L. J., potpuno neosnovano i na štetu banke, sam donio predmetnu odluku (otpis dospjelih kamata), iako za tako nešto uopće nije bilo uvjeta, niti je za tako nešto bio ovlašten.

 

I u odnosu na Ugovor o pružanju marketinških usluga, zaključen između M. B. i A. banke od 3. listopada 1999., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i zaključio, na temelju iskaza svjedoka I. F. (predsjednika Uprave A. banke od 5. listopada 1999. do 31. ožujka 2000.) i M. K. (člana Uprave A. banke od 4. listopada 1999.), kako se radi o ugovoru fiktivne naravi te kako je isti zaključen isključivo i jedino s namjerom kako bi se na taj način neosnovano kompenziralo potraživanje banke prema M. B. za dospjele rate stambenog kredita, pri čemu je, također, pravilno utvrđeno da je i navedeni ugovor zaključen protivno dotadašnjoj i uobičajenoj praksi i pravilima banke, zbog čega je realizacija navedenog ugovora naknadno i stornirana, a što je sve potvrđeno i nalazima i mišljenjima vještaka za knjigovodstvo i financije iz instituta u Z. i vještaka S. K., koji je, uz navedeno, u svome nalazu i mišljenju nedvojbeno utvrdio kako se na navedenom ugovoru niti ne nalazi potpis koji bi stvarno pripadao M. B.

 

Stoga su, i po ocjeni suda drugog stupnja, i ove odlučne činjenice koje se odnose na zaključivanje ugovora o stambenom kreditu i otpisu kamata za dospjele rate, nasuprot tvrdnjama ovog žalitelja, u potpunosti i na pravilan način utvrđene.

 

Također nije u pravu ovaj žalitelj kada, ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je samo M. B., kao fizičkoj osobi, u navedenoj poslovnici bio odobren stambeni kredit jer su krediti odobravani i drugim osobama.

 

Naime, ovu okolnost kao odlučnu činjenicu sud prvog stupnja je na potpuno jasan, određen i pravilan način utvrdio prvenstveno iz iskaza svjedoka I. M., a koji je u inkriminiranom razdoblju bio direktor podružnice banke u kojoj je ovaj sporni stambeni kredit bio i odobren. Iz njegovog iskaza nedvosmisleno proizlazi da je to bio jedini ugovor o stambenom kreditu koji je bio zaključen i odobren fizičkoj osobi, za vrijeme dok je on bio direktor navedene podružnice. Kada se imaju u vidu okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja ovog ugovora o kreditu, a o čemu je prethodno već bilo govora, te kad se ima u vidu činjenica da se radi o nepristranoj i nezainteresiranoj osobi tada je, i po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je takvo postupanje kod ovog kredita bilo iznimka od uobičajenog postupanja, a ne pravilo. Stoga je iskaz ovog svjedoka s pravom prihvaćen kao uvjerljiv i vjerodostojan jer je on, kao direktor i odgovorna osoba navedene poslovnice, zasigurno bio upoznat s poslovanjem poslovnice na čijem čelu se nalazio i da je bilo još takvih ugovora kao što je ovaj sigurno bi se toga sjetio i ne bi imao niti jednog razloga o tome ne iskazivati, a da se tako nešto doista i dogodilo, kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj.

 

I na koncu, a u odnosu na ove žalbene razloge i ovu točku pobijane presude, neosnovano optuženi L. J. ističe kako u tom inkriminiranom razdoblju (od 21. ožujka 1995. do 29. svibnja 2000.) nije imao status odgovorne osobe te da je i u tom dijelu činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

Naime, točno je da on u tom razdoblju nije bio član Uprave banke, već je bio član Nadzornog odbora i jedan od dvojce suvlasnika banke. Kada se, međutim, ima u vidu iskaz svjedoka P. T., direktora pravne službe u banci, da je ovaj optuženik u tom razdoblju bio osoba za koju se držalo da ju treba uvijek poslušati te iskaz svjedoka F. G., tadašnjeg člana Uprave banke, da se optuženi L. J., zbog teške situacije u banci, direktno miješao u operativno poslovanje i vođenje banke, tada je evidentno da, iako se u formalno-pravnom pogledu, sukladno aktima banke, nije radilo o odgovornoj osobi, radilo se o osobi koja je faktično i u svakodnevnom poslovanju bila direktno uključena u vođenje operativnog poslovanja banke pa je kao takav bio stvarno odnosno faktično u poziciji odgovorne osobe u navedenoj banci, bez obzira na to kakav mu je u tom trenutku bio formalno-pravni status.

 

Navedena okolnost, kao odlučna činjenica, od strane prvostupanjskog suda, kao takva, utvrđena je i u odnosu na točku 4. izreke pobijane presude, pa stoga niti u tom dijelu nisu osnovani prigovori optuženog L. J. da, vezano za odobravanje kredita društvu G., nije imao status odgovorne osobe. To tim više što se u odnosu na ovu inkriminaciju optuženi L. J. niti ne tereti da je postupao kao odgovorna osoba u svojstvu predsjednika Uprave banke, već da je postupao kao predsjednik Nadzornog odbora banke i većinski vlasnik navedene banke uslijed čega je, temeljem tih i takvih svojstava, sudjelovao u faktičnom upravljanju i operativnom vođenju banke, a što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Isto tako, a u odnosu na ovu točku izreke pobijane presude, neosnovan je prigovor ovog optuženika kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio i zaključio da ne postoji kreditni odnos između A. banke i društva G., temeljem kojeg je nalogom od 13. srpnja 2000. navedenom društvu isplaćen iznos od 972.650,00 kuna, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom, a ne stvarnom kreditnom odnosu.

 

Naime, iz obrane optuženog Z. P., a koja u svojoj suštini predstavlja priznanje inkriminacija koje se njemu stavljaju na teret u odnosu na točku 4. izreke pobijane presude, proizlazi da je Porezna uprava prilikom vršenja poreznog nadzora u društvu G., gdje je on imao status odgovorne osobe, utvrdila nepravilnosti u vezi izlaznog računa navedenog društva od 27. studenog 1998. izdanog prema A. banci na iznos od 3.332.668,13 kuna, zbog čega je tom društvu naknadno obračunat PDV u iznosu od 600.976,55 kuna i porez na dobit u iznosu od 972.046,78 kuna, dakle gotovo identičan iznos kao što iznosila uplata koja je izvršena od strane banke navedenom društvu (972.650,92 kuna).

 

Stoga, a imajući u vidu ovakvu obranu optuženog Z. P., a s druge strane iskaz svjedoka M. A., koji je provodio nadzor nad poslovanjem A. banke i koji je izjavio kako je tim povodom i dodatnom provjerom u društvu G., u odnosu na ovaj račun koji je plaćen po osnovi kredita, utvrdio kako isti uopće nije bio evidentiran u poslovnim knjigama navedenog društva, da za isti nije bio obračunat i plaćen PDV, a plaćen je asignacijom kojom je društvo G. steklo dionice C. od I. S. te kada se uz to ima u vidu i nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije S. K., a iz kojeg proizlazi da se sporni ugovor o kreditu ne nalazi u spisu predmeta odnosno pribavljenoj i izuzetoj poslovnoj dokumentaciji, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se ova uplata banke prema društvu G. ne odnosi na uspostavljeni kreditni odnos, već se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom računu na iznos od 972.650,92 kuna jer isti nije rezultat stvarnih poslovnih odnosa između navedenog društva i A. banke, a kako bi se na taj način opravdalo prethodno postupanje optuženog L. J. u odnosu na stjecanje dionica društva C. (točka 3. izreke pobijane presude).

 

Slijedom navedenog, a u odnosu na ove i ovako utvrđene odlučne činjenice, činjenično stanje je, po ocjeni suda drugog stupnja, u tom dijelu pravilno i u potpunosti utvrđeno pa je prvostupanjski sud s pravom odbio dokazni prijedlog ovog optuženika da se na okolnost plaćanja i kupovine dionica C. ispitaju svjedoci B. S. i O. J. kao odugovlačeći dokazni prijedlog.

 

Također nije u pravu niti optuženi Z. P. kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na njega i točke 3. i 4. izreke pobijane presude pogrešno utvrđeno. Argumentirajući žalbene razloge u odnosu na točku 3. izreke pobijane presude smatra da nije dokazano da bi on na traženje optuženog L. J. istome predao nepopunjeni račun društva G., kako bi mu na taj način pomogao u kupnji dionica tvrtke C., budući da on nije mogao znati što će pisati na tom računu kada je naknadno ispunjavan.

 

Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama ovog optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je on od samog početka inkriminiranog događaja bio upoznat s planom i namjerama optuženog L. J. da bez stvarnog plaćanja pribavi dionice tvrtke C. te da mu je upravo s tim ciljem i dao neispunjeni račun svoga trgovačkog društva. U tom pogledu prvenstveno treba napomenuti da je optuženi Z. P. kao dugogodišnji i iskusni poduzetnik morao znati da se u poslovnim odnosima između trgovačkih društava ne izdaju nepopunjeni, tzv. bianco računi, bez obzira o kakvim se odnosima povjerenja između odgovornih osoba tih društava radi. Kada se uz navedenu okolnost ima u vidu činjenica, koja proizlazi iz pročitane dokumentacije društva G. te iz iskaza svjedoka M. A., inspektora Porezne uprave koji je provodio nadzor nad poslovanjem A. banke, a u okviru kojega je vršio kontrolu i u knjigovodstvu društva G. i koji je tom prigodom utvrdio da navedeni račun nije bio proknjižen u knjigovodstvu društva G., da isti nije bio niti evidentiran u poslovnim knjigama navedenog društva, kao niti Ugovor o asignaciji, da u imovinu navedenog društva nisu unesene kupljene dionice tvrtke C., već su iste nakon kupovine besplatno ustupljene trećoj osobi (M. P.), a koji je potom te iste dionice besplatno ustupio optuženom L. J., tada je potpuno pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je ovakvim postupanjem optuženi Z. P. svjesno i s namjerom pomogao optuženom L. J. u protupravnom stjecanju znatne imovinske koristi, vezano za stjecanje navedenih dionica, to tim više što su sve ove činjenice kao takve u cijelosti potvrđene i provedenim vještačenjima po vještacima za knjigovodstvo i financije iz instituta u Z. i S. K.

 

I u odnosu na točku 4. izreke pobijane presude činjenično stanje je u odnosu na ovog optuženika, protivno njegovim žalbenim navodima, pravilno utvrđeno. Naime, u odnosu na ove inkriminacije prvenstveno treba napomenuti kako je optuženi Z. P. u svojoj obrani praktično priznao i na potpuno jasan i određen način opisao kako je od optuženog L. J. osobno zatražio da isti izvrši uplatu na žiro-račun društva G. u iznosu od 972.650,92 kune, a kako bi to društvo s navedenim novčanim iznosom izmirilo svoju poreznu obvezu, i to nakon što je Porezna uprava prilikom poreznog nadzora utvrdila nepravilnosti u vezi neplaćanja poreza na fiktivni račun iz točke 3. izreke pobijane presude. Kako je ovakvo nedvosmisleno priznanje optuženog Z. P. potvrđeno i pročitanom poslovnom dokumentacijom, iskazom svjedoka M. A. te suglasnim nalazima i mišljenjima vještaka za knjigovodstvo i financije, tada je i u odnosu na ove inkriminacije potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako su optuženi L. J. i optuženi Z. P. postupali zajednički i na temelju prethodno postignutog dogovora. Upravo uslijed navedenog dogovora optuženi L. J. je, znajući o čemu se radi, postupajući na traženje i nagovor optuženog Z. P. izvršio spornu uplatu u iznosu od 972.650,92 kune na žiro- račun društva G., navodeći kao svrhu uplate „plaćanje po osnovi kredita“, iako je obojci optuženika bilo više nego jasno da između banke i navedenog društva u tom trenutku nije bilo nikakvih kreditnih aranžmana. Stoga je u konkretnom slučaju, kod takvog stanja stvari, potpuno irelevantna tvrdnja optuženog Z. P. da su on i društvo G. zbog evidentiranih propusta prekršajno sankcionirani zbog prekršaja iz članka 8. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te da zbog navedenog ne može biti istovremeno i kazneno sankcioniran jer se prekršajna kazna odnosi na povrede poreznih propisa zbog neplaćanja poreza na dodanu vrijednost, dok se kazneno-pravna odgovornost odnosi na neosnovano i protuzakonito plaćanje računa od strane A. banke prema društvu G., iza kojega ne stoji nikakav stvarni poslovni odnosno kreditni odnos, a upravo s ciljem da se društvu G. pribavi znatna nepripadna imovinska korist, a na štetu navedene banke. Dakle, radi se o potpuno drugačijim inkriminacijama i različitim zaštitnim objektima zbog čega je, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, potpuno neosnovana i pogrešna tvrdnja ovog optuženika da se u konkretnom slučaju radi o potpuno identičnim pravnim situacijama.

 

Budući da optuženi L. J. i Z. P. nisu doveli u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu odlučnih činjenica u odnosu na točke 1., 2., 3. i 4. izreke pobijane presude, to njihove žalbe izjavljene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nisu osnovane.

 

Međutim, protivno žalbama optuženih L. J. i Z. P. u pravu je optuženi P. P. kada u žalbi ističe da je pobijana presuda u točki 3. izreke u odnosu na njega i kazneno djelo koje mu se stavlja na teret „pogrešna“ (neosnovana) te da utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda ne proizlaze iz provedenih dokaza.

 

Obrazlažući žalbene navode koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj žalitelj s pravom navodi da je tijekom dokaznog postupka, na temelju nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije S. K., nedvojbeno utvrđeno kako je po nalogu Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) A. banka poništila postupak dokapitalizacije koji je proveden temeljem otkupa dionica društva C., nakon čega je optuženom L. J. izvršen povrat uplaćenog novca, dok optuženom P. P. povrat novca nikada nije izvršen, pri čemu su oba optuženika ostali bez dionica koje su pribavili u tom postupku dokapitalizacije. Kada se pri tome ima u vidu i okolnost koja proizlazi iz obrane optuženog P. P., a koja drugim provedenim dokazima nije dovedena u sumnju, da je u tom procesu dokapitalizacije društvo G. dionice steklo od I. S. (zapravo od optuženog P. P.), nakon čega je isto 21. prosinca 1998. bez ikakve naknade tako stečene dionice ustupilo pok. M. P. te je on potom 8. listopada 2000. svih 100% dionica ustupio optuženom L. J., također bez bilo kakve naknade, tada ovaj optuženik s pravom postavlja pitanje u čemu se onda sastoji interes i motiv optuženog P. P. da drugome pribavlja korist na način da ovaj stekne stopostotno vlasništvo dionica te kako i na koji način odnosno kojim konkretnim radnjama je upravo optuženi P. P. kod optuženog L. J. stvorio ili učvrstio odluku da ovaj stekne vlasništvo dionica bez bilo kakvog plaćanja. U tom pogledu optuženi P. P. potpuno ispravno zaključuje kako zainteresiranost za sudbinu vlastitog paketa dionica, sama po sebi, nije i ne može predstavljati osnovu za zaključivanje suda prvog stupnja da on na taj način, ustvari, potiče optuženog L. J. na stjecanje predmetnih dionica bez bilo kakvog plaćanja, to tim više što niti jednom poduzetom radnjom nije imao bilo kakve direktne koristi za sebe. Stoga se, u ovom trenutku, opravdano postavlja pitanje je li optuženi L. J. sve ove radnje, koje se navode u činjeničnom opisu točke 3. izreke pobijane presude, poduzeo samostalno i neovisno o optuženom P. P., odnosno bez bilo kakvog njegovog doprinosa ili poticaja, a kako bi na taj način sebi, na štetu banke, pribavio znatnu nepripadnu imovinsku korist. U tom smislu, kako to s pravom prigovara optuženi P. P., razlozi koji su u pobijanoj presudi dani u odnosu na ove odlučne činjenice nisu dani na dovoljno precizan, jasan i određen način te, barem za sada, nije na dovoljno nedvosmisleni način utvrđeno kakva je u svemu tome bila uloga optuženog P. P. u postupku stjecanja dionica od strane optuženog L. J. i je li ga on doista nekom svojom radnjom ili aktivnosti te nekim svojim konkretnim postupkom na bilo koji način potaknuo na stjecanje stopostotnog vlasništva dionica bez ikakvog plaćanja. To osobito stoga što i iz obrane optuženog Z. P., koja također nije dovedena u sumnju drugim provedenim dokazima, nedvosmisleno proizlazi kako se on, u odnosu na ovaj poslovni odnos i otkup dionica, u svemu dogovarao samo i isključivo s optuženim L. J., postupao je jedino i isključivo po njegovim uputama i niti u jednom trenutku o tome nije razgovarao niti se dogovarao s optuženim P. P. Stoga ovaj žalitelj, na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, osnovano postavlja pitanje na temelju čega i kojih utvrđenih činjenica je prvostupanjski sud utvrdio te na temelju kojih dokaza je zaključio kako je u konkretnom slučaju optuženi P. P. potaknuo optuženog L. J. na počinjenje ovog kaznenog djela, zbog čega je činjenično stanje u odnosu na optuženog P. P. i kazneno djelo koje se njemu stavlja na teret, barem za sada, pogrešno utvrđeno.

 

U ponovljenom postupku, u odnosu na ovaj ukinuti dio pobijane presude, sud prvog stupnja provest će sve već provedene dokaze, po potrebi provest će i druge dokaze za koje se ukaže potreba te će ponovno dati ocjenu svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, dovest će ih u međusobnu vezu te će na temelju svega tako utvrđenog donijeti zaključke koje će potom valjano i obrazložiti.

 

S obzirom da je optuženi P. P., u odnosu na njega i kazneno djelo koje mu se stavlja na teret pod točkom 3. izreke pobijane presude, doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica to je njegova žalba izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točke 5., 6. i 7. izreke pobijane presude (oslobađajući dio prvostupanjske presude) državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica u odnosu na optužene L. J. i P. P. i kaznena djela koja ima se stavljaju na teret izveo pogrešne zaključke zbog čega ih je neosnovano oslobodio optužbe.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., ovaj sud, kao drugostupanjski, utvrdio je povredu kaznenog zakona na štetu optuženog L. J. i P. P. jer je, u međuvremenu, nastupila zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz točke 5. izreke pobijane presude.

 

Naime, kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na način kako su to optužnicom stavljena na teret ovim optuženicima, ostvarena su u razdoblju od 31. listopada 1997. do 20. svibnja 1998., a za navedena kaznena djela propisana je kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Stoga, sukladno članku 81. stavku 1. KZ/11., za ovo kazneno djelo kazneni progon zastarijeva nakon proteka dvadeset godina, a s obzirom na navedeno vrijeme počinjenja kaznenih djela zastara kaznenog progona bi nastupila 20. svibnja 2018. Međutim, kako je u međuvremenu tj., 18. rujna 2017. odnosno prije nastupanja zastare kaznenog progona, donesena prvostupanjska presuda, to je sukladno članku 81. stavku 3. KZ/11. zastara kaznenog progona produljena za još dvije godine te je s obzirom na sve navedeno ona nastupila protekom 20. svibnja 2020.

 

S obzirom na to da je za ova kaznena djela i ove optuženike prije održavanje sjednice drugostupanjskog vijeća nastupila zastara kaznenog progona trebalo je, na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08.-19., odlučiti kao u točki III. izreke, a primjenom članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika u odnosu na ovo kazneno djelo pali su na teret proračunskih sredstava. Uslijed ovakve odluke žalba državnog odvjetnika, u odnosu na ova kaznena djela i ove optuženike (točka 5. izreke pobijane presude), je postala bespredmetna.

 

S druge strane u pravu je državni odvjetnik kada, u odnosu na optužene Luku Jerića i Peru Perišića i kaznena djela opisana u točki 6. izreke pobijane presude, ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

Naime, osnovano državni odvjetnik prigovara kako je u pobijanoj presudi, u odnosu na inkriminacije koje se pod navedenom točkom stavljaju na teret ovim optuženicima, izostala sveobuhvatna i detaljna analiza iskaza svjedoka A. B., koji je u to vrijeme bio član Uprave A. banke i I. F., predsjednika Uprave A. banke od listopada 1999. do ožujka 2000. Pri tome državni odvjetnik s pravom smatra kako je prvostupanjski sud s više pažnje trebao analizirati iskaz svjedoka A. B. koji je bio decidiran u tvrdnji kako je u razgovoru između njega i optuženih L. J. i P. P. u prvoj varijanti bila dogovorena sporna dokapitalizacija na način da se 48% dionica proda stranim bankama, a što nikada nije bilo učinjeno zbog čega je, po njegovom mišljenju, ovakva dokapitalizacija koju su proveli u djelo ovi optuženici u suštini fiktivna. Navedene tvrdnje ovog svjedoka u bitnome potvrđuje i svjedok I. F. navodeći kako je u to vrijeme banka otežano održavala likvidnost zbog čega je on inzistirao da se pronađe strani strateški partner, a o čemu u pobijanoj presudi također nema niti riječi, a niti su iskazi ovih svjedoka analizirani i potom dovedeni u korelaciju sa drugim provedenim dokazima u odnosu na ove inkriminacije.

 

Isto tako u pravu je državni odvjetnik kada u odnosu na ovu točku izreke pobijane presude ističe da je, barem za sada, preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije (instituta u Z. i S. K.) proizlazi kako radnjama ovih optuženika, kako je to činjenično opisano pod točkom 6. izreke pobijane presude, nije počinjena nikakva šteta A. banci odnosno da postupajući na navedeni način optuženici nisu pribavili imovinsku korist s osnova provedene dokapitalizacije, budući da u konkretnom slučaju nije promijenjena vlasnička struktura u korist jednog ili određenog broja dioničara.

 

Naime, iz provedenog dokaznog postupka, a osobito nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije, utvrđeno je nekoliko nedvojbenih činjenica kao što je okolnost da je A. banka u tom razdoblju imala oročeno tadašnjih 10.000.000 DEM depozita kod N. Lj. b. M. i L. b. F., a ti depoziti su bili formirani upravo iz štednih uloga građana i deviznih sredstava trgovačkih društava komitenata A. banke te da su optuženici kao suvlasnici navedene banke ovaj oročeni depozit neosnovano založili i on im je u cijelosti poslužio kao kolateral za vraćanje privatnog kredita koji je kao takav bio odobren društvu P., a u kojem su oni također bili jedini suvlasnici. Kada nadalje iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ovi optuženici nisu tražili stranog strateškog partnera, a niti su dionice ponudili na slobodnom tržištu, te kada se imaju u vidu iskazi ranije navedenih svjedoka koji o ovome imaju neposrednih i direktnih saznanja, a koji potvrđuju da je prvotno to bio cilj, tada se opravdano postavlja pitanje jesu li optuženici, postupajući na opisani način, djelovali u maniri savjesnog i odgovornog gospodarstvenika, štiteći u potpunosti interese A. banke odnosno jesu li u konkretnoj situaciji postupali na štetu navedene banke odnosno na štetu građana i trgovačkih društava koji su kao komitenti, po načelu povjerenja u bankarski sustav, držali svoja depozitna sredstva u toj istoj banci te jesu li na opisani način oštetili banku, ali posredno i njih kao komitente navedene banke. To tim više što iz tih istih nalaza i mišljenja proizlazi kako tvrtka P., kao „off shore“ tvrtka, nije imala potreban bonitet za odobravanje kredita, kredit je bio odobren isključivo zbog danog jamstva A. banke u vidu depozita te banke, pri čemu je tvrtka P. od odobrenog kredita podmirila samo iznos od tadašnjih 2.500.000,00 DEM LHB banci F., dok ostatak od tadašnjih 2.500.000,00 DEM navedenoj banci i 5.000.000,00 DEM N. Lj. B. M. nikada nije bio otplaćen od korisnika kredita, pa su ove dvije banke nakon toga svoja dospjela potraživanja naplatile iz založenih depozita banke odnosno drugim riječima od sredstava komitenata banke, uslijed čega je, po mišljenju vještaka, nastupila šteta za A. banku jer je zbog navedenih transakcija izgubila kapital od tadašnjih 7.500.000,00 DEM deviznih depozita, a koje okolnosti u pobijanoj presudi nisu u dovoljnoj mjeri analizirane niti su dovedene u vezu s iskazima ranije navedenih svjedoka pa kao takvi cijenjeni, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti.

 

U ponovljenom postupku, i u odnosu na ovaj dio ukinute presude, sud prvog stupnja postupit će na istovjetan način kao što mu je naloženo i u odnosu na točku 3. izreke pobijane presude, a koja je također, po žalbi optuženog P. P., ukinuta.

 

Kako je državni odvjetnik doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na točku 6. izreke pobijane presude to je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana.

 

Međutim, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da je činjenično stanje, u odnosu na točku 7. izreke pobijane presude, pogrešno utvrđeno s obzirom da se prvostupanjski sud u tom dijelu nije osvrnuo niti je analizirao iskaze ispitanih svjedoka M. K., Z. M., D. M. i M. G., jer se radi o osobama koje su svjedočile o nevažnim i nebitnim okolnostima i isti nisu iskazivali o odlučnim činjenicama pa stoga sud prvog stupnja tako dane iskaze s pravom nije detaljno analizirao i cijenio u kontekstu analize dokaznog postupka.

 

U odnosu na ostale žalbene razloge, a koji se odnose na ovu točku oslobađajućeg dijela pobijane presude, nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

U pravu je prvostupanjski sud kada u pobijanoj presudi, u odnosu na transakcije koje su opisane u činjeničnom opisu pod točkom 7. izreke, navodi da na temelju provedenih dokaza, a osobito nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije nije utvrđeno da bi uslijed inkriminiranih radnji optuženih L. J. i P. P. za tvrtku A. i A. banku nastupila šteta odnosno da bi za nekoga drugog, fizičku ili pravnu osobu, bila pribavljena protupravna imovinska korist.

 

Naime, vezano za kredit koji je bio odobren društvu L. u iznosu od tadašnjih 2.285.100,00 DEM na razdoblje od sedam godina (zadnja rata dospijeva 31. prosinca 2003.), iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije proizlazi kako je navedeni kredit u cijelosti vraćen A. banci i to prije isteka roka (5. travnja 2001.), a iz dokumentacije koja je bila raspoloživa, po mišljenju vještaka, nije bilo moguće zaključiti kako je namjera korisnika bila da se kredit ne vrati. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tvrtka A. unajmljeni brod dalje davala u podnajam trojci unajmljivača (C., A. o. i P.) kojima je ukupno fakturirala najamninu u iznosu od tadašnjih 444.186,00 DEM, pa iako vještak nije raspolagao s dokumentacijom iz koje bi bilo razvidno da su usluge najma broda stvarno i izvršene, vještak zaključuje da ako netko i ima štetu po navedenom osnovu to su onda ta tri društva kojima je brod dan u podnajam, ukoliko ga u tom razdoblju stvarno nisu koristili, a ispostavljene račune od strane A. su potom u cijelosti platili. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je taj podnajam, u iznosu od tadašnjih 444.186,00 DEM, plaćen na taj način da je društvo A. povratilo onaj iznos od tadašnjih 430.000,00 DEM, koje je platilo društvu L. za svoj najam, stoga društvo A. ni na koji način ovakvim transakcijama nije bilo oštećeno, kako se to inkriminira ovim optuženicima te posljedično tome nije oštećena niti A. banka, kako se to neosnovano ističe u žalbi državnog odvjetnika, a niti je tvrtki L. utuženim financijskim transakcijama pribavljena nepripadna materijalna dobit u iznosu od najmanje tadašnjih 430.000,00 DEM, na štetu A. banke i A., a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

 

Budući da državni odvjetnik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na točku 7. izreke pobijane presude, to njegova žalba izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik je žalbu izjavio u odnosu na optuženog L. J. i optuženog P. P., međutim kako je u odnosu na optuženog P. P. prihvaćena njegova žalba te je ukinuta pobijana presuda u odnosu na njega i kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke to se u ovom dijelu drugostupanjske odluke neće razmatrati žalbeni razlozi iz ove žalbene osnove u odnosu na ovog optuženika.

 

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu u odnosu na optuženog L. J. državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao otegotne okolnosti, zbog čega je izrekao blagu kaznu kojom se neće moći ostvariti svrha kažnjavanja. Također smatra da je sud propustio uzeti u obzir upornost ovog optuženika u vršenju kaznenih djela i okolnost da je u tom cilju uključio veći broj fizičkih i pravnih osoba te da je počinjenjem kaznenih djela stekao imovinsku korist koja višestruko premašuje iznos koji je određen kao kvalifikatorna okolnost.

 

Iako optuženi L. J. uvodno ističe da presudu pobija i zbog odluke o kazni, tu žalbenu osnovu optuženik kasnije ne obrazlaže, međutim, unatoč tome, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19., pobijana presuda ispitana je i iz te žalbene osnove.

 

I na koncu optuženi Z. P., ističući ovu žalbenu osnovu, smatra da se prvostupanjskom presudom nakon proteka dvadeset i više godina neće postići svrha generalne i specijalne prevencije, a s obzirom da ima teške srčane probleme smatra da je izrečena sankcija previsoka imajući u vidu dosadašnju neosuđivanost, zdravstveno stanje i protek vremena.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke o kazni za ove optuženike pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su važne za proces individualizacije kazne, a koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te da je navedene okolnosti u dostatnoj mjeri cijenio i valorizirao.

 

Naime, prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski je sud osnovano optuženom L. J. i Z. P. kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu njihove dosadašnje neosuđivanosti i zdravstvenih poteškoća, dok je istovremeno osnovano optuženom Z. P. kao olakotnu okolnost cijenio i priznanje nekih bitnih činjenica (iako ne i krivnje) i njegovo primjereno držanje tijekom dokaznog postupka. S druge strane sud prvog stupnja je osnovano ovim optuženicima cijenio kao otegotnu okolnost njihovu ustrajnost u počinjenju navedenih kaznenih djela i okolnost da su zbog njihovih protupravnih aktivnosti po A. banku nastupile značajne negativne financijske posljedice, a za optuženog L. J. i okolnost da je poduzimao radnje s ciljem opstrukcije ovog kaznenog postupka, manipulirajući s navodnom raspravnom nesposobnošću. Kada se pri tome ima u vidu i protek vremena od počinjenih kaznenih djela (dvadeset godina), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su u konkretnoj situaciji ostvareni zakonski uvjeti da se optuženom L. J. za kaznena djela pod točkama 1., 2., 3. i 4. izreke pobijane presude utvrde pojedinačne kazne zatvora koje su bliže zakonskom minimumu ( od jedne godine i dva mjeseca do jedne godine i šest mjeseci) te da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci primjerena kako težini počinjenih kaznenih djela, tako i ličnosti samog optuženika odnosno društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja ovih kaznenih djela.

 

Kada se radi o optuženom Z. P. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnoj situaciji radi o manjoj društvenoj opasnosti počinjenih djela te da se i ublaženim kaznama, ispod zakonskog minimuma, može postići svrha kažnjavanja, zbog čega su pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci (točka 3. izreke) i sedam mjeseci (točka 4. izreke) te potom dosuđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine primjerene ličnosti ovog optuženika i težini počinjenih djela. Međutim, isto tako u pravu je sud prvog stupnja kada smatra da u konkretnom slučaju, radi postizanja svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11., nije nužno izvršiti izrečenu kaznu zatvora, već se sa sigurnošću može predvidjeti da će se i uvjetnom osudom, uz rok provjeravanja od tri godine, postići svrha specijalne i generalne prevencije te je stoga, i po ocjeni suda drugog stupnja, izrečena sankcija adekvatna svim naprijed utvrđenim i navedenim okolnostima. Stoga strožom kaznom za koju se zalaže državni odvjetnik odnosno blažim kaznama koje sugeriraju optuženi L. J. i Z. P. ne bi bilo moguće u konkretnoj situaciji ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

 

Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženih L. J. i Z. P., u odnosu na odluke o kazni, također nisu osnovane.

 

 

I na koncu treba napomenuti kako isto tako nije u pravu optuženi Z. P. kada u žalbi ističe da su troškovi kaznenog postupka u pobijanoj presudi previsoko i nerazmjerno određeni, pri čemu se poziva na svoje zdravstveno i materijalno stanje.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama ovog žalitelja, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17., koja propisuje da će sud okrivljenika kojeg proglasi krivim presudom obvezati da podmiri troškove kaznenog postupka, pri čemu je ovom optuženiku naloženo plaćanje razmjernog dijela od ukupno nastalih troškova. Međutim, to istovremeno ne znači da, sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08.-19., optuženik ne može i naknadno biti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka zbog lošeg imovinskog stanja, o čemu onda, primjenom navedene odredbe, odlučuje predsjednik prvostupanjskog vijeća posebnim rješenjem.

 

Slijedom navedenog i žalba optuženog Z. P. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka također nije osnovana.

 

S obzirom na izloženo, prihvaćanjem žalbi optuženog P. P. i državnog odvjetnika, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-19., trebalo je odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove odluke, u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., trebalo je odlučiti kao u točki III. izreke ove odluke, a kako žalba državnog odvjetnika, u ostalom dijelu, te žalbe optuženog L. J. i optuženog Z. P., u cijelosti, nisu osnovane, trebalo ih je odbiti te u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki IV. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 11. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.