- 1 -              I Kž 463/2014-15

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 463/2014-15

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika S. K. i M. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. veljače 2014. broj K-11/12, u sjednici održanoj 11. rujna 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. P., odvjetnika Ž. O.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

 

I. Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) obustavlja se kazneni postupak protiv optuženog S. K. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-19. te nužni izdaci optuženog S. K. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke žalba optuženog S. K. je bespredmetna.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. P. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom optuženi S. K., B. S. i M. P. proglašeni su krivima zbog počinjenih kaznenih djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju - pomaganjem, iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 38. KZ/11. pa su optuženi S. K. i optuženi B. S. na temelju članka 246. stavka 2. u svezi s člankom 38. KZ/11., osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine svaki, a optuženi M. P. je na temelju članka 246. stavka 2. u svezi članka 38. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, nakon čega je optuženicima na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda te je određeno da se optuženima S. K. i B. S. izrečene kazne zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti ne počine neko novo kazneno djelo, dok je za optuženog M. P. određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti ne počini neko novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 132. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. - dalje: ZKP/97.) oštećena A. J. B. d.d., u stečaju, upućena je da postavljeni imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parnici.

 

Na temelju članka 122. stavka 1. u svezi s člankom 119. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/97. optuženi S. K., B. S. i M. P. na ime troškova kaznenog postupka dužni su platiti iznos od po 23.189,83 kune, svaki, dok su oslobođeni dijela troška koji se odnosi na ime naknade grafološkom vještaku.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženi S. K. i optuženi M. P.

 

Optuženi S. K. žalio se osobno, ne navodeći žalbene osnove, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da "ukine nepravednu Presudu Županijskog suda u Splitu broj K-11/12 od 28. veljače 2014." te putem branitelja D. P., odvjetnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te optuženika oslobodi od optužbe odnosno podredno da istu u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženi M. P. se žalio putem branitelja Ž. O., odvjetnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji te putem braniteljice D. V., odvjetnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlažu pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe odnosno istu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Spis predmeta je sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. - dalje: ZKP/08.-13.) prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženi M. P. te braniteljica optuženog M. P., odvjetnica D. V., iako su prema potvrdi o izvršenoj dostavi uredno obaviješteni, pa je u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-19. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba optuženog S. K. je bespredmetna, dok je žalba optuženog M. P. neosnovana.

 

U odnosu na točku I. izreke:

 

U tijeku žalbenog postupka ovom sudu dostavljen je Smrtni list Matičnog ureda u S., Ureda državne uprave u županiji od 4. siječnja 2017. iz kojeg proizlazi da je optuženi S. K. preminuo dana … 2016. u S.

 

Budući da je odredbom članka 199. ZKP/08.-19. propisano da će se, kada se u tijeku postupka utvrdi da je optuženik umro rješenjem obustaviti kazneni postupak, ovaj kazneni postupak, u odnosu na optuženog S. K., trebalo je temeljem citirane zakonske odredbe obustaviti, bez rasprave o meritumu predmeta, uslijed čega je žalba ovog optuženika, podnesena osobno i putem izabranog branitelja, u tom dijelu postala bespredmetna.

 

Slijedom navedenog odlučeno je da, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-19. te nužni izdaci optuženog S. K. i nužni izdaci i nagrada za njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na točku II. izreke:

 

Nije u pravu optuženi M. P. kada tvrdi da u pobijanoj presudi postoji znatna proturječnost između navoda presude i činjenica koje su utvrđene te dokaza koji su izvedeni tijekom kaznenog postupka, pri čemu ovaj žalitelj nije precizirao i nije objasnio u kojem dijelu nalazi proturječnosti. Međutim, bez obzira na to, ovaj sud je ispitao prvostupanjsku presudu te je utvrđeno kako je prvostupanjska presuda pravilno sastavljena, u potpunosti je razumljiva, dani su jasni i određeni razlozi o svim odlučnim činjenicama i ne postoji nikakva proturječnost između onoga što se navodi u pobijanoj presudi i utvrđenih činjenica odnosno dokaza koji su izvedeni tijekom ovog kaznenog postupka. Prema tome ne postoji ova postupovna povreda na koju ukazuje ovaj žalitelj.

 

Isto tako optuženi M. P. smatra da je, prilikom donošenja rješenja o razdvajanju ovog kaznenog postupka u odnosu na ove optuženike od kaznenog postupka u odnosu na optužene L. J. i P. P., također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je kazneni postupak razdvojen u odnosu na optuženike, a ne i u odnosu na kaznena djela. Zbog toga žalitelj smatra da ranije optuženi L. J. i P. P. u ovom kaznenom predmetu nisu mogli biti ispitani u svojstvu svjedoka, sve dok u odnosu na njih kazneni postupak ne bude pravomoćno okončan, pri čemu žalitelj ni u ovom slučaju nije precizirao o kojoj bi se točno postupovnoj povredi radilo.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima ovog optuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, zbog takvog postupanja suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upire žalitelj.

 

Naime, izvršenim uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je na samom početku kaznenog postupka Županijsko državno odvjetništvo u S. podiglo optužnicu protiv optuženih S. K., B. S. i M. P. te još šest drugih osoba, među kojima su bili i L. J. i P. P., zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00. - dalje: KZ/97.). Navedenom optužnicom se optuženima K., S. i P. stavljalo na teret da su navedeno kazneno djelo počinili kao pomagači, dok se optuženima J. i P. stavljalo na teret da su to kazneno djelo počinili kao suizvršitelji, a da su im optuženici iz ovog kaznenog postupka u tome pomagali. Kako je nakon podizanja ovakve optužnice, tijekom ranijeg kaznenog postupka, rješenjem suda od 27. siječnja 2012. kazneni postupak najprije razdvojen u odnosu na optuženog M. P., a potom rješenjem od 16. svibnja 2012. i u odnosu na optužene S. K. i B. S., nakon čega je odlučeno da će se u odnosu na svu trojcu optuženika provesti zasebni kazneni postupak pod poslovnim brojem K-11/12, nije bilo zakonske zapreke da se u tom kaznenom postupku, u svojstvu svjedoka, ispitaju L. J. i P. P., bez obzira što u tom trenutku kazneni postupak u odnosu na njih dvojcu još uvijek nije bio pravomoćno okončan i vodio se pod zasebnim poslovnim brojem. Naime, u ovom kaznenom predmetu broj K-11/12 oni su u svojstvu svjedoka, uz sva zakonom propisana i dana upozorenja, iskazivali o svojim saznanjima koja su se odnosila na optužene K., S. i P., kao pomagače, odnosno iskazivali su o aktivnostima koje su se njima stavljale na teret, pri čemu su u svakom trenutku provođenja ove dokazne radnje mogli odbiti odgovore na pojedina postavljena pitanja, ukoliko bi se ista odnosila na inkriminacije koje su se njima stavljale na teret u tom drugom, razdvojenom kaznenom postupku, a koji se vodio u odnosu na njih dvojcu i u tom dijelu nisu bili dužni iskazivati niti odgovarati na takva, eventualno postavljena pitanja, a kako sebe ne bi izložili kaznenoj odgovornosti za radnje koje su se njima inkriminirale.

 

Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, nisu ostvarene postupovne povrede koje ističe optuženi M. P., a ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bile počinjene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Također nije u pravu optuženi M. P. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon kada je, utvrđujući postojanje kaznene odgovornosti za pomaganje, prethodno propustio utvrditi i kaznenu odgovornost za počinitelja, s obzirom na postojanje akcesornosti kaznenog djela pomaganja u odnosu na izvršenje tog istog kaznenog djela.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika treba napomenuti da nema zakonskih zapreka da se u određenim, specifičnim situacijama, kazneni postupak vodi i okonča u odnosu na sudionike postupka koji imaju status pomagača, a da se pri tome istovremeno ne vodi kazneni postupak i u odnosu na same počinitelje odnosno izvršitelje tog kaznenog djela, kao što je ovdje bio slučaj. Pri tome se onda u tom kaznenom postupku, a koji se vodi samo u odnosu na pomagače, utvrđuju upravo one odlučne i bitne činjenice koje se odnose isključivo i samo na kaznenu odgovornost pomagača, ali ne i na kaznenu odgovornost izvršitelja, koja se, kao takva, utvrđuje u tom drugom, zasebnom kaznenom postupku koji se vodi protiv izvršitelja, a ne ovom. Stoga, u ovom konkretnom slučaju, nije bilo zapreke da se provede i okonča kazneni postupak u odnosu na pomagače, a da se istovremeno ne vodi kazneni postupak u odnosu na izvršitelje tog istog kaznenog djela, pri čemu se uloga izvršitelja u konkretnoj situaciji rješava kao prethodno pitanje u odnosu na pomagače.

 

Također nije u pravu ovaj žalitelj kada navodi da je sud prvog stupnja u ovom predmetu pogrešno utvrdio da se u ponašanju optuženika ostvaruje biće kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11.

 

Obrazlažući ovaj žalbeni navod žalitelj ističe kako je za ispunjenje bića kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. potrebno da počinitelj pronevjeri dano mu povjerenje ili mandat u ime fizičke ili pravne osobe, dok je u ovom konkretnom slučaju, po mišljenju optuženika, isti nastupao kao punomoćnik društva P., a ne kao punomoćnik društva A. J. B. (dalje: AJB). Slijedom navedenog, a s obzirom da optuženik nije bio u nikakvom odnosu s društvom AJB to nije niti mogao prouzročiti štetu na imovini toga društva, a o kojoj, zbog navedenog, nije niti bio dužan brinuti, odnosno radi svega toga nije niti mogao počiniti ovo kazneno djelo.

 

Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama žalitelja, prvenstveno valja ukazati na činjenicu da optuženi M. P. pobijanom presudom nije niti proglašen krivim da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. na štetu društva AJB, kao odgovorna osoba toga društva, već je isti proglašen krivim što je pomogao L. J. i P. P. da oni, kao odgovorne osobe društva AJB, poduzmu radnje na štetu banke o čijim interesima su bili dužni voditi računa, a kako bi društvu u kojem su bili vlasnici (P.) pribavili znatnu protupravnu imovinsku korist. Dakle, i iz samog činjeničnog opisa izreke pobijane presude proizlazi da je optuženi M. P. drugome, s namjerom, pomogao kako bi ta druga osoba, a ne on, u gospodarskom poslovanju povrijedila dužnost zaštite tuđih ekonomskih interesa, u konkretnom slučaju društva AJB, a o čijim interesima se kao odgovorna osoba bio dužan brinuti. Prema tome iz navedenog proizlazi, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, da za počinjenje ovog kaznenog djela u svojstvu pomagača nije nužno postojanje bilo kakvog odnosa između ovog optuženika i navedene banke, s obzirom da je i tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno kako on u toj banci nije imao bilo kakav status, pa tako niti status odgovorne osobe, a što u konačnici nije niti odlučno za počinjenje kaznenog djela za koje je ovaj optuženik proglašen krivim, jer to kazneno djelo (pomaganje odgovornoj osobi) može počiniti bilo tko, kako u banci, tako i izvan banke, bez obzira na odnos koji ima ili nema prema toj istoj banci.

 

Kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, a u odnosu na ove okolnosti, dao jasne, potpune i određene razloge to je, i po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju, u odnosu na ovog optuženika, doista radi o kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., pa iz navedenog razloga nije počinjena niti ova povreda kaznenog zakona na koju žalitelj također neosnovano upire.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu i u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08.-19., nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije u pravu optuženi M. P. kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer suprotno takvim tvrdnjama žalitelja činjenično stanje je na pravilan način i u potpunosti utvrđeno.

 

Naime, pobijanom presudom je na temelju sveobuhvatne i pravilne analize i ocjene provedenih dokaza, koji su kao takvi navedeni, analizirani i vrednovani u razlozima pobijane presude, prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela od strane optuženog M. P., a kako je to opisano u činjeničnom djelu izreke prvostupanjske presude.

 

Pri tome se sud prvog stupnja radi utvrđenja odlučnih činjenica s pravom, prvenstveno, poziva na obranu optuženog M. P., ali isto tako i na nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije, a koji je sačinjen od strane stručnjaka instituta u Z. te dokumentaciju koja je pročitana tijekom dokaznog postupka.

 

Iz obrane koju je ovaj optuženik dao tijekom istrage i na raspravi, u kojim prigodama je iskazivao na potpuno identičan i suglasan način, proizlazi kako je L. J. oženio njegovu sestru, a prilikom potpisivanja računa broj 10/00 od 31. listopada 2000. na iznos od 90.000,00 USD, za troškove posredničke provizije od strane društva P., rekao mu je da potpisnik toga računa mora biti strani državljanin, a on je u tom razdoblju imao državljanstvo B. i H. Na potpisivanje toga računa L. J. ga je pozvao u prostorije banke (AJB), a kako je on u njega imao apsolutno povjerenje, prilikom potpisivanja računa nije provjeravao što točno potpisuje, dok mu je tom prigodom L. J. rekao da se račun odnosi na neke intelektualne usluge i on osobno u svemu tome nije vidio ništa nepropisno.

 

Dakle, već iz ovakve obrane optuženog M. P., a kojoj sud nije imao razloga ne pokloniti povjerenje, nedvosmisleno proizlazi, a što niti on ne osporava u žalbi, da je on taj sporni račun potpisao, a da pri tome nije bio niti u najosnovnijim crtama upoznat s detaljima toga računa, na što se konkretno odnosi taj račun, tko ga je i kada sačinio i iz kojih i kakvih poslovnih odnosa je taj račun proistekao, a što bi bilo životno i logično očekivati u situaciji da je isti nastao kao odraz realnih poslovnih situacija i odnosa u kojima je i on, kao popisnik toga računa, na neki način sudjelovao. Također iz njegove obrane proizlazi kako je taj račun potpisao u prostorijama banke, isključivo na traženje i zamolbu L. J., pri čemu on nije imao niti jednog razloga bilo što sumnjati, s obzirom da je, po vlastitom kazivanju, u njega imao bezgranično povjerenje. Kako uz ovaj račun, prilikom potpisivanja, nije bila priložena neka druga popratna poslovna dokumentacija, što također ovaj žalitelj potvrđuje u svojoj obrani i žalbom ne osporava, to i ove utvrđene činjenice na direktan način dokazuju već ranije iznesene zaključke u odnosu na okolnosti koje se tiču potpisivanja ovog računa od strane ovog optuženika.

 

S druge strane, kada se ima u vidu činjenica da je i ovaj račun, u formalnom i sadržajnom smislu, potpuno identičan računima koje su prethodno potpisali optuženi B. S. i S. K. te da niti ti računi, poput ovoga, nisu imali popratne poslovne dokumentacije, a koja bi potvrđivala da je poslovni odnos na koji se račun odnosi stvarno i realiziran, što također ukazuje na donekle uobičajeni i unaprijed definirani način postupanja kada se radi o nastanku i izradi ovakvih računa, da društvo P. u tom razdoblju nije imalo niti jednog uposlenika, odnosno stručnjaka koji bi se bavili upravo ovakvom vrstom stručnih financijskih poslova, tada je potpuno ispravan zaključak suda prvog stupnja da sve ove okolnosti, u međusobnoj povezanosti i ukupnosti, ukazuju na to da ovaj konkretan posao, koji je specificiran u računu od 31. listopada 2020., a koji je potpisao optuženi M. P., u stvarnosti nije niti bio izvršen odnosno realiziran.

 

Kada se uz sve ovo navedeno ima u vidu i nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije, iz kojeg proizlazi da navedeni račun, kao i računi koji su prethodno potpisani od optuženog S. K. i B. S., nije kontroliran od posebno imenovane osobe platitelja odnosno od osobe koja je neovisna od osoba ovlaštenih za raspolaganje sredstvima na računu platitelja (J. i P.) te kada se ima u vidu činjenica da je navedeni račun izdan bez bilo kakvih relevantnih podataka o tome da je ovaj konkretan poslovni odnos doista bio i izvršen i realiziran tada je, uz sve ono što je naprijed navedeno, potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sve ove okolnosti, u svojoj međuovisnosti i ukupnosti, ukazuju na to da je predmetni račun doista bio fiktivan, da je optuženi M. P. to vrlo dobro znao i da je u trenutku potpisivanja navedenog računa bio u potpunosti svjestan toga, međutim, unatoč tome, on je taj račun, isključivo na traženje i inzistiranje L. J. potpisao, nakon čega je navedeni račun, u konačnici, iskorišten u korist društva P., a na štetu društva AJB.

 

Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, nije u pravu optuženi M. P. kada tvrdi da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nije imao u vidu cjelokupnu poslovnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta, jer ista je uzeta u obzir u potpunosti, cijenjena je i vrednovana ne samo od strane suda prvog stupnja prilikom vršenja uvida i čitanja, već i prilikom provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja.

 

Isto tako nije u pravu ovaj žalitelj kada ističe da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako se ista, u odnosu na ovog optuženika, temelji na iskazima svjedoka S. U., I. F., F. G., M. G. i A. B., s obzirom da je iz same pobijane presude i razloga koji su tamo navedeni utvrđeno kako su svi ovi svjedoci iskazivali o razdoblju koje je prethodilo 31. listopadu 2000. i u odnosu na druge optuženike, dok o samoj inkriminaciji koja se stavlja na teret ovom optuženiku nisu imali konkretnih i neposrednih saznanja, pa u tom dijelu nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da se prvostupanjski sud, radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u odnosu na ovog optuženika, poziva na iskaze navedenih svjedoka, jer tako nešto ne proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, budući da su isti prvenstveno korišteni radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje se odnose na optužene S. K. i B. S.

 

Također je neosnovan prigovor optuženog M. P. kako prvostupanjski sud uopće nije analizirao dokaze odnosno dokumentaciju koja se odnosi na konkretan poslovni odnos između društva P. i društva AJB jer iz obrazloženja pobijane presude i danih razloga te dokaznog materijala koji je pročitan tijekom dokaznog postupka utvrđeno je kako je sud prvog stupnja imao u vidu kompletnu poslovnu dokumentaciju, pa tako i poslovnu dokumentaciju koja se odnosi na poslovni odnos između navedenih društava. Međutim, osim poslovne dokumentacije, u koju je sud izvršio uvid i koju je pročitao tijekom dokaznog postupka, prvostupanjski je sud radi utvrđivanja ovih odlučnih činjenica, a koje se odnose na poslovne odnose između navedenih društava, imao u vidu i iskaze svjedoka L. J. i P. P., koji su u to inkriminirano vrijeme istovremeno bili suvlasnici društva P. te su obnašali određene dužnosti i u društvu AJB i to kao predsjednik Nadzornog odbora (L. J.) i kao predsjednik Uprave navedene banke (P. P.) te osobito nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka, pa je, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, i u tom dijelu činjenično stanje pravilno utvrđeno.

 

Kako je, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje u odnosu na sve odlučne činjenice pravilno utvrđeno to je prvostupanjski sud u potpunosti pravilno postupio kad je odbio dokazni prijedlog optuženog M. P. da se u dokaznom postupku pribavi rješenje o ispitivanju i priznavanju tražbina stečajnih vjerovnika iz spisa stečajnog postupka koji je vođen nad trgovačkim društvom „M.“ d.o.o. te da se u svojstvu svjedoka ispita R. K. i to na okolnost obavljenih usluga istraživanja tržišta i potreba društva AJB za upravo takvim vrstama usluga.

 

Naime, i po ocjeni suda drugog stupnja, radi se o dokaznim prijedlozima koji se, u konkretnom slučaju, ne odnose na odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu jer tijekom dokaznog postupka nije niti bilo sporno da je AJB, kao banka koja je poslovala i u inozemstvu, imala potrebu za ispitivanjem i istraživanjem financijskog tržišta i financijske situacije u zemljama B., Š., S. Nj. i V. B. Međutim, tijekom postupka je bilo sporno je li društvo P. takvo istraživanje i ispitivanje financijskog tržišta doista i izvršilo, je li za te potrebe angažiralo određene stručnjake i jesu li ispostavljeni i dostavljeni računi na naplatu AJB rezultat takvih aktivnosti ili se radi o fiktivnim računima, a koje činjenice su, kao takve, tijekom provedenog dokaznog postupka na potpuno nedvojben način utvrđene, a o čemu je prethodno već bilo govora. Stoga se ispitivanjem navedenog svjedoka u odnosu na predložene činjenice, i po ocjeni suda drugog stupnja, odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu ne bi na drugačiji, pa samim time i na povoljniji način za ovog optuženika utvrdile. To se isto tako može reći i u odnosu na ovaj drugi dokazni prijedlog, pribavljanje rješenja iz spisa stečajnog postupka, jer navedeni podaci, a koji se odnose na posve drugo trgovačko društvo („M.“ d.o.o.), nisu od značaja i važnosti za ovaj kazneni predmet i odlučne činjenice koje se odnose na ovaj kazneni postupak.

 

Budući da optuženi M. P. žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica, to njegova žalba izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovana.

 

Iako optuženi M. P. uvodno ističe da presudu pobija i zbog odluke o kazni, tu žalbenu osnovu optuženik kasnije ne obrazlaže, međutim, unatoč tome, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19., pobijana presuda ispitana je i iz te žalbene osnove.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke o kazni pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su važne za proces individualizacije kazne, a koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te da je navedene okolnosti u dostatnoj mjeri i valorizirao.

 

Naime, prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski je sud osnovano optuženom M. P. kao olakotnu okolnost cijenio njegovo primjereno držanje tijekom dokaznog postupka i činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, a što ukazuje na to da se u ovom konkretnom slučaju ipak radi o incidentu u njegovom, do sada, besprijekornom ponašanju, a ne o nekakvom uobičajenom načinu postupanja. Kada se pri tome ima u vidu i protek vremena od počinjenog kaznenog djela (više od dvadeset godina) te činjenica da je ovaj optuženik proglašen krivim radi izdavanja samo jednog računa, a da s druge strane na njegovoj strani nisu utvrđene bilo kakve otegotne okolnosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su u konkretnoj situaciji ostvareni zakonski uvjeti za ublažavanje propisane kazne zatvora iz članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. te da je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci primjerena kako težini počinjenog kaznenog djela, tako i ličnosti samog optuženika odnosno društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela. Međutim, isto tako u pravu je sud prvog stupnja kada smatra da u konkretnom slučaju, radi postizanja svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., nije nužno izvršiti izrečenu kaznu zatvora, već se sa sigurnošću može predvidjeti da će se i uvjetnom osudom, uz rok provjeravanja od jedne godine, postići svrha specijalne i generalne prevencije te je stoga, i po ocjeni suda drugog stupnja, izrečena sankcija adekvatna svim naprijed utvrđenim i navedenim okolnostima, pa slijedom svega navedenog žalba optuženog M. P., u odnosu na odluku o kazni, također nije osnovana.

 

S obzirom na izloženo, a kako žalba optuženog M. P. nije osnovana, trebalo ju je odbiti i na temelju članka 482. ZKP/08.-19. potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 11. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.

 

ZA TOČNOST OTPRAVKA

Ovlašteni službenik:

Voditelj Pisarnice za prijem i otpremu

 

Mirko Paša