- 1 -              Poslovni broj: Usž-1628/20-2

Poslovni broj: Usž-1628/20-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Ive Lujak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. B. iz Z., kojeg zastupa I. R., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M.-G. & p., Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Z., klasa: UP/II-363-03/18-13/97, urbroj: 531-05-2-2-19-2 od 12. ožujka 2019., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., radi ovrhe komunalne naknade, odlučujući o žalbi tuženika protiv točke III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1155/19-14 od 18. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2020.

r i j e š i o   j e

Žalba se odbija i potvrđuje točka III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1155/19-14 od 18. veljače 2020.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika klasa: UP/II-363-03/18-13/97, urbroj: 531-05-2-2-19-2 od 12. ožujka 2019., te naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese odluku o žalbi tužitelja (točka I i II. izreke). Točkom III. izreke presude  naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn. Troškovi spora obračunati su primjenom Tbr. 23., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) te je u trošak spora priznat sastav tužbe, te trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku na ročištu održanom 11. veljače 2020.

Protiv točke III. izreke presude prvostupanjskog suda tuženik je podnio žalbu u kojoj navodi da se ovdje radi o stvari koja presudom nije definitivno riješena u korist tužitelja,  a osim toga tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da je predložio da se poništi rješenje tuženika od 12. ožujka 2019., kao i rješenje tijela prvog stupnja od 14. prosinca 2015., te da se obustavi upravni postupak. Dakle, iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da je tužitelj samo djelomično uspio u sporu. Stoga je Sud trebao odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.  Ističe da se zastupanje tužitelja na raspravi svelo na ponavljanje navoda iz tužbe te u njima tužitelj nije iznio niti jedan novi navod odlučan za rješenjem stvari. Poziva se na odredbe članka 79. stavka 1., članka 34. stavka 1. i članka 36. stavka 1. točke 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) te ukazuje da upravni sud treba voditi računa o načelu učinkovitosti i odrediti da troškovi spora padnu na teret stranke koja ih je uzrokovala svojim radnjama odnosno da ga je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio, bez obzira na ishod upravnog spora. Prisutnost tužitelja na raspravi svela se na ponavljanje navoda iz tužbe te se u tom smislu poziva na presudu ovoga Suda, poslovni broj: Usž-2494/18 od 2. rujna 2019. Smatra da je trošak neosnovano pao isključivo na teret tuženika jer je u postupku sudjelovala i zainteresirana osoba te se poziva na presude ovog Suda, poslovni broj: Usž-4168/12 od 4 travnja 2019., Usž-1292/19 od 24. listopada 2019. i Usž-2862/18 od 23. listopada 2019. Predlaže da se poništi odnosno preinači točka III. izreke presude prvostupanjskog suda.

Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je sud poništio odluku javnopravnog tijela i predmet vratio na ponovni postupak iz čega proizlazi da je tužitelj opravdano pokrenuo upravni spor i u tom sporu uspio. Kriterij opravdanosti pokretanja spora i kriterij uspjeha u sporu poništavanjem osporavanog rješenja ne daje uporište za zaključak da se donošenje kasacijske presude može smatrati djelomičnim uspjehom u sporu. Također ukazuje na već ustaljeno upravnosudsko stajalište po kojem upravni sud nije vezan procesnom pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva niti njegovim sadržajem. Ističe da je raspravu prema svojoj odluci zakazao i održao sud, da je na toj raspravi tužitelj iznio detaljnije činjenične i pravne navode u pogledu tužbenog razloga neurednosti dostave tj. nezakonitosti upravnog akta te predložio izvođenje određenih dokaza u cilju utvrđivanja te činjenice. Predlaže da se točka III. izreke presude potvrdi.

Zainteresirana osoba nije dostavila  odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. ZUS-a u vezi s odredbom članka 67. stavak 3. ZUS-a), sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijano rješenje bilo nezakonito.

Za odlučivanje o žalbi mjerodavne su odredbe članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a prema kojima troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

Budući da iz naprijed navedene presude proizlazi da je tuženik spor u cijelosti izgubio, osnovano mu je naređeno snošenje troškova spora tužitelju.

Činjenica što je u određenim predmetima naređeno da troškove spora snosi i zainteresirana osoba (kojoj je u interesu da rješenje tuženika ostane na snazi, članak 19. stavak 1. ZUS-a), ne dovodi u sumnju zakonitost pobijane odluke. To iz razloga što u svakom konkretnom slučaju, a ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, sud ocjenjuje je li opravdano da troškove snosi i zainteresirana osoba. Iz prvostupanjske presude ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju zainteresirana osoba,  Grad Z., jedinica lokalne samouprave doprinijela nezakonitosti rješenja tuženika koje je poništeno. Naime, jedinica lokalne samouprave u postupku u svezi s komunalnom naknadom stranka je u sporu jer se radi o obavljanju poslova iz njenog samoupravnog djelokruga budući da je komunalna naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave kojim se osiguravaju sredstva za građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture.

Nadalje, nije osnovan žalbeni prigovor da tužitelju u trošak spora nije trebalo priznati zastupanje opunomoćenika na raspravi održanoj 11. veljače 2020. Naime, opunomoćenik tužitelja je raspravi pristupio, dok tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani istoj nisu pristupili te je tužitelj iznio detaljno činjenično i pravno stanje stvari pa bez obzira što se na raspravi nisu utvrđivale činjenice niti izvodili dokazi, niti se posebno raspravljalo o određenim pitanjima, to samo po sebi ne utječe na ocjenu o opravdanosti tog troška. Naime, primjena odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj se prilikom određivanja troškova spora ocjenjuje opravdanost pojedinih poduzetih radnji u sporu, ovisna je o okolnosti svakog konkretnog slučaja i prepuštena odluci suda.

Žalbeni prigovor kako upravna stvar u konkretnom slučaju nije riješena nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, jer je ranije stajalište ovog Suda, prema kojem je uspjeh u sporu podrazumijeva i uspjeh u upravnoj stvari, stavljeno izvan snage zaključkom o pravnom shvaćanju sa sjednice sudaca od 9. rujna 2019. Osim toga, treba reći da prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva (Usž-2022/15 i dr.) i nije vezan procesno-pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva (Usž-599/15 i dr.).

Pozivanje tuženika na načelo učinkovitosti spora također ne dovodi do nezakonitosti pobijanog rješenja, jer primjena načela upravnog spora ne može ići na štetu ostvarivanja prava stranaka koja im po zakonu pripadaju niti može dovesti do propuštanja poduzimanja radnji u sporu koje je upravni sud obvezan poduzeti.

Stoga je Sud na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a u vezi s odredbom članka 67. stavka 3. ZUS-a, odlučio kao u izreci.

U Zagrebu 11. rujna 2020.

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.