- 1 -              I Kž 408/2020-4

 

 

 

 

Broj: I Kž 408/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalista Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. siječnja 2020. br. K-26/2019, u sjednici održanoj 11. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. I. M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku, presudom od 23. siječnja 2020. br. K-26/2020 proglasio je krivim opt. I. M., zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. za koje mu je na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine, kaznenog djela protiv osobne slobode, protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ/11., za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i kaznenog djela protiv imovine, neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11. za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i uz primjenu čl. 51. KZ/11. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet (5) godina i šest (6) mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. ožujka 2019. godine, pa nadalje.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenik je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka i isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju D. O., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika u kojem predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. optuženik navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno o činjenici da se optuženik u počinjenju kaznenog djela koristio nožem ili drugim opasnim oruđem i na taj način ostvario bitna obilježja kvalificiranog oblika kaznenog djela razbojništva.

 

Protivno žalbenim navodima, upotrebu noža i cijevi usisivača prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva, prvostupanjski sud je utvrdio na temelju iskaza oštećenika S. D. koji je osnovano prihvatio kao vjerodostojan, s obzirom da je potvrđen i ostalim provedenim dokazima, kako personalnim, tako i materijalnim. Sve navedeno je prvostupanjski sud obrazložio u pobijanoj presudi, pa stoga nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se u žalbi ne predlažu novi dokazi, niti se navodi da bi prvostupanjski sud propustio utvrditi neku činjenicu važnu za donošenje presude u konkretnom slučaju.

 

Optuženik i taj žalbeni osnov zasniva na tvrdnji da u postupku nisu utvrđeni otisci papilarnih linija na kuhinjskom nožu i cijevima usisivača što, po stavu obrane, osnažuje obranu optuženika da te predmete nije koristio prilikom počinjenja djela.

 

Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, iz iskaza oštećenika proizlazi da mu je optuženik najprije prijetio cijevima od usisivača koji se nalazio u sobi, mašući njima oko njegove glave i tražeći novac, da bi potom uzeo nož sa kuhinjskog stola i stavio mu ga pod vrat. Nož je kasnije nađen uguran između naslona i zadnjeg sjedišta vozila oštećenika, koji je optuženik uzeo i vozio se njime do O., prisilivši oštećenika da sjedne na mjesto suvozača.

 

Otisci papilarnih linija optuženika nađeni su na svim predmetima otuđenim iz kuće oštećenika, osim na nožu, kako to proizlazi iz stanja spisa, jer taj dokaz nije izveden na raspravi, niti ga je obrana predlagala. Međutim, na nožu nisu nađeni nikakvi otisci, pa niti oštećenika, pa je za zaključiti da su isti obrisani. U svakom slučaju, s obzirom na iskaz oštećenika te činjenicu da je nož nađen u vozilu koje je otuđio i koristio optuženik, nedostatak otisaka papilarnih linija na nožu, ne ide u prilog obrani, kako se to tvrdi u žalbi optuženika.

 

Neosnovano se žalba poziva na iskaz svjedoka K. L. koji da je bio u kući oštećenika kritične zgode, pa bi čuo prijetnje i vidio oruđe, da je isto upotrijebljeno i o tome bi iskazivao. Optuženik je sve inkriminirane radnje poduzeo kada je majka odvela svjedoka L., o čemu je iskazivao oštećenik, a sud mu je povjerovao, budući je svjedok L. potvrdio taj iskaz o daljnjem tijeku događaja u vozilu i O., s obzirom da je ponovno otišao od kuće, sreo vozilo oštećenika u kojem su bili on i optuženik, pa im se ponovno pridružio.

 

Nož je na zadnjem sjedištu osobnog automobila vidio i svjedok B. K., kada je vozilo vraćeno, a to je i konstatirano i zapisnikom o očevidu. Svjedok je iskazao i da je oštećenik, kada ga je njegov otac dovezao kući, nakon podnesene prijave policiji, bio jako uplašen, rastresen i zbunjen, pa ga je njegov otac odvezao prijatelju na spavanje, jer se bojao sam ostati u kući, što sve govori u prilog iskaza oštećenika o ozbiljnim prijetnjama i upotrjebljenom opasnom oruđu.

 

Kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela razbojništva, nije osnovana žalba niti zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik ističe kao tzv. posrednu povredu, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 478. ZKP/08. i utvrđeno je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine, kako pojedinačnih, tako i jedinstvene kazne zatvora, cijeneći optuženiku kao olakotno da se radi o mladoj osobi, a kao otegotno raniju osuđivanost i prekršajnu kažnjavanost te izraženu upornost u počinjenju djela, te činjenicu da se oštećenik iz cijele situacije na kraju spasio bijegom. Utvrđene kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna su i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerene za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije.

 

Iz svih navedenih razloga, nije prihvaćena žalba optuženika i na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 11. rujna 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Ratko Šćekić, v. r.