Poslovni broj Gž-2767/2019-2

 

                     

 

 

 

Poslovni broj Gž-2767/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Čavajde, predsjednice vijeća, te izvjestiteljice Vesne Bjelousov i Ljiljane Banac, članica vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja Đ. R. iz S. B., N. S. br. …, OIB: …, koga zastupaju punomoćnici M. B. i K. B., odvjetnici iz S. B., protiv tuženih S. s. z. u S. B., N. S. I, br. …, zastupani po upravitelju L. I. S. j.d.o.o., S. B., N. L. br. …, koga zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz S. B., radi poništenja međuvlasničkog ugovora, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u S. B., poslovni br. P-40/2018-18 od 8. kolovoza 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2020.,               

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u S. B., poslovni br. P-40/2018-18 od 8. kolovoza 2019.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja  Đ. R. koji glasi:

              "Poništava se međuvlasnički ugovor od 17.12.2017.god.zaključen između suvlasnika posebnih dijelova na zgradi broj …, izgrađena na k.č.broj …, k.o. S. B., koja se nalazi na lokaciji S. u S. B."

 

              II. Nalaže se tužitelju Đ. R. iz S. B., N. S. br. …, da tuženima S. s. z. br. …, N. u S. B., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu  3.187,30  kn, u roku 15 dana."

 

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., dalje ZPP). Predložio je uvažiti njegovu žalbu.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je neosnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 354. st. 2. ZPP-a. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a nema nejasnoća, proturječnosti, ni drugih nedostataka, tako da se može sa sigurnošću ispitati.

 

Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze odlučne za utvrđenje pravnih činjenica od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje Međuvlasničkog ugovora od 17. prosinca 2017. koji je sklopljen između s. s. z. u S. B., N. S. br. …, koja je izgrađena na kč. br. … k.o.o. S. B.

 

Tužitelj temelji tužbeni zahtjev na činjeničnoj osnovi da za taj ugovor nije provedena rasprava među suvlasnicima, te da za njegovo sklapanje nema valjanog razloga, jer je već sklopljen Međusuvlasnički ugovor iz 1998. godine, a odredbe novog ugovora nisu u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, jer je tim ugovorom povećana visina sredstava zajedničke pričuve, a osnovano je i vijeće što nema podloge u propisima. Pored toga, tužitelj smatra i da je neprimjenjiva odredba prema kojoj se smatra da je ugovor sklopljen kada ga potpiše većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, jer da veličinu posebnih dijelova nekretnine nije moguće utvrditi, s tim da nije vidljivo od kada bi se taj Međuvlasnički ugovor trebao primjenjivati, kao i da su suvlasnici dovedeni u zabludu jer da površina navedena u privitku ne odgovara vrijednosti iz čl. 380. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15., dalje ZV).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je na osnovi iskaza svjedoka S. Z., D. Š. i I. M., koji su predstavnici stanara pojedinih ulaza, jer stambena zgrada ima 7 ulaza i 98 stanova, te 15 poslovnih prostora, da je predstavnik stanara za cijelu zgradu D. M., te da raniji upravitelj nije uredno obavljao svoje dužnosti, zbog čega se i pristupilo sklapanju novog Međuvlasničkog ugovora i Ugovora o upravljanju stambenom zgradom o čemu su svi stanari bili upoznati, kao i tužitelj.

 

Takve činjenice prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i na osnovi iskaza svjedokinje S. M., predstavnice upravitelja.

 

U konkretnoj pravnoj stvari mjerodavna je odredba čl. 90. st. 1. i 2. ZV-a kojom je propisano da su sredstva iz čl. 85. st. 2. ZV-a namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika, namijenjena za pokriće troškova, održavanja i poboljšanja nekretnine, a čine je novčani doprinosi koje suvlasnici uplaćuju na temelju odluke donesene odlukom većine suvlasničkih dijelova.

 

Odredbama čl. 375. st. 1. i 2. ZV-a uređeno je da se uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor), a mora sadržavati veličinu suvlasničkih udjela, uvjete i način upravljanja nekretninom, pobliže podatke o osobi koja će upravljati nekretninom, opseg poslova upravitelja i njegovu odgovornost za njihovo obavljanje, uvjete i način prikupljanja, te raspolaganja sredstvima zajedničke pričuve, ime suvlasnika ovlaštenog za predstavljanje i zastupanje prema upravitelju i trećim osobama, te granice njegovih ovlasti, uvjete i način korištenja zajedničkih prostorija, kao i stan namijenjen za nadstojnika zgrade i zemljišta koje pripada toj nekretnini.

 

Stavkom 3. istog zakonskog članka određeno je da odluke iz međuvlasničkog ugovora obvezuje sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, a st. 4. određeno je da odredbe zaključenog međuvlasničkog ugovora imaju učinak i prema suvlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja međuvlasničkg ugovora.

 

U konkretnoj pravnoj stvari sklopljen je valjan Međuvlasnički ugovor, a pravilnom ocjenom dokaza proizlazi da ga je potpisala natpolovična većina suvlasnika, uzimajući u obzir upravo površine navedene u Međuvlasničkom ugovoru, a u kojem je naveden koeficijent za mjesečnu obvezu plaćanja sredstava zajedničke pričuve.

 

U takvoj činjeničnoj situaciji, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva i pozivom na odredbu čl. 330. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08.) kojom je propisano da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje, te kad je to tim ili posebnim propisom određeno.

 

U ovoj pravnoj stvari nije bilo mana volje, jer su stanari bili upoznati sa sadržajem Međuvlasničkog ugovora, te su ga prihvatili natpolovičnom većinom površine svojih suvlasničkih dijelova.

 

Stoga nisu ispunjene pravne pretpostavke za poništenje Međuvlasničkog ugovora, zbog mana volje, dok ostali činjenični navodi na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev nisu razlog za poništenje ugovora u smislu odredbe čl. 330. ZOO-a.

 

Međuvlasnički ugovor je egzistentan i obvezujući za sve suvlasnike u smislu odredbe čl. 375. st. 3. ZV-a, pa i za tužitelja, iako on nije potpisao taj Ugovor.

 

U tom smislu, pogrešan je pravni zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije potpisnik Međuvlasničkog ugovora, te da ne može zahtijevati poništenje, jer da nije bilo suglasne volje stranaka, pa da Ugovor nije nastao. U tom dijelu je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ovo iz razloga jer se ne radi o dvostrano obveznom ugovoru, nego o Međuvlasničkom ugovoru koji nastaje i obvezujući je za sve suvlasnike kad ga sklopi većina suvlasnika čiji dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

 

Neosnovani su žalbeni navodi da je vijeće uzurpiralo ovlasti, te povećalo sredstva zajedničke pričuve, jer je evidentno da su predstavnici u vijeću stanari iz svakog od tih ulaza, a njihova primarna funkcija je posredovanje u komunikaciji između suvlasnika iz njegova ulaza i ovlaštenog upravitelja zgrade, a o svojoj aktivnosti obavještavaju ostale suvlasnike, dok stvarno postoji jedan predstavnik stanara.

 

Stoga se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da bi to bio razlog za poništenje u smislu već navedene odredbe ZOO-a.

 

Okolnost što je uspostavljeno etažno vlasništvo nije zapreka za sklapanje Međuvlasničkog ugovora, iako to više nije obveza nakon prijelaznog razdoblja, ali su razlozi za njegovo sklapanje praktične naravi, jer se odluke vlasnika etažiranih stanova i nadalje donose u pisanom obliku.

 

Stoga se neosnovano žalbenim navodima ukazuje na suprotno.

 

S obzirom da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na nastanak ugovora, ali da bi i uz pravilnu primjenu materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

 

U Osijeku 10. rujna 2020.

 

 

    Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

                 Blaženka Vuletić