1               Poslovni broj Gž R-409/2019-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-409/2019-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Josipa Frajlića, kao predsjednika vijeća, Marijane Žigić, kao suca izvjestitelja i dr.sc. Sanje Zagrajski, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja Opće bolnice P., P., OIB ..., koga zastupa punomoćnica T.T., odvjetnica iz P., protiv tužene M.Š.K. iz V., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici iz ZOU V.P.&J.B., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene, protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 24. srpnja 2019., broj Pr-176/18-14, u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 24. srpnja 2019., broj Pr-176/18-14 u pobijanom dijelu u kojem je naloženo tuženoj platiti tužitelju iznos od 118.333,33 kn (158.333,33 kn - 40.000,00 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama (dio toč. I. izreke), kao i u odluci o parničnom trošku (toč. II. izreke).

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

 

"I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženoj M.Š.K. iz V., OIB ..., da isplati tužitelju Općoj bolnici P., P., OIB ..., iznos od 158.333,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, teče od 01.09.2017. godine pa do konačne isplate, u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od iznosu od 19.485,00 kuna."

 

Protiv te presude u dijelu izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 40.000,00 kn žalbu je pravovremeno izjavila tužena zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije preko iznosa od 40.000,00 kn uz obvezu tužitelja da tuženoj naknadi parnični trošak uvećano za trošak sastava žalbe.

 

Odgovor na žalbu tužene podnio je tužitelj koji predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu tužitelju troškova odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Razmatranjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio ne nalaze se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) niti je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer se prvostupanjska presuda može ispitati, ima razloge o odlučnim činjenicama i razlozi nisu suprotni stanju spisa.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo na odnose stranaka na koje se u razlozima presude pozvao prvostupanjski sud.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kao poslodavca na isplatu iznosa od 158.333,33 kn na ime povrata troškova specijalizacije tužene, a sve temeljem ugovora zaključenog između stranaka 21. prosinca 2011.

 

Među stranaka nije sporno da su 21. prosinca 2011. zaključile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama (dalje: Ugovor), a radi uređenja međusobnih prava i obveza glede obavljanja specijalističkog staža tužene kod tužitelja kao poslodavca.

 

Nadalje je nesporno vrijeme trajanja specijalizacije, te vrijeme koje je tužena bila obvezna kod tužitelja ostati na radu po završetku specijalizacije.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je da li je tužitelj tuženoj u vrijeme provedeno na radu a poslije završene specijalizacije trebao uračunati i vrijeme koje je bila odsutna zbog komplikacija u trudnoći i korištenja rodiljskog dopusta, te da li su ništetne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora kojim su utvrđeni troškovi specijalizacije.

 

Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da se u vrijeme koje je tužena trebala provesti na radu kod tužitelja ne uračunava vrijeme bolovanja kao i vrijeme korištenja rodiljskog dopusta, već tada dolazi do prekida izvršavanja obveza tužene, i to vrijeme se ne uračunava u izvršenje obveze, već se izvršenje obveze nastavlja po prestanku tih okolnosti, i time nisu povrijeđena bilo kakva prava tužene.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužene i prema ocjeni ovoga suda nisu ništetne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o visini troškova specijalizacije, iz razloga jer predmetna odredba nije u suprotnosti Ustavom, zakonom ili drugim prisilnim propisima, te moralom društva, posebice iz razloga jer je naknada štete a zbog neispunjenja ugovornih obveza Ugovorom (čl. 5. st. 1. Ugovora) utvrđena u visini od 50% ukupnih troškova specijalizacije (50.000,00 kn neto po godini specijalističkog usavršavanja), a ne u iznosu od 100%.

 

Naime, suprotno žalbenim razlozima, ne radi se o iznosima naknade štete određenim Odlukom o iznosu troškova specijalizacije, već se radi o odredivim novčanim iznosima zbog neispunjenja ugovorom preuzete obveze, a koje iznose su stranke dragovoljno ugovorile.

 

Slijedom izloženog, a s obzirom na neosnovanost žalbenih prigovora tužene, pravilno je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 9., čl. 65. st. 1., čl. 336. st. 1., čl. 342. st. 1., te čl. 319. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje ZOO).

 

Polazeći od tih odredaba ZOO, a obzirom na pisani Ugovor od 21. prosinca 2011., s navedenim njegovim jasnim sadržajem te polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, tužitelj je dokazao stvarni sadržaj sklopljenog ugovora, dok tužena nije dokazala niti jednu činjenicu koja bi je oslobodila obveze iz Ugovora, pravilno je bilo zahtjev tužitelja temeljen na odredbi čl. 4 Ugovora, prihvatiti osnovanim.

 

Tuženica mora (u smislu odredaba čl. 9. i čl. 342. st. 1. ZOO) ispuniti ono na što se ugovorom obvezala: ono što je htjela i prihvatila ugovorom - učinci kojeg niti na jedan pravno relevantan način nisu prestali.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj ispunio svoje obveze prema tuženici, pa je i tuženica dužna ispuniti svoju obvezu, jer su ugovorne strane u obveznom odnosu dužne izvršavati svoje obveze i odgovorne su za njezino ispunjene (čl. 17. st. 1. ZOO), a u slučaju raskida ugovora dužna je ispuniti obveze nastale kao posljedica raskida ugovora po čl. 132. st. 2. i 5. ZOO.

 

I po mišljenju ovoga suda, pravilno je shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude o tome da se spor ima riješiti primjenom odredbe čl. 17. st. 1. ZOO u vezi s odredbama čl. 4. i drugih Ugovora, kojim su stranke uz ostalo ugovorile i pravne posljedice raskida ugovora, jer se radi o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, a sam ugovor po svom sadržaju nije protivan prisilnim propisima, niti je ništetan.

 

Ugovorom o specijalizaciji tužitelj je tuženoj omogućio njezinu specijalizaciju koju je ona uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj je osigurao radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi, no isto tako i odredio obvezu tužene u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tužiteljice po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ovih ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka, uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza.

 

Slijedom navedenoga, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjska je presuda potvrđena, a žalba tuženice odbijena kao neosnovana.

Kako je odluka o troškovima postupka pravilna (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 155. ZPP), žalba je odbijena i u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

Kako tuženica nije uspjela sa žalbom odbijen je njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban.

 

U nepobijanom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen do iznosa od 40.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Osijek, 10. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća

Josip Frajlić, v.r.