1                                Poslovni broj: 18 UsI-61/20-6

 

 

Poslovni broj: 18 UsI-61/20-6

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

        Put Supavla 1

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

I 

R J E Š E NJ E

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja A. M., OIB: …., K. .., …. M., B. H., zastupanog po opunomoćenici A. B., odvjetnici u D., R. …, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu – služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, dana 10. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, Klasa: UP/I-217-02/19-18/152, Urbroj: 511-01-204-19-7 od 17. prosinca 2019.

 

 

r i j e š i o  j e

 

1. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.
2. Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere koja glasi:

„Nalaže se Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove – Sektor za strance i međunarodnu zaštitu – Služba za strance odgoditi izvršenje Rješenja Klasa: UP/I-217-02/19-18-152, Urbroj: 511-01-204-19-7 od 17. prosinca 2019. godine do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu.“

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-217-02/19-18/152, Urbroj: 511-01-204-19-7 od 17. prosinca 2019. određeno je:

„1.Prestaje stalni boravak u Republici Hrvatskoj A. M..

2.Protjeruje se iz Republike Hrvatske A. M., rođ. …... godine  u mjestu K., B. i H., državljanin B. i H..

3. A. M. zabranjuje se ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj na vrijeme od 10 godina od dana napuštanje Republike Hrvatske.

4.A. M. dužan je napustiti Europski gospodarski prostor (u daljnjem tekstu EGP) u roku od 15 dna računajući od dana odsluženja zatvorske kazne.

5. A. M. je dužan prilikom napuštanja Republike Hrvatske ovo rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu.

6. A. M. će se prisilno udaljiti sukladno članku 122. Zakona o stancima ako ne izvrši ovo rješenje.“

U pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu tužitelj pobija citirano rješenje navodeći da u istom nije pravilno  primijenjen zakon, da u  postupku koji mu je prethodio nije postupljeno po pravilima postupka, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno te da je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak. U bitnome ističe da se pobijanim rješenjem upire na uvid u dopis Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe terorizma od 09.12.2019. temeljem kojeg da je utvrđeno da prema procjeni nadležnog tijela tužitelj predstavlja ugrozu javnog poretka i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, da postoje sigurnosne zapreke za daljnji stalni boravak tužitelja u Republici Hrvatskoj, da navedeno predstavlja razlog za prestanak stalnog boravka u Republici Hrvatskoj kao i za protjerivanje iz Republike Hrvatske uz određivanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj tužitelju. Navedeni dopis niti spis nije priložen uz pobijano rješenje, da tužitelj nije upoznat o kakvom se dopisu radi, o njegovom sadržaju, utvrđenim činjenicama, te da mu nije dana mogućnost da bi se na istog mogao očitovati, čime da mu je u potpunosti onemogućeno pravo na iznošenje obrane, te sudjelovanje u postupku u tom dijelu, što da je nezakonito i neosnovano. S obzirom da se u pobijanom rješenju da se nalazi i oznaka pobijanog spisa i to: Klasa:740-02/19-0/210182, Urbroj: 514-06-02-01-01/1-19-02 od 17.12.2018. godine, predlaže se sudu zatražiti od tuženika navedeni spis, kako bi se tužitelj o istome mogao očitovati. Nadalje se u tužbi ističe da, iako se tuženik u pobijanom rješenju poziva na članak 101. st. 1. Zakona o strancima kao da je uzeo u obzir interese maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba, te između ostalog i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje (ovdje tužitelja), iz obrazloženja pobijanog rješenja da iz ničeg ne proizlazi da je tuženik poduzeo ijednu radnju u smislu citirane odredbe. Slijedom toga da se dostavlja u spis Psihijatrijski nalaz i mišljenje za tužitelja od strane K. z. p. V. – Zavoda za forenzičku psihijatriju iz kojeg Zaključka (strana 33) da je razvidno da se tužitelj liječi od shizoafektivnog poremećaja te da je u kontinuiranom psihijatrijskom liječenju. Tužitelj da je osoba koja se nalazi u braku sa hrvatskom državljankom od 2003. godine, istome da je 2005. godine odobren privremeni boravak, da ima troje malodobne djece te da je tužitelj  izrazito narušenog zdravstvenog stanja. Za vrijeme dok se tužitelj nalazio na izdržavanju zatvorske kazne da je redovito viđao svoju malodobnu djecu koja da su jako prisna i vezana za oca – ovdje tužitelja. Nadalje se navodi da tužitelj ima u tijeku još jedan kazneni postupak u kojem još nije zakazana glavna rasprava, da mu je pobijanim rješenjem onemogućen pristup sudu, iznošenje svoje obrane kao i utvrđivanje svih pravno-relevantnih činjenica u tom postupku. Pobijanim rješenjem tužitelju i njegovoj obitelji da je nastala nesaglediva šteta u smislu razdvajanja obitelji i odvojenosti od djece te da su pobijanim rješenjem grubo narušena prava djeteta koja su izričito propisana i utvrđena Konvencijom o pravima djeteta. Ističe se i da Ustav Republike Hrvatske propisuje poštivanje prava čovjeka kao temeljnu vrednotu ustavnog poretka. Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju jer svi su pred zakonom jednaki. Slijedom svega navedeno predlaže da se pobijano rješenje poništi.

              U tužbi se predlaže i da se donese privremena mjera, pobliže navedena pod točkom II. izreke ovog rješenja uz navod da su ispunjeni uvjeti iz članka 26. ZUS-a. Ističe se naime da bi   izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nastala nepopravljiva šteta, jer da bi zbog neodazivanja sudu mogao biti i kazneno odgovoran uz izricanje sankcija i tjeralica, određivanjem istražnog zatvora i s., uz istovremenu posljedicu razdvajanja obitelji i neizvjesne sudbine malodobne djece.

Tuženik je u odgovoru na tužbu, očitujući se na navode tužbe, ostao u bitnome kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja predlažući da se tužba odbije kao neosnovana. Protivi se i donošenju predložene privremene mjere i odgodi izvršenja osporavanog rješenja u bitnome navodeći da tužitelj nije iskoristio niti zakonsku mogućnost iz točke 4. izreke osporavanog rješenja odnosno ostanka 15 dana nakon izvršenja zatvorske kazne do dragovoljnog odlaska iz Republike Hrvatske.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. ZUS-a sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Odredbom članak 5. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 130/2011, 74/2013, 69/2017, 46/2018 – dalje: ZoS) propisano je da sigurnosnu provjeru za državljanina treće zemlje u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija.

Odredbom članka 99. stavak 1. točka 4. ZoS-a propisano je da

Ispis

stalni boravak prestaje državljaninu treće zemlje ako to zahtijevaju razlozi zaštite javnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog zdravlja.

Odredbom članka 103.  je propisano da Ispis

državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem državnog tijela prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku (stavak 1.). Rješenjem iz stavka 1. ovoga članka utvrdit će se da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, odredit će se rok u kojem je dužan napustiti EGP (rok za dragovoljni odlazak), zaprijetiti prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP, te da je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a (stavak 2.). Prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 101. ovoga Zakona, uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana (stavak 3.). U slučajevima iz članka 104. stavka 1. točke 1., 2. i 4. ovoga Zakona rok za dragovoljni odlazak može se odrediti u trajanju kraćem od sedam dana (stavak 4.).

Odredbom članka 104. stavak 1. točka 4. ZoS-a propisano je da se Ispis

državljaninu treće zemlje iz članka 103. stavka 1. ovoga Zakona ne mora se donijeti rješenje o povratku ako predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

Odredbom članka 105. stavak 2. ZoS-a propisano je da, Ispis

 

ako državljaninu treće zemlje, kojem se donosi rješenje o protjerivanju ili rješenje Ministarstva kojim mu prestaje zakoniti boravak, treba odrediti rok za dragovoljni odlazak, o dragovoljnom odlasku iz članka 103. stavka 2. ovoga Zakona će se odlučiti rješenjem o protjerivanju ili rješenjem Ministarstva kojim državljaninu treće zemlje prestaje zakoniti boravak.

Odredbom članka  108. stavak 2. točka 1. i 4. ZoS-a propisano je da će se državljanina treće zemlje protjerati ako je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine te ako predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.

Odredbom članka 101. ZoS-a propisano je da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzira najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere (stavak 1.). U smislu stavka 1. ovoga članka ranjivim osobama smatraju se osobe s invaliditetom, starije osobe, trudnice, članovi jednoroditeljskih obitelji s maloljetnom djecom, žrtve trgovanja ljudima, žrtve mučenja, silovanja ili drugog oblika psihičkog, fizičkog ili spolnog nasilja kao što su žrtve sakaćenja ženskih spolnih organa te osobe s duševnim smetnjama (stavak 2.).

              Odredbom članka 110. stavak 1. ZoS-a  propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 101. ovoga Zakona, uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla. Prema stavku 2 istog članka rješenje o protjerivanju državljanina treće zemlje na: 1. stalnom boravku u Republici Hrvatskoj, 2. privremenom boravku u Republici Hrvatskoj neprekidno deset godina, 3. privremenom boravku u Republici Hrvatskoj koji tri godine zakonito boravi u Republici Hrvatskoj i u braku je s hrvatskim državljaninom ili državljaninom treće zemlje na stalnom boravku, može se donijeti samo ako postoji jedan od razloga iz članka 108. stavka 2. ovoga Zakona.

              Nadalje, odredbom članka 111. stavak 1. ZoS-a propisano je da će se rješenjem o protjerivanju utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, da je dužan napustiti EGP te će se odrediti vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak i boravak u EGP-u a prema stavku 5. istog članka zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju, u slučaju iz članka 108. ovog Zakona ne može biti kraća od 3 mjeseca niti duža od 20 godina.

              Među strankama nije sporno da je tužitelj državljanin treće zemlje (B. i H.), da je u braku sa hrvatskom državljankom E. M. od 2003., da mu je 2005. odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj te da ima troje malodobne djece.

Nije sporno ni to da je tužitelj presudom Općinskog suda u Dubrovniku, broj: K-10/18 od 29. studenog 2018. pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u svezi članka 152. stavak 1. KZ/11 – silovanje, te da je sa odsluženja zatvorske kazne pušten dana 20. prosinca 2020.

              Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj, sukladno odredbi članka 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP), saslušan dana 11. prosinca 2019. u prostorijama Z. u D. (zapisnik prileži spisu tuženog tijela) te je u obrazloženju osporavanog rješenja  naveden iskaz tužitelja u cijelosti.

              Nisu osnovani tužbeni navodi da tužitelj nije upoznat  da isti, prema procjeni nadležnog tijela, predstavlja ugrozu javnog poretka i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske da postoje sigurnosne zapreke za njegov daljnji stalni boravak u Republici Hrvatskoj, da je to razlog za prestanak stalnog boravka u Republici Hrvatskoj kao i za protjerivanje iz Republike Hrvatske uz određivanje zabrane ulaska i boravka istome u Republici Hrvatskoj te da mu nije dana mogućnost očitovanja. Ovo stoga što je iz gore navedenog zapisnika   razvidno da je tužitelj sa navedenim okolnostima upoznat te je u svezi istih dao svoje izjašnjenje odnosno očitovanje. Osim toga, kako je i gore navedeno, tužitelj je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora dulju od jedne godine.

Osporavano rješenje se u obrazloženju poziva, kako se to navodi i u tužbi, na Klasu:740-02/19-0/210182, Urbroj: 514-06-02-01-01/1-19-02 od 17.12.2018. No suprotno tužbenim navodima radi o uvjerenju Ministarstva pravosuđa, Uprave za kazneno pravo, Odjela za kaznene evidencije temeljem kojeg je tuženik utvrdio da je tužitelj presudom Općinskog suda u Dubrovniku, broj: K-10/18 od 29. studenog 2018. pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u svezi članka 152. stavak 1. KZ/11 - silovanje. Navedeno uvjerenje, suprotno tužbenim navodima, prileži spisu tuženog tijela.

Što se tiče tužbenih navoda da tuženik u smislu odredbe članka 101.stavak 1. ZoS-a nije poduzeo niti jednu radnju za reći je da je sam tužitelj prilikom saslušanja  (zapisnik od 11. prosinca 2019. o saslušanju tužitelja) naveo da su njegova malodobna djeca B. (rođen ….), Š. (rođenja ….) te I. (rođen …..) smješteni u Dom za djecu bez odgovarajuće skrbi „M.“,  da redovito pohađaju školu u D., da se sa djecom povremeno viđa, da se čuju telefonski te da se dopisuju a što se tiče supruge naveo je da ga je ista optužila za silovanje te da s njom nije u kontaktu i da to niti ne želi.  Osim navedenog je za istaći da je iz dostavnice koje prileži spisu tuženog tijela razvidno da je tužitelj osporavano rješenje zaprimio dana 20. prosinca 2019. te da je isti, kako je razvidno iz izvješća  Postaje granične policije Metković od 23. prosinca 2019., dana 20. prosinca 2019. postupio po osporavanom rješenju te napustio Republiku Hrvatsku u smjeru Bosne i Hercegovine. Dakle, tužitelj je, iako je prema osporavanom rješenju imao rok od 15 dana od dana odsluženja kazne za dobrovoljno napuštanje Republike Hrvatske odnosno Europskog gospodarskog prostora, Republiku Hrvatsku napustio dana 20. prosinca 2019. kada je i zaprimio osporavano rješenje te isti nije iskoristio navedeni rok od 15 dana da kontaktira sa svojom malodobnom djecom. Uzevši u obzir sve izloženo, po mišljenju ovoga suda su bez osnove tužbeni navodi da je pobijanim rješenjem tužitelju  njegovoj obitelji nastala nesaglediva šteta u smislu razdvojenosti obitelji i odvojenosti od djece.

Vezano tužbene navode koji se odnose na zdravstveno stanje tužitelja i pozivanje istog na Psihijatrijski nalaz i mišljenje izrađen od K. z. p. V., Zavoda za forenzičku psihijatriju, a koji je dostavljen uz tužbu, za reći je da je iz tog psihijatrijskog nalaza i mišljenja razvidno da je izrađen za potrebe Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku (kojem je dostavljen dana 03. kolovoza 2018.) radi utvrđivanja tužiteljeve ubrojivosti u vrijeme počinjenja kaznenih djela silovanja (pravomoćno osuđen gore navedenom presudom Općinskog suda u Dubrovniku).  Iz zaključka navedenog nalaza i mišljenja je razvidno da se tužitelj od 2011. liječi od shizofrenog poremećaja tj. od kombinacije psihotičnih i depresivnih simptoma, da je tijekom tog razdoblja u kontinuiranom adekvatnom psihijatrijskom liječenju, da se aktualno nalazi u stanju remisije te da se može zaključiti da nema elemenata koji bi ukazivali da su njegove sposobnosti da shvati značenje svojeg postupanja ili upravljanja svojom volom bile u bilo kojoj mjeri smanjene.

Slijedom svega navedenog, a posebno kod činjenica da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaze niti je predložio izvođenje dokaza da bi se prema njemu, vezano za njegovo zdravstveo stanje, za vrijeme odsluženja kazne po gore navedenoj presudi Općinskog suda u Dubrovniku postupalo po posebnom postupku te kod činjenice da je postupajući po osporavanom rješenju Republiku Hrvatsku napustio dana 20. prosinca 2019., kada je i zaprimio osporavano rješenje, te da nije iskoristio rok od 15 dana (od dana odsluženja kazne za dobrovoljno napuštanje Republike Hrvatske) da kontaktira sa svojom malodobnom djecom, ne se mogu prihvatiti tužbeni navodi da tuženik u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir sve okolnosti iz odredbe članka 101. stavak 1. ZoS-a.

              Nadalje, tužitelj za svoje tvrdnje iz tužbe da ima u tijeku još jedan kazneni postupak u kojem još nije zakazana rasprava nije uz tužbu priložio niti jedan dokaz niti je predložio izvođenje dokaza u navedenom smislu. Stoga se ne mogu prihvatiti kao uvjerljivi tužbeni navodi da je tužitelju pobijanim rješenjem onemogućen pristup sudu, iznošenje obrane te utvrđivanju svih relevantnih činjenica u tom kaznenom postupku.

Uzevši u obzir sve izloženo te polazeći od citiranih zakonskih odredbi, ovaj sud, suprotno tužbenim navodima, smatra da u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari te da su utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava.  Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanog rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Kako nije utvrđen koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 128. stavak 1. ZUP-a  to je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

Predlažući da se u smislu odredbe članka 26. ZUS-a odredi odgodni učinak tužbe kao i prijedlog za izdavanje privremene mjere  zabranom postupanja po osporavanom rješenju tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora odnosno odgodom izvršenja osporavanog rješenja do pravomoćnog okončanja ovog spora, tužitelj u bitnome upire na nezakonitost osporavanog rješenja, a koje je ovaj sud ocijenio zakonitim iz svih gore navedenih razloga. Stoga su temeljem odredbe članka 26. ZUS-a navedeni prijedlozi tužitelja odbijeni odnosno odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke rješenja. 

 

 

U Splitu, 10. rujna 2020.

S U D A C

 

                                                                                                                            Marica Goreta, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istih, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (4 primjerka), putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Rogošić