1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja . O. iz Z., . 14, OIB: ....., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo Z., OIB: ....., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj  13 Pr-1853/2019-12 od 18. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj  13 Pr-1853/2019-12 od 18. prosinca 2019. u toč. I. i III. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I/              Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 175.631,39 kn bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

 

-          na iznos od 3.006,60 kn od 15. veljače 2014. do isplate,

-          na iznos od 3.006,60 kn od 15. ožujka 2014. do isplate,

-          na iznos od 3.006,60 kn od 15. travnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.779,47 kn od 15. svibnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.779,47 kn od 15. lipnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.791,35 kn od 15. srpnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.791,35 kn od 15. kolovoza 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.791,35 kn od 15. rujna 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.791,35 kn od 15. listopada 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.791,34 kn od 15. studenog 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.791,35 kn od 15. prosinca 2014. do isplate,

-          na iznos od 2.792,53 kn od 15. siječnja 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.792,53 kn od 15. veljače 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.792,53 kn od 15. ožujka 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.792,53 kn od 15. travnja 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.792,53 kn od 15. svibnja 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.792,53 kn od 15. lipnja 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.792,52 kn od 15. srpnja 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.804,43 kn od 15. kolovoza 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.804,43 kn od 15. rujna 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.804,42 kn od 15. listopada 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.804,42 kn od 15. studenog 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.804,42 kn od 15. prosinca 2015. do isplate,

-          na iznos od 2.804,43 kn od 15. siječnja 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.084,86 kn od 15. veljače 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.084,87 kn od 15. ožujka 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.084,86 kn od 15. travnja 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.084,85 kn od 15. svibnja 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.022,59 kn od 15. lipnja 2016. do isplate,

-          na iznos od 2.983,35 kn od 15. srpnja 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.039,96 kn od 15. kolovoza 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.031,26 kn od 15. rujna 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.032,41 kn od 15. listopada 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.031,04 kn od 15. studenog 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.032,52 kn od 15. prosinca 2016. do isplate,

-          na iznos od 3.032,42 kn od 15. siječnja 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.093,06 kn od 15. veljače 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.093,05 kn od 15. ožujka 2017. do isplate,

-          na iznos od 2.991,92 kn od 15. travnja 2017. do isplate,

-          na iznos od 2.860,74 kn od 15. svibnja 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.093,06 kn od 15. lipnja 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.093,06 kn od 15. srpnja 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.106,12 kn od 15. kolovoza 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.168,24 kn od 15. rujna 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.168,24 kn od 15. listopada 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.168,23 kn od 15. studenog 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.231,60 kn od 15. prosinca 2017. do isplate,

-          na iznos od 3.231,59 kn od 15. siječnja 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.231,61 kn od 15. veljače 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.231,60 kn od 15. ožujka 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.231,58 kn od 15. travnja 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.231,60 kn od 15. svibnja 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.231,60 kn od 15. lipnja 2018. do isplate,

-          na iznos od 2.931,56 kn od 15. srpnja 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.245,16 kn od 15. kolovoza 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.315,30 kn od 15. rujna 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.315,30 kn od 15. listopada 2018. do isplate,

-          na iznos od 3.315,30 kn od 15. studenog 2018. do isplate,

-          na iznos od 1.805,80 kn od 15. prosinca 2018. do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

III/               Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.),  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 18. prosinca 2019. do isplate, u roku od 8 dana."

 

Nalaže se tužitelju da  tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.750,00 kn  u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjeva tuženika  za naknadu parničnog troška odbija kao  neosnovan.

 

Odbija se  zahtjev tužitelja za naknadu  troška sastava odgovora na žalbu.

             

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju novčani iznos od  175.631,39 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose,  izuzev  zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak,  pobliže navedeno  toč. I. izreke citirane presude.  Točkom II. izreke odbijen  je dio  tužbenog zahtjeva koji se odnosi  na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu  zakonskih zateznih kamata na iznos od  175.631,39 kn. Točkom  III. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od  8.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od  18. prosinca 2019. do isplate.

              Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (toč. I. i III. izreke) žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene  materijalnog prava,  predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se  tužbeni zahtjev tužitelja odbije,  podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog  troška.

Tužitelj  je podnio odgovor na žalbu u kojem  negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalba je osnovana.

              Predmet spora je   zahtjev za isplatu iznosa od 175.631,39 kn bruto s kamatama na ime  razlike   naknade plaće,  jer da je nezakonitim rasporedom na radno mjesto u Ravnateljstvo  policije – Policijsku akademiju, Službu za razvoj policijskog osiguranja i nakladničko-knjižničnu djelatnost, na radno mjesto policijskog  službenika za organizaciju programa istom isplaćivana manja plaća od one koja bi mu pripadala za radno mjesto njegovog policijskog  zvanja,  a za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2014. do  19. studenoga 2018.

              U provedenom je postupku utvrđeno :

 

              -da je rješenjem Ministarstva  broj:511-01-157-10024/2-2013 od  20. veljače 2013.  tužitelj raspoređen s  danom  21. veljača  2013. u Ravnateljstvo policije-Policijsku akademiju, Službu za razvoj policijskog osiguranja i nakladničko-knjižničnu djelatnost, na radno  mjesto  policijski službenik za organizaciju programa;

-da je po  žalbi tužitelja rješenjem Odbora za državnu službu, Klasa: UP/II-112-07/13-01-872 Urbroj: 566-01/11-18-2 od 2. siječnja 2018. poništeno citirano rješenje Ministarstva broj: 511-01-157-10024/2-2013 od  20. veljače  2013. i predmet  vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak;

-da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Klasa: UP/II-112-02/18-05/5 Urbroj: 511-01-157-18-105 od 7. studenoga 2018. tužitelj, s  visokom stručnom spremom, u zvanju glavni policijski savjetnik, policijski službenik Ministarstva, privremeno premješten s danom 19. studeni 2018. u Ravnateljstvo policije, Upravu policije, Službu za sigurnost cestovnog prometa, Odjel za preventivu cestovnog prometa, na radno mjesto Voditelj odjela za preventivu cestovnog prometa, za koje je kao uvjet utvrđen završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili  visoka stručna sprema  i zvanje samostalni policijski inspektor, najduže na  šest mjeseci;

-da je povodom rasporeda  tužitelja na radno mjesto policijskog  službenika za organizaciju programa doneseno rješenje o plaći broj:511-01-157-41575/3152-2012 od 19. veljače  2013., temeljem kojega je tužitelju isplaćivana plaća,  a koje  rješenje o plaći tužitelj nije pobijao.

Polazeći od utvrđenja da  je  Odbor za državnu službu svojim rješenjem od  2. siječnja  2018. poništio rješenje  od 20. veljače 2013. kojim je tužitelj bio raspoređen na slabije plaćeno radno mjesto, sud prvog stupnja utvrđuje da ne egzistiraju pravni učinci navedenog (poništenog) rješenja, i to kroz cijelo razdoblje u kojem je to rješenje bilo na snazi, posljedično čemu da je nezakonito umanjenje plaće tužitelja (zbog rasporeda na slabije plaćeno radno mjesto unutar Policijske akademije) te da tužitelju pripada nastala razlika plaće, visina koje među strankama nije prijeporna, a u dosuđenom iznosu od 175.631,39 kn bruto s kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pobliže  navedeno toč. I. izreke citirane presude.

Pri tome, sud  prvog stupnja ne nalaz odlučnim što se tužitelj nesporno nije žalio na rješenje od 19. veljače 2013. (kojim mu je bila utvrđena plaća za radno mjesto u Policijskoj akademiji), kao što se nesporno nije žalio niti na kasnija pojedinačna rješenja o plaći, utvrđenjem da je tužitelj u tom razdoblju obavljao poslove u Policijskoj akademiji te mu i pripada plaća s te osnove, na što se nije imao razloga žaliti, te što su rješenja o plaći provedbenog,  akcesornog karaktera i donesena nakon rješenja o rasporedu od 20. veljače 2013.

Drži odlučnim da je poništenjem rješenja od 20. veljače 2013. (temeljem rješenja Odbora za državnu službu od 2. siječnja 2018.) prestala  postojati osnova temeljem koje je tužitelj bio raspoređen na radno mjesto u Policijskoj akademiji, te neovisno o rješenjima o plaći za to radno mjesto, tužitelj da ima pravo na razliku plaće do visine plaće radnog mjesta s kojeg je nezakonito bio preraspoređen, a kako  to radno mjesto više ne postoji u visini razlike plaće za srodno radno mjesto, pobliže navedeno u podnesku tuženika od 11. listopada 2019., na što tužitelj nije imao primjedbi.

Stoga donosi pobijanu presudu.

Ispitujući  pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje apsolutno  bitnih povreda postupka u smislu  odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem  pobijane presude bila  počinjena neka od navedenih povreda postupka.

Međutim,  donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

Za rješenje ove pravne stvari odlučno je pravno pitanje ima li policijski službenik pravo na isplatu razlike plaće u situaciji kad je po njegovoj  žalbi poništeno rješenje o rasporedu na novo – "niže" radno mjesto,  iako nije pobijao i posebno doneseno rješenje o plaći za radno mjesto na koje je raspoređen.

Radi osiguranja  jedinstvene primjene prava i  ravnopravnosti svih  u njegovoj primjeni Vrhovni sud Republike Hrvatske je o navedenome zauzeo pravni stav u svojoj presudi posl. broj  Revr-668/2018-2 od  23. srpnja 2019., u kojoj se navodi:

"Predmet spora valja raspraviti primjenom:

- odredbe čl. 1. st. 3. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj: 34/11), prema kojoj: „Na pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenim na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima“,

 

- odredaba čl. 63. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj: 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, dalje: ZDS-a), prema kojima: (stavak 1.) „Odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe upravna je stvar“, (stavak 2) „U upravnom postupku u kojem se odlučuje o upravnoj stvari iz stavka 1. ovoga članka postupa čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova vođenje tog postupka ili rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela“,

 

- odredbe čl. 64. ZDS-a, prema kojoj: „Protiv rješenja iz članka 63. stavka 1. ovoga Zakona može se izjaviti žalba Odboru za državnu službu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja“,

 

- odredaba čl. 67. ZDS-a, prema kojima: (stavak 1.) „Odbor za državnu službu odlučuje o žalbama protiv rješenja o prijamu u državnu službu i rješenja kojima se odlučuje o pravima i obvezama državnih službenika“, (stavak 2.) „Protiv rješenja Odbora za državnu službu državno tijelo i državni službenik imaju pravo pokretanja upravnog spora u roku od 30 dana od dana primitka rješenja“, te

 

- odredbe čl. 8. Uredbe o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“, broj: 129/11 i 82/12), prema kojoj: „Ministar unutarnjih poslova ili osoba kojoj je u opisu poslova donošenje rješenja sukladno propisima o ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova, donosi rješenje o plaći“.

 

Sukladno tim odredbama, rješenje o plaći tužitelja kao policijskog službenika (list 23. i 24. spisa) predstavlja upravni akt (kojim je odlučeno o njegovom pravu na plaću i načinu njezina obračuna) - i protiv takvog je tužitelj bio ovlašten podnijeti pravni lijek: žalbu Odboru za državnu službu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.

 

Valja pritom primijetiti da je tužitelj o tome pravu bio i upoznat tim rješenjem: danom mu uputom o pravnom lijeku.

 

Budući da tužitelj nije iskoristio (taj) zakonom mu osigurani put pravne zaštite - protiv posebno donesenog i samostalnog upravnog akta, taj je upravni akt (rješenje o plaći) postao pravomoćan i izvršan te tužitelja vezuje tom svojom pravomoćnošću: on je ostao egzistentan, sa učincima iz njegova sadržaja - pa tužitelj ne može ostvariti glede plaće veća prava od onih koja su mu tim upravnim aktom priznata.

 

Revidentu je kod toga za ukazati da smisao toga shvaćanja proizlazi iz više odluka revizijskog suda, pa tako i:

 

- odluke posl. br. Revr 1640/12-2 od 2. rujna 2014., prema kojoj se „pravilnost i zakonitost“ upravnog akta „ne može ispitivati u parnici“, ali i

 

- odluke posl. br. Revr 73/10-2 od 22. prosinca 2010., prema kojoj:

 

„...Državni službenik dakle može, u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS, te u smislu odredbe čl. 96. u vezi s čl. 102. ZDSN po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima uređenim tim zakonom, i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija, ali se o njegovim pravima mora odlučiti rješenjem.

 

Ovo zato što se pravo na isplatu plaće državnog službenika ne stječe po samom zakonu. To je osobno imovinsko pravo državnog službenika koje rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, dospijeće iznosa plaće nastupa donošenjem rješenja o pravu na plaću i visini plaće, a tim se rješenjem određuje i dan početka isplate plaće na temelju priznatog prava.

 

Imajući u vidu navedene razloge odgovor na postavljeno pitanje glasi: Policijski službenik koji je privremeno raspoređen na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika dok ne ishodi rješenje o premještaju u kojemu će se utvrditi visina plaće koja mu pripada za poslove koje stvarno privremeno obavlja.

 

S obzirom na to da tužitelj nije ishodio potrebno rješenje kojim se utvrđuje pravo na povoljniju plaću i iznos te plaće, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće do visine povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja u odnosu na plaću koju prima po osnovi rješenja o rasporedu ...“.

 

Sukladno navedenom i ovdje je za zaključiti da policijski službenik nema pravo na isplatu razlike plaće u situaciji kada je poništeno rješenje o njegovom rasporedu na novo („niže“) radno mjesto, a da pritom zasebno rješenje o njegovoj plaći nije niti pobijano (pa time ovo nije niti poništeno).

 

Suprotan bi stav dovodio sud u situaciju da određuje plaću policijskom službeniku, i to čak i pored još važeće i pravomoćne odluke (upravnog akta) kojom mu je ona određena u upravnom postupku, one odluke koju ne pobija i nije pobijao iako ima pravno značaj samostalne odluke - a sud takvu ovlast nema."

 

Stoga, a jer i u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj nije pobijao zasebno rješenje o plaći povodom rasporeda na niže radno mjesto,  nema pravo  na isplatu razlike plaće iako je poništeno rješenje o njegovom rasporedu na to - niže radno mjesto.

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinačena i na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

S obzirom na ishod ovog  žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi  iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti  o cjelokupnim troškovima postupka.

Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa) i označenoj vrijednosti predmeta spora od  50.000,00 kn, u iznosu od  1.000,00 kn, sastava podneska zaprimljenog 11. listopada 2019. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od  1.000,00 kn, pristup ročištu  4. rujna 2019. prema Tbr. 9. toč. 1.  Tarife u iznosu od 1.000,00 kn, pristup ročištu  6. prosinca 2019. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife,  a prema  tada označenoj vrijednosti predmeta spora od  175.631,39 kn, u iznosu od  2.500,00 kn i trošak sastava   žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife u  zatraženom iznosu od 1.250,00 kn. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska  zaprimljenog  5.srpnja 2019., budući da je imajući u vidu sadržaj zahtjeva za mirno rješenje spora, navode iz tog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, kao ni trošak pristupa na  ročište za objavu presude jer tom  ročištu nije pristupio.

Slijedom navedenoga  tuženiku pripada ukupan parnični trošak u iznosu od  6.750,00 kn, dok je u preostalom dijelu  zahtjev za naknadu parničnog troška tuženika odbijen kao neosnovan.

Tužitelju nije  dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U preostalom dijelu (toč. II. izreke) presuda suda prvog stupnja kao  pobijana ostaje neizmijenjena

U Rijeci 10. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća

  Duško Abramović            

 

Općinskom radnom sudu u Zagrebu

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.