1              Poslovni broj: Gž R-703/2020-2

Poslovni broj: Gž R-703/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Svjetlane Vidović, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i mr. sc. Dražana Penjaka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. i Š. d.o.o. iz Z., protiv tužene J. B. iz S., …, zastupane po punomoćniku Z. T., odvjetniku iz Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2253/19-15 od 6. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2253/19-15 od 6. ožujka 2020.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 10. lipnja 2019. nedopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku J. B., vl. obrta B. M., S. K., …, da tužitelja A. R., … vrati na rad na radno mjesto, u roku od 8 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom provođenja ovrhe.

3. Nalaže se J. B., vl. obrta B. M, … da tužitelju A. R., OIB: …, plati trošak parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana."

Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužitelj, pobijajući odluku suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 355.) te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U smislu odredbe članka 359. stavka 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tužitelja dostavio je na odgovor tuženiku.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja porekavši žalbene navode kao neosnovane s prijedlogom da žalba tužitelja bude odbijena.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje radnopravne zaštite u utvrđenju da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena te da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da ga tužena kao vlasnica obrta B. M., vrati na radno mjesto, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka, na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a što pogrešno ističe tužitelj u žalbi.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je pravilno primijenio materijalno pravo.

Iz rezultata provedenog parničnog postupka proizlazi da su tužitelj i tužena imali zaključen ugovor o radu, koji je izvanredno otkazan odlukom tuženika od 10. lipnja 2019., jer je tužitelj izostao s radnog mjesta od 3. lipnja do 10. lipnja 2020., a svoj izostanak nije opravdao.

Nadalje, u postupku je utvrđeno da je tužitelj cijelu godinu dana prije donošenja pobijane odluke bio na bolovanju zbog dugotrajnosti liječenja, te je pregledom e-mail prepiske između stranaka utvrđeno da je tužitelj 3. lipnja 2019. obavijestio poslodavca da uzima godišnji odmor koji nije iskoristio 2018. i razmjerni dio godišnjeg odmora od 2019., premda ga je nakon zaprimljene takve obavijesti poslodavac obavijestio da se je dužan vratiti na posao i da ne može uzeti godišnji odmor.

U žalbi tužitelj ponavlja svoj pravni stav istaknut tijekom prvostupanjskog raspravljanja, pozivajući se na odredbu članka 84. stavka 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) koji regulira prenošenje godišnjeg odmora u slijedeću kalendarsku godinu, jer je pravo radnika da godišnji odmor ili dio godišnjeg odmora kojeg je prekinuo ili nije iskoristio u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti, može ga, i ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine.

Ovako citiranom zakonskom odredbom ne stječe se automatski pravo radnika na korištenje godišnjeg odmora kad mu se prohtije, već samo u dogovoru sa poslodavcem. Kako je poslodavac obavezan da regulira proces rada, to isključivo poslodavac utvrđuje raspored korištenja godišnjeg odmora i to uzimajući u obzir potrebe procesa rada i mogućnosti za odmor radnika.

S obzirom na iznijeto tužitelj je morao priskrbiti odobrenje od poslodavca za korištenje godišnjeg odmora, jer radnik nema pravo jednostrano nastaviti ili početi koristiti godišnji odmor i sam odrediti kada će započeti tu radnju.

Imajući u vidu nespornu činjenicu koja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, da je tužitelj nakon što je zaključeno bolovanje, izostao s posla u vremenskom razdoblju od 3. lipnja do 10. lipnja 2019., a da svoj izostanak nije opravdao na valjan način, pravilno je tuženik utvrdio da je ponašanjem tužitelja ostvarena teška povreda radne obveze.

Naime, tužitelj je svojim ponašanjem počinio težu povredu radne obveze izostanak s posla, u vremenskom trajanju od 3. lipnja do 10. lipnja 2019., koji izostanak tuženik je okarakterizirao kao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa te u zakonskom roku sukladno odredbi članka 116. ZR donio pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu. Naime, poslodavac je izgubio povjerenje u radnika, na čemu se i temelji svaki ugovor o radu, a osim toga poslodavac je izgubio i lojalnost radnika kao savjesnu, odgovornu osobu, zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Radi iznijetog, ukazuje se da je žalba tužitelja neosnovana, te je shodno tome valjalo odluku suda prvog stupnja potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu jer navedeni trošak nije bio nužan za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

U Splitu, 10. rujna 2020.