- 1 -              I Kž 193/2020-6

Broj: I Kž 193/2020-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 17. veljače 2020. broj Kv I-82/2019., u sjednici održanoj 10. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e :

Odbija se žalba osuđ. M. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, u postupku tzv. neprave obnove kaznenog postupka, na temelju čl. 498. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), dvije presude su preinačene u odluci o kazni, i to presuda Županijskog suda u Splitu i presuda Općinskog suda u Splitu. Presudom Županijskog suda u Splitu od 30. listopada 2014. broj Kv-324/14., M. K. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osam godina i šest mjeseci, zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ/97. Presudom Općinskog suda u Splitu od 13. prosinca 2018. broj K-1139/2018., M. K. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina, zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.). Ove dvije presude su preinačene na način da su navedene kazne uzete kao utvrđene, te je primjenom čl. 51. i 53. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), M. K. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četrnaest godina. Osuđeniku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne od 28. travnja 2010. do 30. lipnja 2017., od 31. srpnja 2018. do 13. prosinca 2018., te od 6. studenog 2019. pa nadalje.

Protiv te presude je osuđ. M. K. podnio dvije žalbe. Jednu je podnio putem branitelja J. F., odvjetnika iz S., a drugu osobno. U žalbi koju je podnio putem branitelja J. F., žali se bez posebno istaknutih žalbenih osnova, s prijedlogom "... preinačiti prijašnje presude i izreći jedinstvenu kaznu u manjem trajanju ...". U osobno podnesenoj žalbi, osuđenik izričito ne navodi žalbene osnove, te predlaže pobijanu presudu ukinuti i izreći mu kaznu u trajanju dvanaest godina.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da mu je prvostupanjski sud, izricanjem jedinstvene kazne zatvora za samo šest mjeseci manje od zbroja pojedinačno utvrđenih kazni, izrekao previsoku jedinstvenu kaznu.

U tzv. nepravoj obnovi kaznenog postupka (objedinjavanje kazni), u smislu čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP/08., sud ne utvrđuje nove činjenice koje bi bile odlučne za odmjeravanje kazne, niti ispituje pravilnost utvrđenih pojedinačnih kazni izrečenih pravomoćnim presudama, već uzima u obzir samo činjenice koje su utvrđene u kaznenim postupcima i presudama koje su predmet objedinjavanja.

U tom smislu, napominje se osuđeniku kako svrha primjene odredaba o izricanju jedinstvene kazne pri stjecaju kaznenih djela kod tzv. neprave obnove kaznenog postupka iz čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije ublažavanje kazne, već potreba da se prilikom izricanja jedne jedinstvene kazne vodi računa o specifičnosti višestrukog počinitelja različitih kaznenih djela i međusobnom odnosu tih djela, imajući u vidu vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, s primarnim ciljem da se jedinstvenom kaznom postigne svrha kažnjavanja.

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnih kaznenih djela. Jasno je kako je prvostupanjski sud, pravilno, pri donošenju nove i u konačnici blaže odluke o jedinstvenoj kazni zatvora, imao u vidu ranije izrečene kazne i sve relevantne okolnosti kojima su se rukovodili sudovi u procesu individualizacije kazne. Pravilnom primjenom odredbi o stjecaju kaznenih djela iz čl. 51. st. 2. KZ/11., sud je osuđeniku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četrnaest godina, koja je veća od pojedinačno utvrđenih, a ne doseže njihov zbir.

S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, o svrsi kažnjavanja i pravilima o stjecaju kaznenih djela, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju četrnaest godina izražena je  jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Ovako odmjerena kazna utjecati će na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati će i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Imajući u vidu navedeno, žalbu osuđenika valjalo je odbiti kao neosnovanu.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud drugog stupnja, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. rujna 2020.