- 1 -              I Kž 262/2020-4

              I Kž 263/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 262/2020-4

I Kž 263/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice–specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. D., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 12. veljače 2020. broj K-40/2019-15, ispravljene rješenjem od 6. ožujka 2020. broj K-40/2019-20, u sjednici održanoj 10. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. D. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, ispravljenom rješenjem od 6. ožujka 2020. broj K-40/2019-20, optuženi M. D. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11. i na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomično uvjetna osuda na način da se od kazne na koju je osuđen izvršava kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 3 (tri) godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 5.320,00 kn, i to 3.320,00 kuna na ime troškova prometnog vještačenja, 1.000,00 kuna na ime troškova medicinskog vještačenja i 1.000,00 kuna sudskog paušala, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju bez primjene odredaba o ublažavanju.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. D. po braniteljici, odvjetnici G. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu „preinači ili, podredno, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje‟.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika podnesenu po braniteljici, odvjetnici G. V., s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik u žalbi ističe da je izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima, a da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, odnosno da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i iskaza danih u postupku, čime upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Pobliže pojašnjavajući navedenu postupovnu povredu optuženik smatra da je nejasno iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik trebao “izvirivati“ prije započinjanja pretjecanja, kada prethodno utvrđuje da je optuženik imao prometnu situaciju gdje je s lakoćom na siguran način mogao obaviti radnju pretjecanja. Navodi i da je prvostupanjski sud nejasno izveo zaključak o odlučnoj činjenici da je optuženik imao potpuno neprimjerenu reakciju kakvu uobičajeno ne poduzimaju osposobljeni vozači te samim time da nije imao potrebno znanje i vještine upravljanja motornim vozilom, zbog čega je pogrešno zaključio da je postupao s neizravnom namjerom i počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud naveo jasne i valjane razloge iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, a koje je temeljio na ocjeni ne samo personalnih dokaza, već i materijalnih dokaza u spisu, pa ne postoji niti proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i iskaza danih u postupku. Tako je prvostupanjski jasno obrazložio zašto smatra da optuženik prije poduzimanja radnje pretjecanja nije pravilno obavio radnje koje prethode samom pretjecanju, odnosno nije „izvirivao“, a to proizlazi iz iskaza svjedoka K. P., a jednako tako je jasno obrazložio temeljem kojih sve dokaza je zaključio da optuženik nije imao potrebna znanja i vještine za upravljanje motornim vozilom. Dakle, prvostupanjski sud je naveo jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, a nisu ni proturječni personalnim dokazima u spisu, slijedom čega nije počinjena postupovna povreda na koju optuženik upire u žalbi. Uostalom, prigovori koje optuženik podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka imaju činjenični karakter te će se razmatrati u okviru te osnove.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. KZ/11. optuženik smatra da je njegovo postupanje trebalo kvalificirati kao nehajno izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu, odnosno da je bio svjestan da zbog njegovog ponašanja postoji mogućnost nastupanja zabranjene posljedice, ali da je lakomisleno držao da ona neće nastupiti, pojašnjavajući razliku između dva oblika krivnje, neizravne namjere te svjesnog nehaja. Na taj način optuženik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da je sud na ono činjenično stanje koje po optuženikovom stajalištu proizlazi iz provedenih dokaza (a ne na one činjenice koje je sud utvrdio), trebao primijeniti drugu pravnu normu.

 

Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, prema optuženikovoj ocjeni, proizlaze iz provedenih dokaza, pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/11. Dakle, ovi žalbeni navodi optuženika zapravo se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da on nije imao potrebna znanja i vještine za upravljanje motornim vozilom. Pri tome ističe da je prvostupanjski sud zanemario, iako je optuženik nakon počinjenja kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim pao na praktičnom dijelu ispita, da se to dogodilo zbog treme, nakon čega je ponovno pristupio polaganju te položio bez greške. Nadalje, smatra da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio subjektivnim iskaz svjedoka P. N., optuženikovog instruktora, obranu optuženika o tome da ima iskustva u upravljanju motornim vozilom, a nije pravilno cijenio niti rezultate prometnog vještačenja. Konačno, tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno tumači postupanje optuženika i podvodi ga pod neizravnu namjeru, ne vodeći računa da na njegovoj strani nije bilo takve bezobzirnosti ili grubog kršenja propisa, propuštajući imati na umu da i osposobljeni vozači gotovo svakodnevno imaju neprimjerene reakcije.

 

Naime, u ovom postupku nije bilo sporno da je optuženik inkriminiranog dana upravljao motornim vozilom bez vozačke dozvole. No, bilo je sporno ima li optuženik potrebne vještine i znanja za upravljanje motornim vozilom budući da je poduzeo radnju pretjecanja skupa vozila (teretnog vozila s priključnim dijelom) koju nije uspio završiti na siguran način jer je lijevim kotačima prešao na bankinu uz lijevu kolničku stranu, uslijed čega je izgubio kontrolu nad motornim vozilom te naglo skrenuo udesno i prije dovršenog pretjecanja prešao na desnu kolničku traku, pri čemu je došlo do kontakta zadnjeg desnog bočnog dijela motornog vozila kojim je upravljao te prednjeg lijevog bočnog dijela teretnog vozila, nakon čega je osobno vozilo sletilo s ceste u odvodni kanal, više puta se prevrnulo, tijekom kojeg prevrtanja je ispao putnik iz vozila, zadobio niz ozljeda od kojih je preminuo na mjestu događaja.

 

Prvostupanjski je sud pravilno cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka K. P. koji je inkriminiranog dana upravljao motornim vozilom iz smjera V. prema D. M., kada je uočio da iz njemu suprotnog smjera osobno vozilo počinje pretjecati teretno vozilo, a pretjecalo je tako da je prešlo na lijevu kolničku stranu, na neuobičajeni način, odnosno nije uopće „izvirivalo“ iza teretnog vozila, već se samo odjednom pojavilo, a nakon toga se počelo vraćati naglo na svoju desnu kolničku traku te je došlo do kontakta s teretnim vozilom.

 

Prema rezultatima prometnog vještačenja proizlazi da je optuženik u trenutku prometne nesreće vršio radnju pretjecanja skupa vozila na cesti na kojoj je ograničenje 60 km/h, time da se optuženik prilikom kontakta sa skupom vozila kretao brzinom od oko 89 km/h, a skup vozila oko 74 km/h. Na temelju materijalnih tragova nije bilo moguće utvrditi razlog destabilizacije i zanošenja osobnog automobila kojim je upravljao optuženik na lijevoj kolničkoj traci u trenutku pretjecanja, ali kao mogući razlog destabilizacije osobnog automobila je silazak lijevih kotača na južnu travnatu bankinu, što nije moguće tehnički potvrditi jer očevidom nisu bili fiksirani i evidentirani tragovi kotača na bankini. Međutim, optuženik je u obrani naveo da se ova prometna nesreća ne bi dogodila da nije „zakačio“ bankinu, a to je potvrdio i svjedok, putnik u osobnom vozilu optuženika, M. A. Ono što je relevantno, a to je vještak naveo u svom vještačenju, da su s obzirom na širinu kolnika, te širinu i način kretanja vozila u trenutku prometne nesreće bili ispunjeni tehnički uvjeti za sigurno vršenje radnje pretjecanje skupa vozila. Iz iskaza ispitanih svjedoka M. A. te K. P. te zapisnika o očevidu proizlazi da su inkriminiranog dana uvjeti na cesti bili dobri, odnosno kolnik je bio suh, vidljivost je bila dobra, dok je cesta bila bez anomalija koje bi mogle utjecati da se sigurno obavi radnja pretjecanja vozila. Dakle, radilo se o prometnoj situaciji u kojoj je optuženik imao sve uvjete da na siguran način obavi radnju pretjecanja, svakako pod uvjetom da je imao potrebna znanja i vještine za takvo upravljanje motornim vozilom.

 

No, ne samo da optuženik nije prethodno obavio radnje koje bi omogućile sigurno pretjecanje, odnosno nije „izvirivao“ prije nego je poduzeo tu radnju, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka K. P., on je u uvjetima povoljne prometne situacije, a kako je to navedeno u prometnom vještačenju, prilikom tog pretjecanja prešao lijevim kotačima preko bankine, uslijed čega je izgubio kontrolu nad motornim vozilom te naglo prešao desno te udario u skup vozila koji su se kretali desnom kolničkom trakom. Naime, radi se o takvoj prometnoj situaciji u kojoj osposobljeni vozač sa potrebnim znanjem i vještinama, u uvjetima dobre vidljivosti, suhog kolnika, širine kolnika, kao i širine vozila te načina kretanja vozila, prilikom poduzimanja radnje pretjecanja teretnog vozila, u izostanku bilo kakvih zapreka za obavljanje takve radnje, ne bi zahvatio bankinu, odnosno u situaciji da je i zahvati, ne bi tada neprimjereno reagirao na način da naglo skrene udesno i udari u vozilo koje se kreće u svojoj prometnoj traci, već bi zadržao pravac kretanja tako da vozilo ostane u lijevoj prometnoj traci, a po potrebi bi poduzeo radnju kočenja kako bi smanjio brzinu i lakše održao pravac kretanja. Da optuženik nije imao dostatna znanja i vještine za upravljanje motornim vozilom proizlazi i iz činjenice da je nakon prometne nesreće išao na polaganje vozačkog ispita koji nije položio, neovisno o tome što je imao tremu, a to je pravilno cijenio prvostupanjski sud.

 

Također, nije relevantno ni to što je prometni vještak naveo da tehničkim putem nije bilo moguće utvrditi je li postojala tehnička mogućnost za sigurno dovršenje radnje pretjecanja budući da na temelju materijalnih tragova nije bilo moguće definirati položaj vozila iz suprotnog smjera u trenutku prometne nesreće. Niti sam optuženik nije tvrdio da su iz suprotnog smjera nailazila druga vozila zbog kojih ne bi mogao na siguran način obaviti radnju pretjecanja, a niti to proizlazi iz drugih dokaza u spisu.

 

S pravom prvostupanjski sud nije cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka P. N. koji je tvrdio kako je optuženik imao znanja i vještine za upravljanje motornim vozilom samo zato jer je odvozio 35 praktičnih sati u autoškoli, dok vozački ispit nije polagao jer je imao drugih obveza. Niti sama tvrdnja optuženika da ima iskustva u vožnji ne može sama po sebi biti vjerodostojna, tim više kad se uzmu u obzir posljedice ove prometne nesreće koju je izazvao sam optuženik. Konačno, optuženik je tog dana upravljao motornim vozilom zato što je tražio svjedoka M. A. da mu da vozilo na upravljanje, a kako je to iskazao taj svjedok, dok je optuženik u obrani tvrdio da je upravljao motornim vozilom samo zato što se svjedok M. A. nije naspavao.

 

Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da je njegovo postupanje bilo nehajno.

 

Kod razgraničenja između neizravne namjere i svjesnog nehaja u kaznenom pravu, u teoriji se koristi tzv. Frankova formula koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, iako se na nju nije izričito pozvao u obrazloženju pobijane presude.

 

Intelektualna sastavnica svjesnog nehaja se ne razlikuje od one kod neizravne namjere jer je počinitelj u oba slučaja svjestan da može počiniti djelo. Međutim, razlika postoji u pogledu voljne sastavnice jer kod neizravne namjere počinitelj pristaje na počinjenje djela, a kod svjesnog nehaja lakomisleno smatra da se to neće dogoditi.

 

Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optuženik postupao u inkriminiranom događaju s neizravnom namjerom iz razloga što je bio svjestan da nema vozačku dozvolu te da nema dostatna znanja i vještine za upravljanje motornim vozilom, zbog čega ne smije upravljati osobnim automobilom jer svojom vožnjom može ugroziti i druge sudionike u prometu, a pristajanjem na vožnju pristao je istovremeno i na ugrožavanje drugih sudionika u prometu, a kako je kao posljedica takve vožnje, izazvana prometna nesreća u kojoj je nastupila teška posljedica, smrt mlade osobe, to je oblik krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno - neizravna namjera utvrđena u svemu pravilno.

 

U prilog tome govori i podatak da je optuženik sukladno sadržaju iskaza svjedoka M. A. samoinicijativno sjeo za volan i preuzeo vožnju od toga svjedoka, što nitko od njega nije tražio, niti ga na to nagovario, a svjedok K. P. je iskazao kako optuženik nije pravilno poduzeo radnju pretjecanja jer nije „izvirivao“, dok je u postupku utvrđeno kako je optuženik imao takvu povoljnu prometnu situaciju u kojoj bi vozač sa dostatnim znanjem i vještinama sigurno mogao obaviti radnju pretjecanja, a što samo potkrepljuje pravilnost utvrđenja odlučne činjenice vezane za oblik krivnje kojim je kazneno djelo iz članka 272. stavka 4. KZ/11. počinjeno.

 

Prema tome, na tako utvrđeno postupanje optuženika, kada počinitelj postupa na utvrđeni način bez obzira na posljedicu, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je postupanje optuženika bilo sa neizravnom namjerom na počinjenje kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim.

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud dao prevelik značaj olakotnim okolnostima i pogrešno zaključio da se radi o naročito olakotnim okolnostima te da ima mjesta ublažavanju na temelju članka 48. stavka 2. KZ/11., time da se olakotnim ne može cijeniti činjenica da se optuženik smatra odgovornim za počinjenje kaznenog djela, dok se istovremeno očitovao da se ne smatra krivim. Zbog toga predlaže izricanje bezuvjetne kazne u duljem trajanju.

 

S druge strane, optuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojne olakotne okolnosti, posebno činjenicu da je u prometnoj nesreći smrtno stradao njegov prijatelj te da je optuženik bio vidno potresen prilikom iznošenja obrane. Smatra da bi se izricanjem uvjetne osude ostvarila svrha kažnjavanja.

 

Protivno tim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao.

 

Naime, na strani optuženika nema niti jedne otegotne okolnosti, a radi se o mladoj osobi koja je u vrijeme počinjenja kaznenog djela imala 24 godine te nije nikada bila kazneno osuđivana ili prekršajno kažnjavana. Prvostupanjski je sud dostatno cijenio da je optuženik iskazao da se smatra odgovornim za počinjenje kaznenog djela, iako nije priznao krivnju, ali da je unatoč svemu izrazio kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, da je u konkretnoj situaciji smrtno stradao njegov prijatelj, kao i da je postupio po želji roditelja žrtve te je svaki puta na mjestu nesreće zapalio svijeću i donio cvijeće. Navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti, a u nedostatku otegotnih okolnosti, upućuju na postojanje naročito olakotnih okolnosti.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela koje su za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11., propisivale raspon kazne zatvora od tri do 12 godina, budući da se nakon počinjenja navedenog kaznenog djela izmjenom Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 118/18.) povećao zakonski maksimum na 15 godina. Pogreška navedena u uvodu pobijane presude, kojom prilikom se prvostupanjski sud pozvao i na tu izmjenu, ne dovodi do nejasnoće u pravilnoj primjeni načela blažeg zakona. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud optuženog M. D. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a koju kaznu je ublažio primjenom odredbe članka 48. stavka 2. KZ/11., vodeći računa o naročito olakotnim okolnostima. No, s obzirom da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik, i bez izvršenja cijele kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela sud prvog stupanja je pravilno uz primjenu članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženiku izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odlučio da se od izrečene kazne zatvora ima izvršiti osam mjeseci, a da se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti pod uvjetom da u vremenu provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ta kaznena sankcija nije prestroga, već je primjerena i blažom od nje se ne bi ostvarila svrha izricanja kaznenih sankcija, u smislu specijalne i generalne prevencije. Ovako odmjerena kazna, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravedna je i nužna kako bi se izrazio odgovarajući društveni prijekor i utjecalo na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali i uputila jasna poruka drugim građanima da se klone sličnih ponašanja.

 

Zbog toga su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni neosnovane.

 

Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. rujna 2020.