- 1 -              Kžzd 23/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 23/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te  Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 5. lipnja 2020. broj Kzd-3/2017-75, u sjednici održanoj 10. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. P., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet)  godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. rujna 2016. do 22. prosinca 2016. i od 9. lipnja 2020. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt.  M. P. odbija se kao neosnovana te se, u pobijanom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu  proglašen je krivim opt. M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina. Na temelju čl. 54. KZ/11. optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. rujna 2016. do 22. prosinca 2016.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7.  ZKP/08. u iznosu 5.628,28 kuna, paušalnu svotu 2.000,00 kuna dok će visina troška postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08. biti naknadno određena.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08. oštećenica G. M. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici Đ. L., odvjetnici u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba opt. M. P. djelomično je osnovana.

 

Optuženik bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. nalazi „…jer već na prvi pogled je izreka pobijane presude u potpunoj kontradikciji s njenim obrazloženjem te …je ispunjen i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja…“

 

Nasuprot tvrdnji o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., izreka pobijane presude u suglasju je sa jasnim, određenim i potpunim razlozima o odlučnim činjenicama koje je sud prvog stupnja utvrdio nakon temeljite ocjene suprotstavljenih dokaza. Suština žalbenog pobijanja prvostupanjske presude je osporavanje činjeničnih utvrđenja i shodno tome neprihvaćanje zaključka o dokazanosti terećenog djela što je prigovor činjenične naravi.

 

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kao ni zbog povrede kaznenog zakona koja nije obrazložena, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da je „…teško i trajno razočaran ovom presudom…“ jer je „…bez imalo kritičnosti prihvaćen iskaz oštećenice, a ostali dokazi …samo na način da se njega proglasi krivim…“. Smatra da unatoč provedenom psihologijsko psihijatrijskom vještačenju oštećenice ostaje upitna vjerodostojnost njenog iskaza tim više što liječnik ginekolog nakon izvršenog pregleda kod oštećenice nije našao nikakvu ozljedu, dakle nema „…niti jedan materijalni dokaz koji bi zasigurno morao biti prisutan da se ovaj događaj …odigrao na način kako to stoji u opisu kaznenog djela…“.

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je pomnom, temeljitom i savjesnom ocjenom dokaza ispravno zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Podrobni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza oštećenice logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te upućuje na njih žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim jer ga, uz posredne personalne dokaze (M. I., I. D.) osobito podupire materijalna dokumentacija, komunikacija između oštećenice  i optuženika putem društvenih mreža.

 

Premda je optuženik negirao krivnju navodeći u obrani da zbog alkoholiziranosti ne može povezati što se dogodilo, osnovano je sud prvog stupnja tijek zbivanja utvrdio iz iskaza oštećenice kako je to i odraženo činjeničnim opisom izreke pobijane presude. Naime, oštećenica je zorno opisala protivljenje optuženikovu zahtjevu da ga ljubi i dira po spolovilu nakon čega je unatoč odbijanju izrazito korpulentni optuženik legao na nju, držao ju za ruke pa i rukom pokrio usta da ne probudi ostale ukućane te je uslijedila bolna penetracija. Smatrajući da se radilo o spolnom odnosu, u strahu od neželjene trudnoće zbog kašnjenja menstruacije, oštećenica se požalila optuženiku putem društvenih mreža, ali ju je optuženik umirio navodom „…vjeruj da nije bilo ničega takvoga osim moga prsta.“ što je jasno vidljivo iz materijalne dokumentacije (Facebook i Messenger), sve kako je to prvostupanjski sud temeljito analizirao i međusobno povezao s ostalim dokazima.

 

Nadalje, žalitelj gubi iz vida da je svjedok I. B. (liječnik ginekolog koji je oštećenicu pregledao protekom četrnaest dana od događaja) iskazao da intaktni himen isključuje nasilni spolni odnos, ali da je himen mogao ostati neoštećen ako je došlo do penetracije prstom, posebno ako oštećenica nije bila u mogućnosti pružati otpor i micati se što se sve uklapa u njen prikaz događaja kao i optuženikov odgovor oštećenici glede straha od trudnoće upućen putem društvenih mreža.

 

Bez osnova je i žalbena teza da je iskaz oštećenice plod njene mašte odnosno „psihičke konstrukcije“ budući da prema psihologijsko psihijatrijskom vještačenju oštećenica unatoč lake mentalne retardacije ima kapacitete za svjedočenje, dok njene kognitivne sposobnosti i struktura ličnosti istovremeno ne omogućavaju konstruiranje događaja.

 

Prema tome, prvostupanjski je sud pravilnom analizom cjelokupne dokazne građe, koja uključujući i psihijatrijsko vještačenje optuženika (očuvana ubrojivost), ocijenio da je optuženikova obrana neodrživa i neuvjerljiva utvrdivši dokazanim čin nasilne penetracije prstom u spolovilo oštećenice, o čemu je oštećenica, sukladno svojoj subjektivnoj spoznaji i osjećaju (dojmu o penetraciji spolovilom) vjerodostojno govorila kao svjedok u ovom postupku i drugim osobama sa kojima je kontaktirala.

 

Konačno, osim izravnog terećenja oštećenice da je optuženik znao za njenu životnu dob, budući da je optuženik prema vlastitom kazivanju bio u prijateljskim odnosima sa njenom obitelji, a što je slikovito predočila i potvrdila majka oštećenice na čiji iskaz se posebno referira žalitelj, kao i svjedok J. S., to je pravilno sud prvog stupnja zaključio dokazanom subjektivnu komponentu kaznenog djela, svijest o dobi i teškoćama u psihofizičkom razvoju oštećenice što je, kao četrnaestogodišnjakinju, čini posebno ranjivim djetetom.

 

Iz navedenih je razloga neutemeljena je optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, u pravu je optuženik kada se žali zbog prestrogo odmjerene kazne zatvora uz prigovor da su olakotne okolnosti podcijenjene te da je sud prvog stupnja zanemario njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženiku olakotno cijenio neosuđivanost i postojanje elemenata posttraumatskog stresnog poremećaja, dok je otegotnim uzeo optuženikove smetnje ponašanja izražene još u djetinjstvu, nekritičnost u odnosu na predmetno protupravno ponašanje i štetnu zlouporabu alkohola. Premda kritičnost prema kaznenom djelu nesumnjivo treba honorirati kod odmjeravanja vrste i mjere kazne, budući da je optuženik koristio svoje zakonsko pravo obrane negiravši krivnju, u takvoj situaciji izostanak kritičnosti se ne može predbacivati i vrednovati negativno pri odmjeravanju kazne. Kada se k tome ima na umu obiteljski i roditeljski status optuženika te njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, to je osuda na zakonski minimum kazne zatvora za predmetno kazneno djelo dostatna za ostvarenje  svrhe kažnjavanja. Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu osudom na kaznu zatvora u trajanju pet godina, u koju je, shodno podacima u spisu, trebalo uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. rujna 2016. do 22. prosinca 2016. i od 9. lipnja 2020. pa nadalje.

 

Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o troškovima postupka, navodeći da je uslijed lišenja slobode ostao bez posla pa će plaćanjem troškova biti dovedeno u pitanje uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Kako je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim, a iz osobnih podataka proizlazi da je zaposlen i posjeduje  imovinu,  to je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08., naložio plaćanje troškova kaznenog postupka. Međutim, ako bi se imovinsko stanje optuženika naknadno izmijenilo tako da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati, predsjednik vijeća ga može tada posebnim rješenjem osloboditi dužnosti naknade troškova postupka (čl. 148. st. 6. ZKP/08.).

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 10. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.