Broj: Rev 198/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak Radej, kao predsjednice vijeća, te Gordane Gasparini, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika E. c. u H. i E. c. o. Z., koju zastupa M. Z., odvjetnik iz R., protiv tuženika – protutužitelja E. c. W., koju zastupa T. M., odvjetnik iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja – protutuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-493/04 od 6. lipnja 2007., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-291/97 od 25. travnja 2003., u sjednici održanoj  13. siječnja 2010.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija  tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-493/04 od 6. lipnja 2007. odbija se.

Obrazloženje

              Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-493/04 od 6. lipnja 2007. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je  presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-291/97 od 25. travnja 2003., kojom je odbijen tužbeni zahtjev  za utvrđenje da je tužitelj vlasnik č. z. 1030/16 šuma površine 2624 m2, gr. č. 246 E. k. c. od 259 m2, te gr. č. 271 kuća od 196 m2, sve upisano u z. k. ul. 607 k.o. Veprinac i da mu je  tuženik dužan izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tih nekretnina, te prihvaćen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da tužitelju ne pripada nikakvo pravo posjeda navedenih nekretnina i naloženo da se kloni svakog uznemiravanja, zadiranja i pačanja u ove nekretnine.

              Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio  tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka,  te predlaže da se presude preinače i tužbeni zahtjev  prihvati, a protutužbeni odbije, ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

              Revizija nije osnovana.

              Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl.  392.a/ Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03; dalje: ZPP).

              Nije ostvaren revizijski razlog  pogrešne primjene materijalnog prava.

              U ovom sporu radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva nekretnina pobliže označenih u izreci presude, dosjelošću, po tužbi, te utvrđenja da tužitelju ne pripada pravo posjeda istih nekretnina, da je vlasnik tih nekretnina tuženik i zabrane uznemiravanja, po protutužbi, u reviziji je sporno pravno pitanje je li tužitelj, na temelju „Nacrta ugovora“ od 10. ožujka 1947. (dalje: Nacrt ugovora), stekao posjed predmetnih nekretnina, koji bi bio dovoljan za prijenos prava vlasništva kad ne bi postojalo vlasništvo tuženika i je li bio u posjedu istih, te, nastavno tome, jesu li se na strani tužitelja ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću.

              Prema prijelaznoj odredbi iz čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96; dalje: ZV) stjecanje prava vlasništva do stupanja na s nagu tog Zakona (1. siječnja 1997.) presuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja prava.

              Budući da se tužitelj poziva na redovnu dosjelost, tvrdeći da je njegov posjed zakonit, pošten i istinit i da se radi o sjecanju prava vlasništva dosjelošću nekretnina  u vlasništvu crkve, to bi, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje dosjelošću, prema tada važećim pravilima o vremenu dosjelosti, dosjelost bila dovršena istekom 40 godina, u 1987. godini. Tada je bio na snazi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91; dalje: ZOVO), pa se primjenom odredaba tog Zakona (čl. 28. st. 2.) ima presuditi je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

              Polazeći od pojma dosjelosti kao osnovne za stjecanje prava vlasništva, dosjelost je stjecanje prava vlasništva vršenjem posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, a pretpostavka za redovnu dosjelost, na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev, je i zakonit posjed, tj. posjed koji je stečen na temelju pravnog posla koji bi bio dovoljan za prijenos prava vlasništva kad ne bi postojalo vlasništvo prednika, u ovom slučaju tuženika.

              Tužitelj tvrdi da je posjed predmetnih nekretnina stekao na temelju „Nacrta ugovora“, pa je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako to pravilno ocjenjuju sudovi prvog i drugog stupnja, odlučno utvrditi je li tužitelj na temelju tog „Nacrta ugovora“ stekao posjed predmetnih nekretnina.

              U postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom utvrđeno je, da je „Nacrtom ugovora“ određeno da se tuženik, kao autonomno crkveno tijelo, priključuje tužitelju, s time da zadržava svoju autonomiju, a pastora tužitelja priznaje kao svog pastora (toč. 1.), da upravu nad cjelokupnom pokretnom i nepokretnom imovinom tužitelja preuzima evangelički pastor u Z. (toč. 6.), te da ugovor važi do dana kada tuženik izabere svog stalnog pastora (toč. 11.). Ostale odredbe „Nacrta ugovora“ (toč. 1., 3., 4., 5., 7., 8. i 9.) tiču se pitanja vezanih za vršenje bogoslužja i s njim povezanih troškova.

              Iz navedenog sadržaja „Nacrta ugovora“ proizlazi da isti tužitelju ne daje pravo na posjed, već samo na detenciju predmetnih nekretnina i to povremeno u svrhu obavljanja bogoslužja. „Uprava“ nad predmetnim nekretninama koju je prema toč. 6. „Nacrta ugovora“ preuzeo evangelički pastor u Z. po svojoj pravnoj naravi predstavlja poslovodstvo, koje daje pravo na detenciju, a ne i na posjed.

              Detencija predmetnih nekretnina, neovisno o duljini trajanja, ne  dovodi do stjecanja prava dosjelošću. Nastavno tome, tužitelj, koji je, putem svog pastora, predmetne nekretnine imao u detenciji na temelju poslovodstva i prava povremenog korištenja u svrhu bogoslužja, ne može dosjelošću steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina, bez obzira koliko je iste imao u detenciji (prema sadržaju „Nacrta ugovora“ i utvrđenom faktičkom stanju držao ih je povremeno).

              Ocjenjujući pravnu narav „Nacrta ugovora“ sudovi su zauzeli pravilno shvaćanje da je istim između stranaka zasnovana personalna unija bogoslužja i da povremeno vršenje bogoslužja putem svojih pastora (župnika) u crkvi tuženika u O., te brigom oko popravka i sl. tuženik nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Međutim, sudovi pogrešno ocjenjuju da je na temelju „Nacrta ugovora“ tužitelj bio u posjedu. Na temelju „Nacrta ugovora“ naprijed navedenog sadržaja tužitelj je, kako je već istaknuto, imao samo detenciju.

              Pravilna i zakonita je odluka o protutužbenom zahtjevu, jer iz naprijed utvrđenih razloga, a kraj utvrđene činjenice da je tuženik vlasnik predmetnih nekretnina, proizlazi da tužitelj nema pravo na posjed predmetnih nekretnina.

              Posjed predmetnih nekretnina kroz svo vrijeme vršio je tuženik kao vlasnik istih. To proizlazi iz utvrđenih činjenica da su od 1933. pa unaprijed u službi tuženika kao crkvenjaci bili članovi obitelji P., koji su držali ključeve crkve i župne zgrade i da primjerak tih ključeva nikad nije bio u Z..

              Nadalje, okolnost, što je prema „Nacrtu ugovora“ ugovor sklopljen na određeno vrijeme – do dana „kada će E. i r. c. o. R. – O. – S. izabrati svog stalnog pastora“, govori u prilog zaključka da ugovor nije sklopljen u cilju prijenosa prava vlasništva predmetnih nekretnina s tuženika na tužitelja.

              Neosnovan je revizijski prigovor da je „Nacrt ugovora“ ništav, jer ni Ustav tadašnje Jugoslavije, niti prisilni propisi, kao ni pravila morala društva, nisu zabranjivala da se između crkvenih općina odnosno crkava ugovorom urede određeni odnosi glede uprave imovinom i bogoslužja. Osim toga, navodi revizije o ništavosti „Nacrta ugovora“ su proturječni, jer se jednom tvrdi da je taj ugovor ništav, da bi se zatim, pozivom na isti, tvrdilo kako je na temelju tog ugovora tuženik postao filijala tužitelja, a i sam  tužbeni zahtjev utemeljen je na tom ugovoru.

              Također su neosnovani prigovori koji se tiču  postojanja pravne osobnosti tuženika, jer prema ranije važećim propisima o vjerskim zajednicama i sada važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, vjerske zajednice i njihovi organizacijski oblici su pravne osobe. Tuženik ima svojstvo pravne osobe i upisan je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetnih nekretnina. On je i „Nacrt ugovora“ sklopio kao „autonomno crkveno tijelo“, te istim zadržao svoju autonomiju.

              Neosnovan je i revizijski prigovor da tuženik kao strana pravna osoba od 1945. nije mogao biti vlasnik, te da nije bilo osnova za primjenu odredaba ZVO o pretvorbi društvenog vlasništva. Pravo vlasništva predmetnih nekretnina tuženik je stekao uknjižbom 26. ožujka 1922. na temelju pravnog posla kojeg valjanost nije osporena, a nije utvrđeno da mu je to pravo po bilo kojoj osnovi prestalo.

              Konačno, treba istaći da tužitelj svoj tužbeni zahtjev  temelji na stjecanju prava vlasništva dosjelošću, pa se svi revizijski razlozi izvan tog osnova stjecanja, ukazuju irelevantnim.

              Revizijski navodi koji se tiču činjenične osnove spora nisu ocijenjeni, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije pobliže određen, odnosno nije navedeno koja bi bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena, pa isti nije ocijenjen.

              Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 13. siječnja 2010.