Broj: Rev 1001/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Mirjane Magud i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Đ. iz Z., koga zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Splita, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2956/07 od 15. veljače 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2761/04 od 17. listopada 2006., u sjednici održanoj  19. siječnja 2010.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 1,500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 800.000,00 kn teče od 24. prosinca 2001. do isplate, a na iznos od 700.000,00 kn od 2. prosinca 2001. pa do isplate, te naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate. Istom presudom je tužitelju naloženo da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom  odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) i predlaže nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, podredno iste preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova. Tužitelj je popisao trošak revizije.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ocijenjen, jer se u reviziji određeno ne navodi ni jedna bitna povreda bog koje se revizija može izjaviti, a koja bi bila počinjena u postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao čest. zgr. 1521/7, 1521/2, 1522/2, 1522/4, 1522/5, 1522/1, 1520/12, 1520/19 i 1522/3 i čest. zem. 9704/1 i 9704/5 upisanih u Z.U. 5901 K.O. S.,

- da je tuženik Grad Split sudjelovao kao stranka postupku Općinskog suda u Splitu poslovni broj IR-191/83 radi diobe nekretnine označene kao čest. zgr. 1522/2 K.O. S. te da je rješenjem tog suda od 16. lipnja 1983. godine poslovni broj IR-191/83 odlučeno da je prostor nekretnine čest. zgr. 1522/2 K.O. S. koji je u nacrtu …. označen slovom E i obojen zelenom bojom te prostor označen velikim slovima F i G i obojen bijelom bojom isključivo vlasništvo Općine Split, pravnog prednika tuženika, time da je rješenjem Okružnog suda u Splitu poslovni broj Gž-1790/84 od 25. svibnja 1984. godine riješeno da je dio čest. zgr. 1522/2 K.O. S., koji u naravi predstavlja stepenice, zajednički dio te zgrade,

- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-2437/99 od 5. lipnja 2000. godine na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj IR-8/98 od 27. rujna 1999. godine određena ovrha radi upisa prava vlasništva ovrhovoditelja, u ovoj parnici tužitelja, uknjižbom prava vlasništva, među ostalim i na čest. i zgr. u Z.U. 1747 i 5901 K.O. S., na nekretnini zv. …, umjesto dosadašnjeg upisa Grada Splita,

- da je tuženik dana 29. rujna 2000. godine podnio zemljišnoknjižnom sudu u Splitu prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere zabranom protivniku osiguranja (u ovoj parnici tužitelju) da raspolaže nekretninama upisanim u Z.U. 5901 K.O. S. uz zabilježbu ove zabrane u zemljišnim knjigama,

- da je tuženik kao tužitelj dana 20. rujna 2001. godine podnio tužbu protiv tužitelja kao tuženika radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-2437/99, koja tužba je zavedena pod brojem IP-1494/01 i da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj IP-1494/01 od 7. siječnja 2003. godine utvrđeno da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena,

- da je tužitelj kao prodavatelj sklopio s D. R. kao kupcem Predugovor o kupoprodaji nekretnina dana 20. kolovoza 2000. godine, prema kojemu su se stranke obvezale do 1. prosinca 2001. godine sklopiti ugovor o prodaji nekretnina koje su pobliže navedene u članku 1. tog Predugovora za cijenu od 5,200.000,00 kuna, time da kupac na ime kapare isplaćuje prodavatelju 800.000,00 kuna, s ugovorenim pravom kupca na dvostruku kaparu ako je razlog za nesklapanje glavnog ugovora na strani prodavatelja - tužitelja.

- da je u zemljišnoknjižnom ulošku 5901 K.O. S. stavljena plomba kojom se evidentira da je pod brojem Z-5686/00 primljen prijedlog tuženika Grada Splita za zabilježbu zabrane otuđenja nekretnina upisanih u tom Z.U.,

- da je rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-5686/00-MD od 10. ožujka 2004. godine odbijen prijedlog Grada Splita kojim se tražila zabilježba spora za zabranu svakog raspolaganja protivniku osiguranja - tuženiku na nekretninama upisanim u Z.U. 5901,

- da predmetne nekretnine koje su vlasništvo tužitelja u vrijeme kada je glavni ugovor trebao biti sklopljen nisu bile opterećene nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima, a niti su na njima postojala prava trećih osoba koja bi umanjivala ili ugrožavala tužiteljevo pravo vlasništva.

S obzirom na iznijeta utvrđenja zaključak je nižestupanjskih sudova da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu na strani tuženika propisane odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) budući u postupanju tuženika nema protupravnosti, a jednako tako da nedostaje temeljna pretpostavka za naknadu štete tužitelju sukladno odredbi čl. 306. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 – dalje: OZ).

Odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP propisano je da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži naknadu štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice, time da sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

U odnosu na ponovljenu tvrdnju revidenta da je tuženik postupao protupravno treba odgovoriti da ponašanje tuženika obzirom na činjenična utvrđenja nije moguće okvalificirati protupravnim.

Odredbom čl. 306. OZ propisano je da protivnik osiguranja ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana.

Obzirom na činjenična utvrđenja, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da niti na temelju navedene zakonske odredbe nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio.

Neosnovano se u reviziji ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava pozivom na odredbe čl. 16. i 18. ZOO.

Ovo iz razloga što ni jedna činjenica utvrđena u postupku ne upućuje na zaključak da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 16. i 18. ZOO te da bi za spornu štetu bio odgovoran.

Jednako tako, neosnovano se u reviziji ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 167. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV).

Zaštita od uznemiravanja vlasništva uređena je odredbama čl. 167. ZV. U smislu odredaba čl. 167. ZV zaštita od uznemiravanja vlasništva propisana je samo u slučaju da je uznemiravanje izvršeno bespravno (st. 1. i 2. tog članka), a ukoliko je riječ o uznemiravanju u smislu tih zakonskih odredaba tada vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete prema općim pravilima o naknadi štete (čl. 167. st. 3. ZV). U konkretnom slučaju radnje tuženika po ocjeni nižestupanjskih sudova, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud nisu bespravne, pa nije riječ o uznemiravanju u smislu odredaba čl. 167. ZV.

Zbog toga tužitelju ne pripada niti pravo na naknadu štete u smislu čl. 167. st. 3. ZV u vezi sa čl. 154. ZOO.

Suprotno reviziji, postupanje nižestupanjskih sudova ne odstupa od garancije zaštite propisanih odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj br. 6/99 i 8/99).

Ostalim revizijskim navodima u bitnom se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuju se izvedeni dokazi, a to u smislu odredbe čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih se može izjaviti revizija, pa stoga i nisu uzeti u razmatranje.

Ocjenjujući zbog navedenih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. siječnja 2010.