1              Poslovni broj: Gž R-761/2020-2

Poslovni broj: Gž R-761/2020-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Denis Pancirov Parcen, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB: .., iz V., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: .., za Ministarstvo financija, Poreznu upravu, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-14/20-4 od 25. svibnja 2020.,
dana 10. rujna 2020.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-14/20-4 od 25. svibnja 2020.

Obrazloženje

Prvostupanjskim pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke odbačena je tužba od 10. ožujka 2020. u konkretnoj pravnoj stvari kao nedopuštena, te je riješeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje iz svih žalbenih razloga pobija tužitelj, predlaže da se njegova žalba usvoji, te da se poništi prvostupanjsko rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora bio je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je tužena povrijedila pravo osobnosti, te da joj se naloži isplatiti kao reparacijski zahtjev iznos od 120.000,00 kuna sa odgovarajućom kamatom.

Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe tužitelja, a ujedno i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

Sporno je da li je tužitelj prethodno podnošenju tužbe trebao postupiti u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a, odnosno obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirnim rješenjem spora ili je riječ o iznimci, dakle o slučajevima u kojima je propisan određeni rok za podnošenje tužbe, sa naznakom da zahtjev mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

Tužitelj i u žalbi opetovano ponavlja da "nije odlučan razlog i pravna forma kroz koju je službenik istaknuo konkretnu diskriminaciju, već je odlučna činjenica da prigovor upućen poslodavcu 19. studenog 2019. ovlaštenici porezne uprave nisu smjeli ignorirati. Bili su naprotiv dužni provesti propisane procesu koje određuju postupanje u navedenim okolnostima čak i prije samog prigovora kroz komunikaciju sa službenicima".

Odredbom članka 134. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14, dalje u tekstu: ZR) normirano je da poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovog članka dužna je u roku utvrđenog kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, najkasnije u roku od 8 dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastanka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako se utvrdi da ono postoji, a stavkom 4. ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovog članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da u daljnjem roku od 8 dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o primjeni odredbe članka 134. stavka 3. i 4. ZR-a.

Odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12, dalje u tekstu: ZSD) normirano je: osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije i po odredbama ovog zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije).

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije).

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenim ovim zakonom (tužba za naknadu štete).

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medije.

Odredbom članka 17. stavka 2. normirano je da o zahtjevima iz stavka 1. ovog članka odlučuje sud primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

U konkretnoj pravnoj stvari proizlazi da tužitelj traži naknadu štete, i to radi povrede prava osobnosti tuženika u kojem slučaju trebao je postupiti u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a i prethodno podnošenjem tužbe javiti se nadležnom državnom odvjetništvu.

Kako je tužitelj propustio obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu prije pokretanja ovog postupka to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbacio tužbu kao nedopuštenu, budući da tužitelj u tužbi nije dostavio dokaz da se obratio državnom odvjetništvu.

Međutim, bez obzira na istaknuto, tužitelj je uputio pritužbu poslodavcu 19. studenog 2019. kada su mu počeli teći svi rokovi određeni Zakonom o radu te Zakonom o suzbijanju diskriminacije.

Kako žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, to je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana a prvostupanjsko rješenje potvrđeno temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

U Splitu 10. rujna 2020.