1

Poslovni broj:12 Gž-625/2020-2

Poslovni broj:12 Gž-625/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. o. d.d. Z., OIB:..., zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Đ. i partneri iz Z., protiv tuženika L. d. K. S., OIB:..., S., zastupan po punomoćniku M. J. odvjetniku iz S., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj 2P-177/18-27 od 24. veljače 2020., dana 10. rujna 2020.,

p r e s u d i o  j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj 2P-177/18-27 od 24. veljače 2020.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.077,76 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2017. do isplate kao i da mu nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 10.397,00 kn u roku od 15 dana.

Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (odluka o trošku nije zasebni  žalbeni razlog već se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači presudu prvostupanjskog suda na način da tužitelja u cijelosti odbije sa tužbenim zahtjevom uz obvezu da plati tuženiku zatraženi trošak žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet ovog postupka zahtjev je tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu koju je on isplatio svojem osiguraniku temeljem odštetnog zahtjeva od 18. rujna 2017. u iznosu od 16.077,76 kn i to temeljem police kasko osiguranja broj:..., temeljem koje je bilo osigurano vozilo osiguranice tužitelja N. A. a do koje štete je došlo dana 10. kolovoza 2017. na način da je vozilom reg. oznake ... osiguranica tužitelja udarila u srneću divljač koja je pretrčavala kolnik na sjevernom prometnom traku treće dionice DC 36 u smjeru zapada zbog čega je i došlo do imovinske štete na osiguranom vozilu u zatraženom iznosu koji se potražuje  tužbom.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u potvrdu PU Sisačko-moslavačke, Postaje prometne policije Sisak od 23. kolovoza 2017., podatke o prometnoj nezgodi, zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola u krvi osiguranice tužitelja, u policu kasko osiguranja, prijavu štete, zapisnik o izvidu štete, račun - radni nalog Z .o.o., potvrdu o izvršenom plaćanju, saslušanje predloženih svjedoka i predstavnika tuženika te je provedeno vještačenja po dipl. ing. T. P.. Prvostupanjski sud ocjenom svih prethodno navedenih dokaza utvrdio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

Iz priloženih uvjeta za kasko osiguranje tužitelja i to čl. 14. st. 1. sud utvrđuje da je istima propisano kako isplatom osiguranine prelaze na osiguratelja po sili zakona do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je na bilo koji način odgovorna za štetu. Između stranaka bilo je nesporno da se prometna nesreća dogodila 10. kolovoza 2017. na 3 dionici DC 36 u smjeru zapada te da je u istoj oštećeno vozilo N. A. uslijed naleta na divljač – srnu koja je pretrčavala prometnicu.

Prigovor promašene pasivne legitimacije sud odbija kao neosnovan sukladno odredbi čl. 83. Zakona o lovstvu (NN 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17 – nastavno: ZL) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i kojim je propisano da za štetu koju počini divljač u lovištu odgovara lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači koje je u smislu zakona bio obvezan poduzeti (st. 1) a smatra se da divljač  stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno (st.2). Odbija primjenu odredbe čl. 50. Zakona o cestama (NN 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014 dalje ZC) jer je prometnica na kojoj se dogodila nesreća označena znakom upozorenja da postoji mogućnost izlaska divljači na cestu, a ne nalazi ni dogovornost za nastalu štetu na osiguranici tužitelja jer prema nalazu i mišljenju vještaka prometne struke dipl. ing. T. P. ista se kretala brzinom oko 79 km/h  dok je brzina kretanja na prometnici ograničena na 90 km/h, te da bi  jedino radnjom intenzivnog kočenja zaustavila automobil ispred mjesta naleta na divljač da je radnju  kočenja poduzela 3,9 sek. prije naleta na mjestu udaljenom 52 m ispred mjesta naleta, a u kojem se trenutku srna nalazila potpuno izvan vidnog polja vozačice, dok trenutak kada je  divljač mogla uči u vidno polje vozačice njezin automobil se nalazio na oko 18,5 m ispred mjesta naleta, te bi do izbjegavanja naleta moglo doći jedino da je oštećena poduzela radnju intenzivnog kočenja pri svim brzinama manjim od 40 km/h. Isti vještak  zaključuje  da uzevši u obzir utvrđena oštećenja na vozilu osiguranice tužitelja troškovi popravka vozila iznose 16.076,15 kn.

Odgovornost tuženika  sud nalazi u tome što u svojim gospodarskim osnovama ima srnu koja se zadržava u lovištu koje nije ograđeno, divljač se slobodno kreće pa i prometnicom zbog čega se ne može poduzeće za ceste smatrat odgovornom koje je postupilo po čl. 50. Zakona o cestama i prometnicu pravilno  označilo znakom upozorenja o mogućnosti izlaska divljači na cestu.

U žalbi tuženi u bitnom osporava stajalište prvostupanjskog suda o njegovoj odgovornosti jer se štetni događaj nije dogodio u lovištu već na javnoj cesti a čl. 83. st. 1 ZL propisuje da lovoovlaštenik odgovara za štetu koju prouzroči divljač u lovištu, zbog čega tvrdi da  su odgovorne H. c. koje nisu postavile adekvatnu zaštitu za sprečavanje šteta od izlijetanja divljači sukladno čl. 50. Zakona o cestama.

Navedenom odredbom čl 50. st. 1 ZC koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, a st. 2 da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

Na prometnici na kojoj se dogodio nalet srne na automobil osiguranice tužiteljice postavljen je znak divljač na cesti. Osoba koja gospodari lovištem odgovara pored osobe koja upravlja javnom cestom, time da potonja odgovara po načelu krivnje prema čl. 50. Zakona o cestama dok predmetom te odredbe, kao ni cijelog Zakona o cestama, nije uređivanje odštetne odgovornosti osoba koje gospodare lovištima, već je odgovornost tih osoba, i to kao objektivna, uređena odredbama ZL i općim propisima obveznog prava (čl. 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), kako to proizlazi i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3356/2018 od 20. prosinca 2018., broj U-I 4249/18 od 18. lipnja 2019.

Tuženica odgovara po načelu objektivne odgovornosti jer se divljač smatra opasnom stvari, a na to ne utječe činjenica da ona nije vlasnica životinja koje se kreću lovištem. Tuženica kao lovoovlaštenik gospodari lovištem te je kao takva dužna poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači pa je njezina objektivna odgovornost neupitna u smislu čl. 1066. st. 1. ZOO. Divljač u pokretu nesumnjivo predstavlja opasnu stvar a tuženica nije dokazala pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda utemeljenog na provedenom prometnom vještačenju, osguranica tužitelja nije imala mogućnosti ni vremena da intenzivnim kočenjem izbjegne nalet na divljač te nema njezinog doprinosa nastanku predmetne prometne nesreće, pa je i u djelu kojim žalba upire na njezinu odgovornost neosnovana.

Odredbom čl. 1090. ZOO propisano je da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, proizlazi da se u onim situacijama kada oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijena dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari. Prema priloženoj dokumentaciji uz tužbu utvrđena su oštećenja na vozilu osiguranice tužitelja, plaćeni iznos popravka po tužitelju temeljem računa Z. d.o.o. upravo u utuženom iznosu, time da se žalbom niti ne pobija visina dosuđenog iznosa štete već isključivo odgovornost tuženika.

Suprotno žalbenim navodima tuženika da je sud pogrešno priznao trošak tužitelju  za sastav podnesaka od 26. listopada 2018. i 29. srpnja 2019. svaki u iznosu od 250,00 kn jer da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, navedenim podnescima tužitelj obavještava sud o djelatnicima policije koji su po dojavi o prometnoj nesreći izašli na očevid a ovo sukladno raspravnom rješenju od 27. rujna, te se očituje na dostavljeni mu po sudu nalaz i mišljenje vještaka, zbog čega ih je sud tužitelju priznao kao opravdane troškove temeljem Tbr. 8. t. 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje:Tarifa).

Zbog svega prethodno navedenog niti je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, niti je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava s time da je i odluka o troškovima pravilno zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1 ZPP- a glede visine odvjetničkih troškova za zastupanje tužitelja  na odredbama Tarife, a s obzirom da nije ostvaren niti koji od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 10. rujna 2020.