Poslovni broj: 66 Pž-4570/2017-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 66 Pž-4570/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, protiv tuženika S. Ž. d.o.o., OIB …, Lj., R. S., kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u U., radi brisanja uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-899/2015-28 od 28. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-899/2015-28 od 28. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola da izvrši upis brisanja upisanog prava vlasništva na 1/8 dijela (8. etaža) kč.br. …/ZGR. s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i kupaonice s WC-om, ukupne površine 29,00 m2 upisanog u z.k.ul… . k.o. P. u korist tuženika S. Ž. d.o.o., OIB …, uz istovremeni upis prava vlasništva na toj nekretnini u korist tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, u roku od osam dana. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 kuna, u roku od osam dana.

 

Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je u postupku povezivanja zemljišnih knjiga i knjige položenih ugovora za kč.br. …/ZGR zgrada, P., K. U. 14; površine 171 m2, koji se kod Općinskog suda u Puli-Pola vodio pod poslovnim brojem Z-3547/13 i RZ-16/13, tužiteljica Republika Hrvatska na temelju rješenja Općinskog suda u Puli, poslovni broj Z-3547/13, RZ-16/13 upisana kao vlasnik 1/8 dijela kč.br. …/ZGR. (poduložak 8.) s kojom je povezano pravo vlasništva na stanu ukupne površine 29,00 m2. Na rješenje je tuženik podnio prigovor 1. listopada 2013. nakon čega je Općinski sud u Puli - Pola, rješenjem poslovni broj Z-10528/13,
Z-3547/13, RZ-16/13 od 14. studenog 2013. prihvatio prigovor, te uknjižio pravo vlasništva na 1/8 dijela (8. etaža) kč.br. …/ZGR s kojom je povezano pravo vlasništva na stanu koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i kupaonice s WC-om, ukupne površine 29,00 m2 upisanog u z.k.ul. … k.o. P. u korist tuženika, a tužiteljica je upućena na pokretanje parnice. Tužbeni zahtjev zasniva se na tvrdnji tužiteljice da je postala vlasnicom nekretnine sukladno čl. 362. st. 3. ZVDSP-a prema kojoj su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavaka 1. i 2. članka 362. ZVDSP-a, a tko tvrdi suprotno, to treba dokazati.

 

Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga. Navodi da je sud počinio bitnu povredu već kod određivanja vrijednosti predmeta spora, jer je za odluku o vrijednosti predmeta spora bitna odredba članka 35. u vezi s člankom 186. ZPP-a. Ujedno ističe da je vrijednost predmeta spora kriterij za podnošenje revizije, a sljedeća bitna povreda ogleda se u tome da je po prigovoru tuženika trebalo odbaciti tužiteljičinu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije. Poziva se na Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije (međunarodni ugovor) o uređenju imovinskih odnosa, a koji je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 23. veljače 2000., prema kojem Republika Slovenija mora ispuniti tri osnovne pretpostavke, da je pravo vlasništva stečeno prije raspada SFRJ, da je pravo stečeno naplatno i da je obuhvaćeno u privatizaciji po propisima domicilne države. Navodi kako sud u obrazloženju svoje odluke spominje samo dva kriterija, a ne spominje treći privatizaciju. Smatra da nema govora o predmnijevi u smislu odredbe članka 362. stavka 3. ZV-a. Poziva se na Ugovor broj 16-1455/01 od 1. kolovoza 2001., o načinu i uvjetima prodaje stanova u vlasništvu SŽ-a, na temelju kojeg su sklopljeni ugovori o kupoprodaji, i na temelju kojeg se kupoprodajna cijena uplaćuje na rezidentni račun, a na transakcijski račun H…-a troškovi prodaje i kredita. Stoga smatra kako je pogrešan zaključak suda da je tuženik sklapanjem Sporazuma 1991. s H…-om i kasnijih ugovara proizašlim iz sporazuma izgubio vlasnička prava na stanovima, već naprotiv da su H… priznale pravo vlasništva na stanovima uključujući i sporni stan. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači i odbaci tužbeni zahtjev, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, te tužitelja obveže na plaćanje troškova sastava ove žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu i rješenje na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita.

Neosnovan je žalbeni navod u odnosu na utvrđenu vrijednost predmeta spora.

 

Tužiteljica tužbom traži ispravak upisa u zemljišnoj knjizi i kao vrijednost predmeta spora naznačila je iznos od 11.000,00 kuna. Kako se radi o tužbi radi ispravka upisa, pravilno je sud ocijenio da se ne radi o vlasničkom sporu o nekretnini u kojem se vrijednost predmeta spora određuje prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja je predmet spora. Stoga je sud pravilno na temelju odredbe članka 40. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 27. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) u kojoj je propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenja, nečinjenja ili izjava volje ili utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 10.000,00 kuna. Pogrešno žalitelj smatra da mu se ovako utvrđenom vrijednosti predmeta spora uskraćuje njegovo pravo na podnošenje revizije, jer stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije (članak 382. stavak 1. ZPP-a).

 

Postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja brisovnu tužbu iz članka 129. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 114/01, 100/04 i 107/07; dalje: ZZK), s obzirom na to da takvu tužbu podnosi nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, radi zaštite toga svoga prava, a njome zahtijeva brisanje uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja. U takvoj tužbi aktivno je legitimiran onaj koji je, prije upisa promjene, u zemljišnim knjigama bio upisan kao nositelj knjižnog prava što je nesporno tužiteljica, dok je pasivno legitimiran onaj u čiju je korist izvršena uknjižba, bez obzira na to da li se radi o neposrednom stjecatelju ili o onome u čiju je korist neposredni stjecatelj raspolagao nekretninom. Stoga je i ovaj žalbeni navod neosnovan.

 

Naime, tužbeni zahtjev zasniva se na tvrdnji tužitelja da je postao vlasnikom nekretnine sukladno članku 362. stavku 3. ZVDSP-a prema kojoj su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavaka 1. i 2. članka 362. ZVDSP-a, a tko tvrdi suprotno, to treba dokazati. To znači da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo (odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama) niti po propisima koji su važili do stupanja na snagu ZVDSP-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava.

 

Dakle, pretpostavke za predmnijevu vlasništva Republike Hrvatske po citiranom propisu su: da se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu, da se nije moglo odrediti u čijem su vlasništvu i da ne djeluje presumpcija iz stavaka 1. i 2. članka 362. ZVDSP-a.

 

Između stranaka nije sporno da je javno poduzeće Ž. G. Lj. p.o. kao javno poduzeće nastalo od radnih organizacija među kojima je i Ž…-Ž. T. O. P. d.sol.o. sa svim DOUR (u sastavu bio i T… za promet P. n.sub.o.) i da je tuženik pravni sljednik navedenog javnog poduzeća, kao i da iz potvrde društva za savjetovanje i upravljanje d.o.o. od 26. rujna 2013. (DSU) proizlazi da je tuženik proveo vlasničko preoblikovanje na temelju Zakona Republike Slovenije o načinu obavljanja i financiranja prometa na postojećoj željezničkoj mreži te reorganizaciji i vlasničkom preoblikovanju javnog poduzeća Slovenske železnice („Službeni list“ broj 71/93), te da je u tom procesu u imovinu tuženika ušla sva pokretna i nepokretna imovina tuženika, uključujući i predmetni stan.

 

Nije sporno da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli - Pola, tuženik upisan kao vlasnik na 1/8 dijela (8. etaža) kč.br. …/ZGR. s kojom je povezano pravo vlasništva na stanu koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i kupaonice s WC-om, ukupne površine 29,00 m2 upisanog u z.k.ul. … k.o. P., te da je prvotno na navedenom stanu upisana tužiteljica na temelju rješenja Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Z-3547/13, RZ-16/13, od 18. lipnja 2013., a da je po prigovoru tuženika, na temelju rješenja Općinskog suda u Puli - Pola od 14. studenog 2013., tuženik upisan vlasnikom predmetnog stana. Sporno je, je li pravno valjana uknjižba tuženika na predmetnom stanu.

 

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje: ZV) u članku 362. propisao je kako se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

 

Tuženik se poziva na Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije (međunarodni ugovor) o uređenju imovinskih odnosa, a koji je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 23. veljače 2000.

 

U članku 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 15/99; dalje: Ugovor), utvrđeno je da se odredbe Ugovora odnose na razrješavanje imovinskopravnih odnosa dviju država koji su nastali prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih stranaka (25. lipnja 1991. odnosno 8. listopada 1991.), s iznimkom odnosa vezanih uz N. E. K. i Lj. B. - G. F. Z., koji će se urediti posebnim ugovorima.

 

U članku 2. Ugovora utvrđeno je, pored ostalog, da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama. Pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu tog Ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu naplatnim putem.

 

Tuženik smatra da je ispunio sve tri temeljne pretpostavke za primjenu navedenog međunarodnog ugovora, da je zgrada napravljena prije raspada SFRJ, da se radi o naplatnom poslu i da je sporni stan ušao u imovinu tuženika kroz vlasničko preoblikovanje na temelju zakona Republike Slovenije.

 

Tvrdi kako je njegov pravni prednik sagradio cijelu zgradu za koju je traženo povezivanje, dakle, da se radilo o građenju u periodu od 1964./65. godine vlastitim sredstvima na zemljištu u društvenom vlasništvu i da slijedom toga nema dileme oko toga da li je stjecanje naplatno. Ističe kako je tuženik vlasnički raspolagao sa skoro svim stanovima u zgradi, da je prodao sedmorici ranijih nositelja stanarskog prava stanove i da su oni uknjiženi kao vlasnici posebnih dijelova nekretnine i da samo jedan stan još nije prodan i da je on predmet ovog postupka. Napominje da je punomoćnik za prodaju tih stanova bilo Hrvatsko željezničko poduzeće Zagreb, pravni prednik H. Ž. d.o.o., koje je Sporazumom pod poslovnim brojem Pr-110/91 od 4. listopada 1991. priznalo pravo vlasništva tuženiku na predmetnim stanovima, te je time omogućeno hrvatskim radnicima, ranijim nositeljima stanarskih prava, da mogu kupiti svoje stanove na kojima su imali stanarska prava. Nadalje, ističe kako svi (7) sklopljeni i realizirani Ugovori o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koje je sklopio H… sa stanarima, u ime i za korist tuženika, imaju odgovarajuće Potvrde zakonskog zastupnika tužiteljice Općinsko državno odvjetništvo Pula.

 

Međutim takav zaključak se ne može izvesti ni iz isprava u spisu na koje se tuženik poziva, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Iz Sporazuma o rješavanju problematike stanova Ž. G. Lj. na području Republike Hrvatske od 4. listopada 1994., proizlazi kako je Ž. G. Lj. prenijelo na H. Ž. P. Z. pravo uporabe, upravljanja i raspolaganja (društveno vlasništvo) nad 59 službenih stanova i 207 stanova na kojima bivši radnici Ž. G. imaju stanarsko pravo, i to s danom 1. listopada 1991., između kojih stanova je bio i sporni stan, te su upravo Hrvatske željeznice prodavale stanove u zgradi u kojoj se nalazi sporni stan nositeljima stanarskog prava, a ne tuženik, iz čega se zaključuje kako tuženik sve i da je dokazao elemente na temelju kojih bi se bio mogao upisati vlasnikom u zemljišnoj knjizi, ne bi ostvarivao to pravo, jer ga je na temelju naprijed citiranog Sporazuma od 4. listopada 1994., pravo uporabe, upravljanja i raspolaganja nad 59 službenih stanova i 207 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo prenio na H. Ž.

 

U skladu s odredbama međunarodnog ugovora, tuženik je u postupku upisa u zemljišnu knjigu bio dužan dokazati upisano pravo korištenja, kao i da je stečeno pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja stečeno na sredstvima u društvenom vlasništvu naplatnim putem. Činjenica da iz potvrde društva za savjetovanje i upravljanje d.o.o. od 26. rujna 2013. (DSU) proizlazi da je tuženik proveo vlasničko preoblikovanje na temelju Zakona Republike Slovenije o načinu obavljanja i financiranja prometa na postojećoj željezničkoj mreži te reorganizaciji i vlasničkom preoblikovanju javnog poduzeća S. Ž. („Službeni list“ broj 71/93), te da je u tom procesu u imovinu tuženika ušla sva pokretna i nepokretna imovina tuženika, uključujući i predmetni stan, ne dokazuje da je imao upisano pravo korištenja.

 

U konkretnom slučaju, predmetna nekretnina označena kao k.č.br. zgr. …, k.o. P., na kojoj je izgrađena zgrada u P., K. U. 14, upisana je u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo - korisnik Općina Pula (sada Grad Pula), odnosno tuženik u zemljišnim knjigama nije imao upisano pravo korištenja, pa je sukladno gore navedenim odredbama Međunarodnog ugovora, trebao dokazati svoje izvanknjižno pravo korištenja.

 

Pravilno je sud zaključio kako tuženik nije dokazao sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, to da je u konkretnom slučaju glede utvrđivanja titulara prava vlasništva trebalo primijeniti odredbu članka 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s obzirom da se Grad Pula (obzirom na upis prava korištenja u korist Općine Pula) na raspravi i u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora izrijekom očitovao kako nema u vlasništvu posebnih dijelova u navedenoj zgradi, to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojoj se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva, pa da je Republika Hrvatska prema samom zakonu vlasnica predmetne nekretnine.

 

Dakle, kako tuženik nije dokazao da bi je nekretninu označenu kao k.č.br. zgr. …, k.o. P., stekao naplatnim pravnim poslom od stvarnih nositelja prava korištenja, ona nije niti mogla postati njegovo vlasništvo u smislu članka 2. točke 2. Ugovora niti tuženik može uživati pravnu zaštitu kao njihov vlasnik.

 

Što se tiče odluke o troškovima parničnog postupka ovaj sud ukazuje kako tuženik osim uopćenog navoda da pobija presudu nije niti obrazlagao koje troškove pobija, slijedom čega je odluka o trošku ispitana po službenoj dužnosti u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava i utvrđeno kako je prvostupanjski sud pravilno na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a dosudio tužiteljici trošak.

 

Slijedom iznijetog valjalo je odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća

Ivica Omazić