Poslovni broj: 66 Pž-1432/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 66 Pž-1432/2018-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.d., OIB …, O., kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu u N. G., protiv tuženika D. d.d., OIB …, O., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu u O., radi stjecanja bez osnove iznosa od 984.113,99 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-211/2017-35 od 20. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-211/2017-35 od 20. listopada 2017., u točki I. izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

Tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-211/2017-35 od 20. listopada 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku nalaženo je tuženiku platiti tužitelju, iznos od 695.690,89 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. listopada 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 52.731,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama prema odgovarajućoj kamatnoj stopi.

U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 288.423,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2012. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 26.792,51 kn.

 

Iz obrazloženja proizlazi da su stranke 6. srpnja 2006. sklopile Ugovor o zakupu poslovnih prostorija, te se tužitelj kao zakupnik obvezao platiti iznos zakupnine i to tako da je zakupnina za 2007. određena u iznosu od 1.200.000,00 kn, a za svaku sljedeću godinu taj iznos bi se povećavao za indeks potrošačkih cijena na malo (CPI) koji se utvrđuje na temelju podataka Hrvatskog zavoda za statistiku, sve uvećano za PDV. Tužitelj navodi da je tuženik ispostavljao tužitelju račune na ime zakupnine tromjesečno - kvartalno, koje je tužitelj uredno plaćao. U kolovozu 2012. tužitelj je obavio reviziju poslovanja i utvrdio da tuženik nije pravilno obračunao zakupninu i o tome je obavijestio tuženika. Prema tužiteljevom utvrđenju tuženik je u razdoblju od 1. siječnja 2008. pa do kolovoza 2012. pogrešno obračunao zakupninu u visini od 984.113,99 kn koje je tužitelj platio. Stoga tužitelj smatra da je tuženik navedeni iznos stekao bez pravne osnove i zahtijeva povrat toga iznosa. Tuženik osporava u cijelosti tužbeni zahtjev. U odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka u bitnome ističe kako je točno da su stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnih prostorija i da su u članku 5. toga Ugovora odredile na koji način će se obračunati zakupnina.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave u spisu, iskaz svjedoka S. F. i stranke tužiteljeva zastupnika po zakonu B. K., te vještački nalaz G. R. od 7. rujna 2017. te iskaz saslušanog vještaka na ročištu 10. listopada 2017., sud je prihvatio kao osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 695.690,89 kn, a za zatraženi iznos od 288.423,10 kn je odbio tužbeni zahtjev. Svoju odluku sud je donio na temelju odredbe čl. 1111., 1112. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 188/14; dalje: OT) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 112/12, 157/13 i 110/15).

 

Presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga. U bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je presuda nejasna, ima nedostataka i ne može se ispitati, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Smatra da je sud pogrešno ocijenio iskaz saslušanog svjedoka S. F. u pogledu činjenice koja je bazna godina trebala biti uzeta za izračun zakupnine, jer je on u to vrijeme bio zastupnik obiju stranaka i on je sastavio i potpisao ugovor. Smatra da je sud nepravilno primijenio i odredbu čl. 2012. ZOO-a, jer na temelju saslušanja B. K. koji je postao član uprave 2012., nije mogao zaključiti o savjesnosti tužitelja. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu odluku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba djelomično nije osnovana i djelomično nije dopuštena.

 

Sud je pobijanu presudu ispitao na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je utvrdio da je presuda u pobijanoj točki I. izreke pravilna i zakonita, dok u odnosu na pobijanu točku II. izreke žalba nije dopuštena.

 

U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 695.690,89 kn. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 984.113,99 kn na ime povrata preplaćene zakupnine u razdoblju od 1. siječnja 2008. pa do 31. prosinca 2012.

 

Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o zakupu od 6. srpnja 2006., kojim je tužitelj uzeo u zakup određene poslovne prostore tuženika i da su ugovorile zakupninu za 2006. u ukupnom iznosu od 600.000,00 kn, a za 2007. u iznosu od 1.200.000,00 kn. Stranke su ugovorile godišnji iznos zakupnine za svaku sljedeću godinu (2008. i kasnije) u iznosu od 1.200.000,00 kn usklađeno s indeksom potrošačkih cijena na malo („CPI“), koji se utvrđuje na temelju podataka Zavoda za statistiku, s tim da u tu cijenu nije uključen PDV. Ujedno je ugovoreno da se zakupnina plaća na temelju računa kojeg će izdati zakupodavac svaka tri mjeseca.

 

Sporan je način izračuna visine zakupnine za 2008. do 2012. Naime, tužitelj smatra da obračun zakupnine u kojem se uzima kao početni indeks s referentnom godinom 2005., kako je to obračunavao tuženik nije u skladu s odredbama Ugovora o zakupu. Tvrdi da je namjera stranaka bila da se kao referentna godina uzme 2007. i to mjesec prosinac, odnosno da se iznos od 1.200.000,00 kn treba usklađivati s indeksom potrošačkih cijena na malo upravo na prosinac 2007. kao zadnji mjesec za koji je fiksno bila određena zakupnina.

 

Stoga je tužitelj ovlašten zahtijevati povrat više plaćene zakupnine.

Žalbeni navod kako je sud pogrešno ocijenio iskaz saslušanog svjedoka Stjepana Frigana u pogledu činjenice koja je bazna godina trebala biti uzeta za izračun zakupnine, jer je on u to vrijeme bio zastupnik obiju stranaka i on je sastavio i potpisao ugovor, nije osnovan.

 

Pravilno sud nije prihvatio iskaz svjedoka Stjepana Frigana, koji je trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o zakupu bio zakonski zastupnik i tužitelja i tuženika, da će se zakupnina uvećati za indeks potrošačkih cijena na malo iz 2005. godine, odnosno da je bazna godina za fakturiranje svih tromjesečnih faktura bila ugovorena 2005. godine.

 

Naime, odredbom čl. 5. st. 1. podstavak 3. Ugovora o zakupu od 6. srpnja 2006. stranke su ugovorile da se godišnji iznos zakupnine za svaku sljedeću godinu (2008. i kasnije) utvrđuje u iznosu od 1.200.000,00 HRK usklađeno s indeksom potrošačkih cijena na malo (CPI), te da se CPI utvrđuje na temelju podataka Hrvatskog zavoda za statistiku ili u slučaju da takvi podaci ne postoje na temelju podataka dobivenih od Hrvatske gospodarske komore. U trenutku potpisivanja Ugovora (srpanj 2006.), stranke su imale podatak o visini indeksa potrošačkih cijena na malo za 2005. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je volja stranaka bila da se kao bazna godina računa 2005. godina, kako to tvrdi tuženi, to bi pisalo u Ugovoru s obzirom na to da su u trenutku sklapanja Ugovora bili poznati podaci o visini indeksa potrošačkih cijena na malo. Međutim, kako su stranke ugovorile kako će za svaku godinu i to na temelju podataka Zavoda za statistiku usklađivati iznos zakupnine, pravilno je sud tvrdnje tuženika kako je kao bazna godina trebala biti 2005. godina ocijenio neosnovanim.

 

Žalitelj navodi kako je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO-a, prema kojoj pravo zahtijevati natrag isplaćenu svotu nema osoba koja izvrši takvu isplatu znajući da nije bila dužna to učiniti. Po mišljenju ovog suda sud je pravilno primijenio ovu odredbu. Naime, sud pravilno zaključuje kako je tužitelj očito bio u zabludi da plaća nešto što duguje s obzirom na to da stranke nisu bile u jednokratnom poslovnom odnosu, već u trajnom poslovnom odnosu i nije imao razloga sumnjati u ispostavljene fakture sve dok nije obavio reviziju poslovanja i utvrdio da tuženik nije pravilno obračunao zakupninu, a sama činjenica da je plaćanje izvršeno nije osnova za zaključak da je tužitelj plaćao znajući da nije dužan platiti.

 

U pogledu visine pretplaćene zakupnine, odnosno tužbenog zahtjeva tužitelja sud je pravilno prihvatio nalaz vještaka financijsko knjigovodstvene struke G. R. jer je isti sačinjen sukladno pravilima struke. Vještakinja je utvrdila da je iznos zakupnine od 1.200.000,00 kn za godinu te je na taj iznos dodala iznos povećanja na ime usklađenja s indeksom potrošački cijena na malo za svaku godinu i to u visini koju je dobila od Državnog zavoda za statistiku. Tako dobiveni iznos uvećala je za pripadajući PDV (22% do 25%) i utvrdila je kako je tužitelj u promatranom razdoblju platio više zakupnine u iznosu od ukupno 695.690,89 kn. Vještakinja je vrlo detaljno i argumentirano otklonila sve prigovore tužitelja i tuženika na pisano izrađeni nalaz i mišljenje na ročištu 10. listopada 2017. a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

 

Odredbom čl. 1115. ZOO-a određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tužitelj zatražio zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva 31. listopada 2012., što je za tuženika povoljnije sud mu je iste pravilno dosudio.

 

U odnosu na trošak parničnog postupka ukazuje se kako je sud pravilno na temelju odredbe čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te odredbe Zakona o sudskim pristojbama dosudio tužitelju trošak u odnosu na njegov uspjeh u sporu.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točki I. njene izreke.

 

U odnosu na rješenje ovog suda ističe se kako je odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

 

Prema odredbi čl. 367. ZPP-a nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem ako to nije učinio prvostupanjski sud.

 

Imajući u vidu da je tuženik u odnosu na točku II. izreke pobijane presude kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 288.423.10 kn kao i zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 26.792,51 kn, uspio u sporu pred prvostupanjskim sudom, to nema pravni interes podnijeti žalbu protiv tog dijela presude, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja ovog suda.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća

Ivica Omazić