- 1 -              Revt 369/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 369/2015-2

 

 

 

U   I M   E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. A. d.d., S. B., OIB: …, kojeg zastupa K. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. A. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa P. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-459/10-12 od 20. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5178/05 od 14. svibnja 2009., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-1842/05 od 18. ožujka 2005. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 710.504,91 kuna sa zateznim kamatama od 11. veljače 2005. do isplate, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.012,20 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu novčane tražbine koja predstavlja iznos dospjelih neisplaćenih zateznih kamata na prethodno isplaćenu glavnicu po računu 037/02 od 29. listopada 2001., koje kamate su dakle obračunate kao samostalna glavna tražbina te su na taj iznos zatražene zatezne kamate od podnošenja zahtjeva za isplatu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-              da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu na temelju kupoprodajnog Ugovora br. 871283 od 29. listopada 2001., kojim se tužitelj kao prodavatelj obvezao isporučiti tuženiku kao kupcu robu (rakete za višecjevni raketni bacač), a tuženik se kao kupac obvezao platiti tužitelju cijenu prema računu broj 037/02 od 29. listopada 2001. u iznosu od 14.025.608,00 kuna s rokom dospijeća 5. ožujka 2002.,

 

-              da je tužitelj isporučio predmetnu robu kao i da je tuženik kasnio u ispunjenju svoje obveze na plaćanje ugovorene cijene po dospijeću,

 

-              da su stranke 4. lipnja 2002. zaključile Ugovor o pozajmici s Hrvatskim fondom za privatizaciju (HFP) te da je HFP pozajmljeni iznos izravno doznačio tužitelju u dvije rate, čime je, sukladno dogovoru i cilju Ugovora o pozajmici podmireno glavno potraživanje tužitelja prema tuženiku iz posla na temelju Ugovora br. 871283 u iznosu od 14.025.608,00 kuna,

 

-              da iz sadržaja Ugovora o pozajmici ne proizlazi da su stranke dogovorile otpust preostalog dugovanja po osnovu nenaplaćenih kamata.

 

Na osnovi takvog činjeničnog utvrđenja, prihvaćajući rezultate provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja glede visine sporne tražbine, nižestupanjski su sudovi primjenom mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 277. st. 1. i 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) naložili tuženiku plaćanje iznosa od 710.504,91 kuna s pripadajućim zateznim („procesnim“) kamatama tekućim od podnošenja tužbe (prijedloga za ovrhu) odnosno 11. veljače 2005. do isplate.

 

Tuženik ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Međutim, u podnesenoj reviziji tužitelj niti ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već u okviru navedenog revizijskog razloga suštinski osporava ocjenu dokaza ističući pritom da, s obzirom na odbijanje suda da provede dokaze saslušanjem svjedoka A. P. i A. D., dokazivanje nije dalo ispravan odgovor na sporno pitanje postojanja sporazuma između tužitelja i tuženika da se po isplati dužne glavnice tuženik oslobađa obveze plaćanja kamata za kašnjenje u plaćanju. Na takav način revident zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju (za kojeg ističe da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno) što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a).

 

Na osnovu svega izloženog, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.