- 1 -                                                                                             

                                                                                                        Broj: Jž-1190/2020

                                                                                                                             

  

                              

                                                                                            Broj: Jž-1190/2020

 

 

                         U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

                                                    P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Koraljke Bašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog A.H., zbog prekršaja iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11, 74/13, 69/17, 46/18 i 53/20), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću od 8. srpnja 2020., broj: 11. Pp J-178/2020, na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o j e :

 

 

I.              Žalba ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković se prihvaća kao djelomično osnovana, te se preinačuje pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni, tako da se okrivljenom A.H. za djelo činjenično opisano u izreci pobijane presude, pravno označeno kao prekršaj iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima, temeljem istog propisa, izriče novčana kazna u iznosu od 23.000,00 (dvadesettritisuće) kuna. U izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku se, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), uračunava vrijeme za koje je bio lišen slobode dana 8. srpnja 2020. kao 1 (jedan) dan zatvora odnosno kao 300,00 (tristo) kuna novčane kazne, tako da okrivljeniku preostaje za platiti iznos od 22.700,00 (dvadesetdvijetisućesedmsto) kuna.

 

II.               Izrečenu novčanu kaznu okrivljenik je dužan platiti u roku od 15 (petnaest) dana po primitku ove presude. Ukoliko okrivljeni A.H. plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka ove presude, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti, sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

 

III.               U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba ovlaštenog tužitelja, te se prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom okrivljeni A.H. je proglašen krivim i kažnjen zbog počinjenja prekršaja iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima za koje djelo mu je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 7.500,00 kuna (za jednog potpomognutog stranca – državljanina Sirije).

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

 

Nadalje, pobijanom presudom je sud prvog stupnja odlučio da nije potrebno oduzeti osobno vozilo okrivljenika (automobil marke „BMW“ reg. oznake xx koji je privremeno oduzet od strane policije), nalazeći da u konkretnom slučaju oduzimanje nije nužno i da nije srazmjerno težini prekršaja, te da ne postoje razlozi koji bi upućivali da ga treba oduzeti radi zaštite javne i opće sigurnosti.

 

Protiv te presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, konkretno zbog odluke o visini novčane kazne i zbog neizricanja mjere oduzimanja predmeta, navodeći u bitnom, da je izrečena kazna preblaga s obzirom na okolnosti počinjenja djela i propisane novčane kazne od 23.000 kuna za svakog potpomognutog stranca, a da sud nije posebno obrazložio primjenu instituta ublažavanja kazne. Žalitelj detaljno analizira obranu okrivljenika ukazujući na nelogičnosti i oprečne izjave o razlozima i mjestima njegova boravka, ukazujući da se očito radi o unaprijed dogovorenom pomaganju, te da se radi o djelu velike društvene opasnosti za čije sprječavanje se troše znatna proračunska sredstva, a što sud ne uzima u obzir. Žalitelj ističe da je osobno vozilo bilo sredstvo izvršenja prekršaja zbog čega ga je nužno oduzeti, predlažući da se iz navedenih razloga žalba prihvati jer će se samo strožom kaznom i oduzimanjem predmeta ostvariti opće svrha prekršajnopravnih sankcija.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na dio presude kojim se žalba ovlaštenog tužitelja prihvaća:

 

Ispitujući odluku o izrečenoj novčanoj kazni, uz ocjenu navoda žalbe ovlaštenog tužitelja, ovaj Sud je utvrdio, da je prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a premalo cijenio konkretnu težinu počinjenog prekršaja, te izrekao novčanu kaznu u preniskom iznosu.

 

Naime, odredbom članka 225. stavka 3. Zakona o strancima je propisano  da će se kaznom zatvora do 60 dana i novčanom kaznom u unaprijed propisanom iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog potpomognutog stranca, kazniti fizička osoba koja pomaže strancu u nezakonitom prelasku, tranzitu i nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj, a prvostupanjski sud je izrekao novčanu kaznu u iznosu ublaženom znatno ispod predviđene kazne za to djelo prekršaja.

 

Uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti, te osobne i društvene uzroke koji su doprinijeli počinjenju djela u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, imajući na umu zahtjev generalno preventivnog djelovanja i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, a vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, ovaj Sud je djelomično prihvatio žalbu tužitelja i povisio izrečenu novčanu kaznu do predviđenog iznosa propisanog za to djelo prekršaja.

 

Ovaj Sud nije našao opravdanje za primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, odnosno za ublažavanje izrečene novčane kazne, jer su sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika koje prvostupanjski sud navodi u presudi (priznanje djela, nekažnjavanost), standardne olakotne okolnosti, a nikako posebno izražene olakotne okolnosti na temelju kojih bi sud mogao, primjenom citirane zakonske odredbe, okrivljeniku ublažiti novčanu kaznu ispod propisanog iznosa za to djelo prekršaja.

 

Upravo ovako izrečena novčana kazna od 23.000,00 kuna za jednog potpomognutog stranca je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona.

 

Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

U odnosu na dio presude kojim se žalba ovlaštenog tužitelja odbija:

 

Što se tiče žaliteljevog prijedloga da se okrivljenika oduzme osobno vozilo u kojem je prevozio stranog državljana u ilegalnom tranzitu preko RH, ovaj Sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da utvrđene okolnosti (prvenstveno činjenica da okrivljenik dosad nije zatican u ovakvim prekršajima) ukazuju da u konkretnom slučaju nije nužno oduzeti navedeno vozilo radi postizanja svrhe koja se postiže predmetnom mjerom, dakle radi sprječavanja opasnosti da će se predmet ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja, odnosno radi zaštite opće sigurnosti, javnog poretka, zaštite zdravlja ljudi ili iz moralnih razloga.

 

Radi navedenog, žalba tužitelja zbog odluke kojom se odbija prijedlog za oduzimanje predmeta nije osnovana. 

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 207. (točka I. izreke ove presude) i članka 205. (točka III. izreke ove presude) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 9. rujna 2020.

                                                             

      Zapisničar:                                                                                         Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r                                                                                Siniša Senjanović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Metkoviću u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.