Broj: Rev 791/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice D. Š. iz Z., II-tužiteljice J. B. iz Z., i III-tužitelja B. N.iz Z., koje zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa  punomoćnica M. B., odvjetnica u O. društvu Ž. i p. iz Z., radi ispražnjenja poslovnog prostora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4351/06 od 29. siječnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinski građanski sud u Zagrebu) poslovni broj Ps-659/02 od 9. ožujka 2006., u sjednici održanoj 18. veljače 2010.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isprazniti poslovi prostor koji se nalazi u uličnom prizemlju i galeriji zgrade u Z., ukupne površine 263 m², te taj poslovni prostor, slobodan od osoba i stvari, predati na isključivo korištenje i raspolaganje tužiteljima, te im naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.392,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju u kojem predlažu odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 84/08), ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, pa utoliko nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora i predaju istoga u posjed tužiteljima.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, u bitnome, proizlazi:

- da su tužitelji (su)vlasnici poslovnog prostora u Z., … 7, ukupne površine 263 m², koji im je vraćen djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek G. Z.od 17. prosinca 1999., donesenim u postupku povrata oduzete imovine, koje rješenje je postalo pravomoćno 28. svibnja 2001.,

- da je taj prostor ranije koristila „M.-Š. k.“ d.o.o. Z., a sada ga koristi tuženik,

- da tuženik s tužiteljima nema sklopljen pisani ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, već tužiteljima plaća iznose zakupnine koje je ranije plaćala „M.-Š. k.“.

Slijedom tih činjeničnih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik predmetni poslovni prostor u vlasništvu tužitelja koristi bez pravne osnove. Stoga su pravilno postupili sudovi kada su na temelju odredaba čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00 i 114/01 - dalje: ZV) prihvatili tužbeni zahtjev za ispražnjenje poslovnog prostora i predaju istoga u posjed tužiteljima.

Obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik u reviziji iznosi dva prigovora:

- ističe da su sudovi propustili primijeniti odredbu čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 33/99, 92/99, 80/02, 81/02 - dalje: Zakon o naknadi), kojom odredbom je propisano da zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja. Nadalje, tuženik navodi da okolnost je li i u kojoj mjeri vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor nižestupanjski sudovi nisu ni pokušali utvrditi,

- ponavlja tvrdnju o postojanju (usmenog) ugovora o zakupu poslovnog prostora. Smatra, naime, da je do sklapanja tog ugovora došlo time što je nakon što je ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva (čl. 41. st. 1. Zakona o naknadi), tj. nakon 28. svibnja 2001. nastavio tužiteljima plaćati mjesečnu zakupninu, a tužitelji se tomu nisu usprotivili. Stoga drži, suprotno  stajalištu sudova, da u ovom slučaju ima mjesta primjeni odredbe čl. 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) o konvalidaciji ugovora koji nije sklopljen u propisanom obliku (ovdje čl. 4. ZZPP), ako su ga ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežitom dijelu, te da utoliko ima valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog poslovnog prostora.

U odnosu na prvi prigovor, prije svega, treba reći da se tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (list 46 spisa), doduše, pozvao na izvršena ulaganja u predmetni poslovni prostor (s tim u svezi zatražio je od suda dodjelu roka radi ustajanja protutužbom) - ali pritom nije istaknuo prigovor prava zadržanja (retencije). No, sve i da je tuženik istaknuo taj prigovor, isti bi morao biti određen glede iznosa novčanog potraživanja u svezi s kojim se ostvaruje pravo zadržanja. Naime, bez određenog zahtjeva, u izloženom smislu, sud ne bi mogao odlučivati (čl. 2. ZPP) o istaknutom prigovoru. Kako, dakle, taj prigovor nije istaknut u prvostupanjskom postupku, o njemu prvostupanjski sud nije ni mogao odlučivati, pa utoliko u tom pogledu nema nikakvog propusta u postupanju prvostupanjskog suda.

Naprotiv, tuženik je prigovor retencije (radi se prigovoru materijalnopravne prirode) istaknuo tek u stadiju žalbenog postupka. Upravo stoga je drugostupanjski sud taj tuženikov prigovor opravdano otklonio pozivom na odredbu čl. 352. st. 2. ZPP, prema kojoj u žalbi nije dopušteno iznošenje materijalnopravnog prigovora kojeg stranka nije istaknula tijekom prvostupanjskog postupka, a na koji prigovor prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (što je konkretno slučaj).

Zbog toga rečeni prigovor nije moguće s uspjehom iznositi niti sada u reviziji.

Neosnovan je i drugi revidentov prigovor koji se svodi na ponovljenu tvrdnju o postojanju (usmenog) ugovora o zakupu, iz čega revident izvodi svoje pravo posjedovanja predmetnog poslovnog prostora.

Suprotno takvim navodima revidenta, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nema nikakvu pravnu osnovu za korištenje predmetnog poslovnog prostora, jer to proizlazi iz činjeničnog supstrata provedenog postupka. Izloženu pravnu argumentaciju u tom pogledu (posebice se to odnosi na razloge iznesene u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude) prihvaća i ovaj revizijski sud, pa utoliko izneseni navodi revidenta nisu prihvatljivi. Ovo zato, jer rezultati provedenog postupka ne ukazuju da su stranke sklopile novi (usmeni) ugovor o zakupu, a niti to proizlazi iz okolnosti na koje ukazuje revident.

Naime, okolnost da tužitelji nakon što je ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut po sili zakona i nadalje od tuženika primaju naknadu za korištenje poslovnog prostora u visini dotadašnje zakupnine (utvrđene ugovorom o zakupu), a istodobno (podnesenom tužbom) ostvaruju svoje pravo na posjed i ispražnjenje poslovnog prostora, prema ocjeni ovoga suda, nema značenje suglasnosti volje tužitelja za sklapanje novog (usmenog) ugovora o zakupu, pa utoliko sama ta činjenica (primanje zakupnine po tužiteljima) u ovom slučaju ne daje osnovu za zaključak da bi time bio sklopljen novi (usmeni) ugovor o zakupu poslovnog prostora, a kako to neutemeljeno sugerira revident.

Proizlazi, dakle, da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 161. i 162. ZV) kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev.

Budući da nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP)

Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 18. veljače 2010.