- 1 -              Rev 2508/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2508/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. B. iz S. OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B. i D. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. u Z., protiv tuženika D. d.o.o., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C. G. & E. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-122/18-2 od 4. travnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-170/17 od 30. studenog 2017., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se djelomično revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-122/18-2 od 4. travnja 2018. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-170/17 od 30. studenog 2017. i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu za troškove prijevoza i naknade za neiskorišteni godišnji odmor te u odluci o parničnim troškovima (točka II. izreke) tako da preinačena odluka u tom dijelu glasi:

 

Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-170/17 od 30. studenog 2017. u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 13.900,70 kn sa zateznom kamatom: na iznos 290,00 kn od 1. veljače 2012. do isplate, na iznos 360,00 kn od 1. ožujka 2012. do isplate, na iznos 360,00 kn od 1. travnja 2012. do isplate, na iznos 360,00 kn od 1. svibnja 2012. do isplate, na iznos 360,0 kn od 1. lipnja 2012. do isplate, na iznos 360,00 kn od 1. srpnja 2012. do isplate, 360,00 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate, na iznos 360,00 kn od 1. rujna 2012. do isplate, na iznos 2.110,00 kn od 1. veljače 2012. do isplate, na iznos 840,00 kn od 1. ožujka 2012. do isplate, na iznos 840,00 kn od 1. travnja 2012., na iznos 840,00 kn od 1. svibnja 2012. do isplate, na iznos 840,00 kn od 1. lipnja 2012. do isplate, na iznos 840,00 kn od 1. srpnja 2012. do isplate, na iznos 840,00 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate, na iznos 840,00 kn od 1. rujna 2012. do isplate te na iznos 3100,70 kn od 1. listopada 2012. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja u odnosu na dio pitanja glede isplate božnice, uskrsnice, regresa i poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 8.880,00 kn sa zateznim kamatama od 30. studenog 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tuženiku trošak revizije u iznosu od 1.650,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

 

„I/ Nalaže se tuženiku D. d.o.o. da tužitelju K. B. isplati iznos od 15.800,70 kn neto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

- 290,00 kn počam od 01. veljače 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn počam od 01. ožujka 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn  počam od 01. travnja 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn počam od 01. svibnja 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn počam od 01. lipnja 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn počam od 01. srpnja 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn počam od 01. kolovoza 2012.g. pa do isplate,

- 360,00 kn počam od 01. rujna 2012.g. pa do isplate,

- 2.110,00 kn počam od 01. veljače 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. ožujka 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. travnja 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. svibnja 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. lipnja 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. srpnja 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. kolovoza 2012.g. pa do isplate,

- 840,00 kn počam od 01. rujna 2012.g. pa do isplate,

- 1.500,00 kn počam od 14. srpnja 2012.g. pa do isplate,

- 400,00 kn počam od 06. travnja 2012.g. pa do isplate,

- 3100,70 kn počam od 01. listopada 2012.g. pa do isplate

po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a počam od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 8dana.

 

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2017.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te traži i trošak revizijskog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U smislu st. 3. navedene zakonske odredbe, u takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11 i 73/13 – dalje: ZR), za isplatu naknade za mjesni i međumjesni prijevoz, naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres za korištenje godišnjeg odmora i uskrsnicu.

 

Sudovi su utvrdili da je tužitelj u spornom razdoblju bio na radnom mjestu komunalni radnik te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. ... d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Prvostupanjski sud je, pozivom na odredbu čl. 26. st. 5. ZR i Direktivu 2008/104 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. prihvatio tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenivši da su naknada za prijevoz, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, regres i uskrsnica drugi uvjeti rada tj. materijalna prava radnika, a da se Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z. ... d.o.o. Z., koji priznaje ta prava primjenjuje i na ustupljene radnike.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom tuženikove žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da se odredba čl. 26. st. 5. ZR odnosi samo na plaću, a ne i na druga materijalna prava ustupljenih radnika, a koja se prava ne mogu podvesti pod uvjete rada.

 

Tužitelj u podnesenoj reviziji naznačuje pravna pitanja koja se odnose na to jesu li pravo na isplatu božićnice, uskrsnice, regresa, poklona za djecu povodom dana Sv. Nikole, naknade za trošak prijevoza, kao i naknada za neiskorišteni godišnji odmor koje od agencije za privremeno zapošljavanje potražuje ustupljeni radnik prava na jednake uvjete rada u smislu odredbe čl. 26. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09).

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tužitelj je naveo da o tim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se pozvao na različitu sudsku praksu u pogledu pitanja koja je postavio i to: odluke donesene u pravno i činjenično istovjetnim predmetima Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gžr- 1440/15 od 1. prosinca 2015., Gžr-652/16 od 4. listopada 2016., Gžr-2308/16 od 25. rujna 2017., Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gžr-758/16 od 15. ožujka 2017., Gžr-354/16 od 16. ožujka 2017., Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gžr-95/16 od 3. listopada 2016., Gžr-252/16 od 6. siječnja 2016., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-150/16 od 9. prosinca 2016., Gžr-306/16 od 22. prosinca 2016., Gžr-815/16 od 9. prosinca 2016.

 

Odlučujući o reviziji tužitelja u skladu s odredbom čl. 392. a st. 2. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. donesenoj u činjenično i pravno podudarnom predmetu (u kojem je također riječ o tužitelju koji je kao ustupljeni radnik tuženika radio kod korisnika Z. ... d.o.o. Podružnica Č.), zauzeo shvaćanje:

 

„Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

U tom smislu relevantne su:

 

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

 

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive, "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.", te

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."

 

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

 

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

 

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

 

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) i naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora pravilno.

 

Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini ("najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugih uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Stoga, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno "druge uvjete rada".

 

Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili "druge uvjete rada", a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedena materijalna prava pa je valjalo, primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tim zahtjevima i preinačiti nižestupanjske presude na način da se ti zahtjevi odbiju te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

 

Međutim, zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada", priznato takvim i ranije navedenim odredbama čl. 3. st. 1.f Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na odmore.

 

Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog "osnovnog prava" pripadajućeg "drugim uvjetima rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Nadalje, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan.

 

Dakle, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženiku naložili isplatiti tužitelju tražene iznose s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor i za prijevoz.“

 

Istovjetno shvaćanje revizijski sud je iznio i u odluci broj Revr-950/17 od 30. siječnja 2019. i dr.

 

Slijedom navedenog, a kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjski sud u postupku koji je prethodio reviziji pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, suprotno pravnom shvaćanju revizijskog suda iz citiranih odluka, odbio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prijevoz te naknade za neiskorišteni godišnji odmor, trebalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a djelomično prihvatiti reviziju tužitelja te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja glede regresa za godišnji odmor, božićnice, uskrsnice i poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole:

 

U dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatraženih iznosa na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora i uskrsnica drugostupanjska presuda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženom u odlukama broj Revr-Revr-362/18 od 9. siječnja 2019., Revr-950/17 od 30. siječnja 2019. i dr., dok tužitelj u postupku niti ne potražuje isplatu s osnove božićnice i poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole.

 

Stoga se postavljena pitanja u tom dijelu ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a pa je u odnosu na taj dio pitanja valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st 3. ZPP-a te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

S obzirom na to da je po reviziji tuženika preinačena drugostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

 

Budući da je tužitelju od ukupno potraživanih 15.800,70 kuna dosuđeno 13.900,70 kuna (odbijen je u dijelu koji se odnosi na iznos 1.900,00 kuna), tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 88 %. Prema tome, a imajući u vidu da su tužitelju prvostupanjskom presudom priznati parnični troškovi u iznosu 10.000,00 kn, to mu je, razmjerno njegovom uspjehu u sporu, dosuđen iznos 8.800,00 kn.

 

Slijedom navedenog, valjalo je (primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a) preinačiti odluku o parničnom trošku iz pobijane presude te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

Odluka o trošku revizije sadržana u točki III. izreke ovog rješenja donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a i Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Tužitelju je dosuđen zatraženi trošak sastava revizije od strane punomoćnika odvjetnika (1.875,00 kn) u skladu s uspjehom u revizijskom postupku (88 %), odnosno iznos 1.650,00 kn.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.