- 1 -              Rev 3926/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3926/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. (OIB: ... ) iz S., koju zastupa punomoćnik V. O., odvjetnik u N., protiv I. tuženika D. N. vl. N. P. S. (OIB: ... ) iz S., kojeg zastupa punomoćnica I. S., odvjetnica u S., II. tuženika P. d.d. (OIB: ... ) iz N., kojeg zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik u P. i III. tuženika Z. Š. (OIB: ... ) iz S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1664/2018-3 od 6. lipnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-209/2017-24 od 9. srpnja 2018., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-209/2017-25 od 9. srpnja 2018., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na proglašenje nedopuštenosti ovrhe na nekretninama pobliže navedenim u izreci (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi II. tuženiku trošak postupka u iznosu od 78.412,50 kuna (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je u cijelosti prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.  Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome zaključuju da su nekretnine bračna stečevina tužiteljice i III. tuženika te da je III. tuženik istima raspolagao u korist II. tuženika u čiju korist je u zemljišnim knjigama upisano založno pravo. Nadalje, zaključuju da je II. tuženik kao treća osoba u tom poslu bio savjesna stranka koja je u dobroj vjeri i postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige stekao založno pravo na spornim nekretninama u vrijeme kada na njima nisu bila upisana suvlasnička prava tužiteljice. Zaključuju i da je tužiteljica kao nositeljica i član obiteljskog gospodarstva znala i morala znati za suprugovo opterećenje spornih nekretnina, a ako i nije znala za raspolaganja da je propustila zaštiti svoja suvlasnička prava na spornim nekretninama.

 

Na temelju takvih zaključaka nižestupanjski sudovi se pozivaju na odredbu čl. 122. u svezi s čl. 318. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 106/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 148/11, 25/13 i 5/15) i zaključuju da prednost u zaštiti stečenih prava ima II. tuženik kao treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer mu se ne može predbaciti nedostatak dobre vjere zato što nije istraživao izvanknjižno stanje. Stoga tužbeni zahtjev odbijaju.

 

Prije svega valja naznačiti da se tužiteljica ne poziva na točno određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. U takvoj situaciji razlozi bitne povrede nisu obrazloženi pa takav revizijski navod nije moguće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Nedvojbeno jest da je III. tuženik opteretio nekretnine založnim pravom. Isto tako nije dvojbeno da je tužiteljica suvlasnica tih nekretnina po osnovi bračne stečevine ali svoje suvlasništvo nije upisala u zemljišne knjige. U takvoj situaciji je stjecatelj založnog prava postupao u dobroj vjeri jer nije znao, niti mogao znati, a nešto drugo nije dokazano, da bi na spornoj nekretnini postojala prava tužiteljice. Pored toga, tužiteljica je znala i morala znati za suprugovo raspolaganje predmetnim nekretninama, uključujući i opterećenje jer je bračni drug III. tuženika i jer je bila nositeljica i član obiteljskog poljoprivrednog domaćinstva. Naime, životna logika ukazuje na to da osoba koja se bavi određenim poslom vezanim uz nekretnine kroz poljoprivredu ne može biti bez saznanja o opterećenju tih nekretnina koje je učinio njezin suprug. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Stoga je materijalno pravo posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 9. rujna 2020.