- 1 -              Rev 395/2013-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 395/2013-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika A. M. pok. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., radi naplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-705/12 od 10. listopada 2012. ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj Gž-705/12 od 8. travnja 2013. kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-194/11 od 22. veljače 2012., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je od tuženika zatraženo na ime naknade za korištenje poljoprivrednog zemljišta u k.o. K. na tabli E7a/3 i E7a/4 u površini 29450 m2 za 2003., 2004., 2005. platiti iznos od 37.573,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate. Točkom II. izreke tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.607,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem od 8. travnja 2013. suđeno je:

 

"Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama pod posl. br. P. 194/11 od 22. veljače 2012. godine:

 

a)      preinačuje

 

- u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen zahtjev za isplatu 12.600,00 kn sa zateznim kamatama i sudi:

 

Nalaže se tuženiku A. M. pok. M. u roku od 15 dana platiti tužiteljici naknadu za korištenje poljoprivrednog zemljišta položenog u k.o. K. za 2003., 2004. i 2005. godinu u iznos od 12.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

 

- u dijelu točke II. izreke tako da sada glasi:

 

Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.290,30 kn.

 

b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I."

 

Protiv preinačenog dijela drugostupanjske presude i protiv odluke o troškovima postupka tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) i to zbog razloga iz članka 385. stavak 1. točka 1. do 3. ZPP-a te predlaže uvažiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku odluku odnosno podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tuženik je izjavio i reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP-a. Traži trošak za sastav revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, dok je nedopuštena u odnosu na odluku o parničnim troškovima.

 

Iz obrazloženja kao i iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je presuda donesena između ostalog i prema odredbama čl. 373.a. st. 1. i 3. ZPP zbog čega su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Stoga je revizija tuženika, koja je podnesena i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, razmatrana kao redovna revizija, što znači da je revizijski sud podnesenu reviziju, u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, razmotrio samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom postupku je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za neovlašteno korištenje poljoprivrednog zemljišta u njezinom vlasništvu od strane tuženika u razdoblju 2003., 2004. i 2005.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da se tuženik u utuženom razdoblju nalazio u posjedu nekretnine za koju tužiteljica potražuje naknadu. Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica primjenom pravila o teretu dokazivanja, članak 219. stavak 1. i 221. a ZPP-a tijekom postupka nije predložila izvođenje dokaza očevidom i geodetskim vještačenjem, a na okolnosti identifikacije predmetne nekretnine po ovlaštenom vještaku geometru, nije dokazala klasu zemljišta za koju traži plaćanje naknade, površinu, stanje zemljišta u trenutku navodnog stupanja tuženika u posjed, početak korištenja zemljišta i način korištenja, visinu koristi koju je imao ili mogao imati od korištenja zemljišta u utuženom razdoblju, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud je zaključio da tuženik priznaje kako koristi i obrađuje oko 2 ha, odnosno koristi 2 ha sporne površine te je utvrdio visinu naknade prema cijenama zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta na području grada P. za utuženo razdoblje u iznosu od 2.100,00 kn po ha, a sve prema ispravama koje se nalaze u spisu.

 

Neosnovni su navodi revidenta da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je pobijana presuda razumljiva i može se ispitati, te nije proturječna sama sebi niti razlozima navedenim u obrazloženju.

 

Kraj činjenice da se tuženik nalazi u posjedu sporne površine, prema utvrđenju drugostupanjskog suda u iznosu od 2 ha, neosnovan je prigovor tuženika glede "neurednosti tužbe", jer da nekretnina nije identificirana po katastarskim oznakama i stvarnoj površini.

 

Revizijski prigovori tuženika koji su usmjereni na pravilnost utvrđene cijene naknade za promatrano razdoblje su prigovori činjenične naravi i kao takvi ne mogu biti predmetom ocjene u ovom stupnju postupka.

 

Nadalje, u odnosu na revizijske navode usmjerene na pitanje aktivne legitimacije tužiteljice, za odgovoriti je revidentu kako je u predmetnom slučaju od početka postupka tužiteljica u ovoj pravnoj stvari bila Republika Hrvatska koja je kao takva i navedena u nižestupanjskim presudama, a daljnje označivanje nekog ministarstva ne znači da je to ministarstvo stranka u postupku, već da je sporni odnos nastao iz domena rada tog ministarstva. Dakle, u konkretnom slučaju nije došlo do subjektivne preinake tužbe na strani tužitelja, kako to pogrešno navodi tuženik.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 12.600,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a sve s osnove naknade za neosnovano, bespravno korištenje poljoprivrednog zemljišta (oranice) vlasništvo tužiteljice iz K.O. K., i to u razdoblju 2003., 2004. i 2005. godine.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tuženik u svom utuženom razdoblju koristio 2 hektara zemljišta u vlasništvu tužiteljice, i to po kulturi oranicu I. klase ,

 

- da je tuženik to zemljište koristio bez osnove koja bi mu davala pravo na posjed: koristio je zemljište u vlasništvu tužiteljice - a da joj za to korištenje nije plaćao naknadu,

 

- da bi tužiteljica, da je to zemljište dala u zakup prema tržišnim uvjetima, dobivala 0,21 kn po m2 odnosno po 2.100,00 kn godišnje na ime zakupnine po hektaru zemljišta - pa bi je u toj visini i tuženik plaćao da je zemljište imao u zakupu.

 

Polazeći od izloženih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, predmet spora - u odnosu na upotrebu prijeporne nekretnine (na kojoj je tužiteljica vršila vlasničkopravna ovlaštenja) bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00 - dalje: ZV-a), kojima je uređen "pravni položaj nepoštenoga posjednika", a kojima je propisano: (stavak 1.) "Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario." i (stavak 6.) "Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.", sve u svezi s

 

- odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a, prema kojoj: "Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada."

 

Budući da je prijeporno zemljište u utvrđenoj površini i kulturi oranice prve klase u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje - iako je pritom "obzirom na okolnosti" znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, pravilno je tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom toga zemljišta u svom tom razdoblju - i (time) obveznikom isplate tužiteljici (u smislu navedenih odredaba čl. 165. ZV-a) svih "stečenih plodova" i onih koje je propustio "ubrati", odnosno svih koristi koje je u tome razdoblju od nekretnine imao.

 

Pravilnim kod toga valja prihvatiti i pravno shvaćanje da je tuženik u utuženom razdoblju od prijepornog zemljišta stekao korist bar za iznos zakupnine koju bi inače za ovog trebao plaćati - pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužiteljici.

 

Slijedom iznijetog, a budući da je tuženik naveo da koristi zemljište tužiteljice površine od oko 2 hektara, pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljica s osnovom polaže pravo na korist (utvrđenu na 2.100,00 kn po godini i hektaru zemljišta) koju je tuženik imao od upotrebe nekretnine.

 

Okolnost što je drugostupanjski sud o zahtjevu tužiteljice odlučio primjenom odredbe čl. 219. ZOO-a, dakle uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ne može revidenta dovesti u povoljniju poziciju - budući da je tužbeni zahtjev osnovan i kada se na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo.

 

Konačno, tu povoljniju poziciju tuženik ne može ostvariti niti samo tvrdnjom o zemljištu glede kojeg nije utvrđena katastarska čestica: takva tvrdnja sama za sebe ne negira, pa niti sprečava niti odgađa zahtjev tužiteljice - jer oznaka katastarske čestice ne predstavlja (kraj ovdje utvrđenog činjeničnog stanja: glede površine i kulture zemljišta tužiteljice kojeg je u utuženom razdoblju tuženik posjedovao bez osnove koje bi mu davala pravo na taj posjed) procesnu pretpostavku za suđenje o onome što je ovdje jedino sporno - na isplatu koristi za korištenje zemljišta tužiteljice.

 

Stoga, a budući da je osporenom presudom pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu, valjalo je odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude sve sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

U odnosu na troškove postupka, podnesenu reviziju valjalo je odbaciti, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda broj Su-IV-19/2015-15 zauzetom na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015., na temelju kojeg pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.